Hrvatske iseljenike trebamo samo kad ih – trebamo!

Prema posljednjem popisu stanovništva koji je proveden  2021. u Republici Hrvatskoj živi 3.871.833 stanovnika, dok temeljem prosudbi hrvatskih diplomatskih misija i konzularnih  ureda u svijetu, hrvatskih katoličkih misija te samih procjena hrvatskih zajednica u pojedinim zemljama, smatra se da danas u svijetu živi oko 3 milijuna iseljenih Hrvata i njihovih potomaka. Nu, neki su mišljenja da je taj broj i poprilično veći.

Najviše Hrvata živi u Sjedinjenim Američkim Državama (oko 1,2 milijuna), Njemačkoj (oko 350 tisuća), u Argentini, Australiji i Kanadi našlo je svoj dom u svakoj od tih zemalja po oko 250 tisuća Hrvata, u Čileu ih ima najmanje 200 tisuća, Švicarskoj oko 80 tisuća i tako dalje i tako redom.

Međutim, samo dvije godine kasnije od ovog popisa, stvari su se umnogome izmijenile, jer Hrvati već u zabrinjavajućem broju iz mjeseca u mjesec napuštaju svoju Domovinu i odlaze u svijet „“trbuhom za kruhom“. Naši političari obično ih se sjete prije izbora, kao ovog puta, kad se traži i njihova potpora za one koji će sjediti u najvišim državničkim foteljama. Kad izbori minu, opet se ne će čuti ni riječ o našim građanima u svijetu. Takvi smo, kakvi smo.

U cijeloj toj priči ipak je najžalosnije što je od određenih hrvatskih institucija izostala  i izostaje zadovoljavajuća  zainteresiranost za suradnju s onima  koji žive i rade van matične zemlje. Tko primjerice skrbi o tome da se sačuva hrvatski identitet iseljenika, bez obzira kada su i kako napustili Hrvatsku?

Jedan relativno veći dio iseljenih Hrvata starije populacije još je uvijek zainteresiran  za događanja u Domovini, dok je njen mlađi naraštaj dobrim dijelom asimiliran, što nije i ne može biti dobro.

U vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata hrvatski iseljenici umnogome su pomagali, bilo slanjem humanitarne i ine pomoći, financijskim sredstvima, propagandom, odnosno širenjem istine o svojoj Domovini, pa sve do toga da su se neki 1991. i vraćali u Hrvatsku i pridružili se  borbenim postrojbama na prvim crtama obrane. Koliko ih je samo poginulo ili ranjeno!

Pored najviših političkih institucija u zemlji (Ministarstva iseljeništva, Hrvatskog sabora, Vlade…) i drugi bi morali voditi skrb o tim ljudima, a tu prije svega mislimo i na Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU), koja na žalost nema ni razred posvećen ovoj kategoriji ljudi. Tako HAZU ima razred za društvene znanosti, razred za matematičke, fizičke  i kemijske znanosti,  razred za prirodne znanosti, zatim za književnost, likovnu umjetnost, medicinske znanosti, glazbenu umjetnost i muzikologiju te razred za tehničke znanosti, ali gdje im je razred za dijasporu? Dijaspora je dala Hrvatskom narodu i svijetu više velikana, nego iskonska domovina. Sva tri naša nobelovca su Hrvati, ali…iz  dijaspore (Ružička, Andrić i Prelog).

Zanimljiva je također činjenica da tko god je od Hrvata želio napraviti značajniju karijeru morao je napustiti ovaj kraj, jer su ih marginalizirali i nisu im dali mogućnosti  nešto više napraviti, od gospodarstva do medicine i književnosti. Sjetimo se samo Matoša, braću Seljan, Ruđera Boškovića, Nikolu Teslu, Penkala, Držića, Bartola Kačića, Hermana Dalmatina, Dolinara, Meštrovića, Vice Vukova i brojne druge.

Kako je i koliko njih progonila bivša Udba, odnosno komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom! O tome bi se trebao snimiti i igrani film.

Dakle, već je „pet iza dvanaest“ da se u Hrvatskoj pokrene inicijativa za „spas“ hrvatske dijaspore, da se  učini sve da se ti ljudi dobrim dijelom počnu vraćati, a kad se vrate da ih se srdačno dočeka, a ne da oni sami jedva čekaju ponovni odlazak iz Domovine, koja ih očito treba samo kad ih – treba!