Hrvatski branitelj svakim odlaskom na teren mislio je samo o jednom: ‘Nije me bilo strah za mene’

Približavanjem devedestim godinama prošlog stoljeća sve je veća bila želja za osamostaljenjem Hrvatske i odcijepljivanjem od tadašnje SFRJ, a zahvaljući hrvatskim braniteljima i idejama prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, misao o slobodnoj i neovisnoj državi je i ostvarena. Ipak, nitko nije očekivao toliko mukotrpan i krvav put do slobode.

Većina hrvatskih branitelja u svojim mladim godinama kada su počeli stvarati živote i obitelji odlučila je uzeti pušku i stati u obranu domovine od srpskog agresora. Jedan od njih je i Stipe Nosić s Lovreća koji se svojim prohrvatskim idejama isticao još u Jugoslaviji. Za portal Direktno otkrio je početak svoga ratnog puta. “Kod mene je to specifično jer sam još kao dijete, kako sam odlazio u Njemačku, znao neke stvari koje su bile zabranjene u Jugoslaviji, kada sam imao 13-14 godina. Tamo sam mogao pročitati puno toga što je kod nas bilo zabranjeno. Tako sam recimo, znao za Bleiburg, za križne puteve, jame, stradanje naše emigracije, Goli otok i tako dalje”, započeo je naš sugovornik.

Prisjetio se i detalja s ekskurzije u Kumrovcu zbog čega je tada upao u probleme. “Iako mlad, zbog svojih spoznaja i uvjerenja na ekskurziji 1981. godine u Kumrovcu odbili smo se fotografirati ispred Titova spomenika, pa je nas sedam iz škole (ja sam bio odličan učenik) dobilo svjedožbu i bilo je upitno hoćemo li se upisati u srenju školu”, rekao je naš sugovornik naglasivši kako to ističe iz razloga da bude jasnije koliko je bio nacionalno osviješten još kao mladić.

Istaknuo je i kako je 1988. već bilo nemoguće ne primijetiti mitinge koji se održavaju po Srbiji. “Godine 1989. nakon osnutka prve podružnice HDZ-a u Zagrebu, već sam bio u Splitu među deset prvih osnivača HDZ-a”, rekao je napomenuvši da se radi o 1989. godini, a Jugoslavija se raspala 1991. “Već tada počinje moj put 1989. i tada sudjelujemo u pripremi ogranaka diljem Dalmacije od Čiova do Makarske, Lovreća, Imotskoga, Medova Doca i tako dalje. Već 1989. negdje u 11. mjesecu trebali smo izići u javnost, a tada je Slobodna Dalmacija objavila na dvije strane kako se ustaše bude, nacionalizam, separatizam i tako dalje. Ipak, i nakon toga mi smo izašli među narod. Tu večer otišli smo na trg, na Pjacu u Splitu. Moja žena, koja mi je tada bila djevojka, ja i još nas dvadesetak. Ponio sam kazetofon na baterije i ispred muzeja na Pjaci smo pustili hrvatske pjesme. Prikupili smo više od 3000 potpisa za HDZ i u Stobreču još 2000”, prisjetio se Stipe, napomenuvši da se još uvijek radi o 1989. godini.

Foto: Privatna arhiva

“Bilo je to nezgodno vrijeme za doći u portun, a nisi znao čekaju li te i hoće li te uhititi. Bili smo i na ‘listi za hapšenje’, poslije se otkrila kodna akcija Vir o kojoj svatko danas zna, pisali su mediji tada kako su nas pratili, snimali i tako dalje. Unatoč tomu, uspjeli smo pripremiti prvu osnivačku skupštinu u Hotelu Marjan”, prisjetio se naš sugovornik istaknuvši kako je bio i u prvom Gradskom vijeću Grada Splita te dodao kako se u tom periodu i oženio. “Čak mi je pir prekinut radi hrvatske zastave, ali nisam zastavu htio iznijeti od matičara. To je bilo 13. siječnja ’90., a spomenuta skupština HDZ u hotelu Marjan je bila 6. siječnja, dakle tjedan dana prije našeg pira”, rekao je naš sugovornik i dodao da je uskoro dobio prvo dijete, a zatim nakon 11 mjeseci i drugo dijete. Nakon rata postao je otac po treći put.

Prisjetio se i trenutka odlaska u vojsku. “Prije samog rata, uoči samih ratnih zbivanja, imao sam dvoje djece u pelenama, ali usprkos tome – nisam dvojio. U lipnju smo došli na Lovreć, malo na selo zbog male djece, kada je do nas došla vijest da su JNA tenkovi krenuli iz smjera Mostara na Široki Brijeg, gdje su kasnije i zaustavljeni. Budući da nismo znali hoće li ih tamo uspjeti zaustaviti, i mi ovdje na ovom području smo se pripremali na to – jer smo znali da će ići na Livno pa se spustiti na Cistu Provo. Dežurali smo noćima iako nismo imali ništa osim lovačkih puški”, prisjetio se, dodavši da je uskoro došlo do skupa na igralištu na Lovreću.

“Dragovoljci su se prijavili, među njima sam bio i ja, zadužio sam prvu pušku, to je bilo 8. lipnja, ali budući da se tu i dalje nije ništa događalo, u rujnu smo otišli u Split i prijavili se u 4. brigadu i tako počinje moj put u Četvrtoj”. Istaknuo je da je prvo bilo “malo događanja na Svilaji, to je bilo period iza Kruševa pa je bila mala pauza. Nakon Svilaje se krenulo u Dubrovnik gdje je bilo i najgore. General Ivo Jelić me je poslao u Dubrovnik da preuzmem prometni vod. Međutim dogodila se situacija u sanitetu gdje je vozač saniteta ranjen gelerom te je stoga doktorica Mirna Šitum tražila da pošalju jednog vozača. I tako, igrom slučaja sam postao vozač saniteta”, rekao je Stipe.

FOTO: Privatna arhiva (Ekipa saniteta u Hutovu, Popovo polje)

‘Nismo tada imali ni oružje kako treba’

Stipe je istaknuo i težinu tog zadatka u sanitetu istaknuvši da je bila “laka situacija”, ako bi vozio u smjeru Splita. “Ali usred noći ideš sam, nosiš lijekove u sela i teren koji ne znaš, lako zalutaš. Jedan vozač i sestra su zalutali, prošli su Kalvariju. Bio sam i u sanitetu i logistici proživljavajući svašta. Išli smo na teren gdje se oslobađao hrvatski teritorij počevši od Čepikuća, Stona pa sve do Osojnika. Svaki dan je doslovno bilo mrtvih, amputacija na živo… Svaka čast liječnicima, medicinskom osoblju i svima koji su sudjelovali u tome”, rekao je i dodao da nisu u to vrijeme bili niti adekvatno naoružani.

“Mi tada nismo imali ni oružje kako treba. Primjerice, imali smo tri tenka, dva su bila pokvarena. Kad je pala varaždinska kasarna i kada je došlo do većeg broja tenkova, onda je krenulo oslobađanje Juga”, rekao je i prisjetio se i jednih od legendi Domovinskog rata –  Franka Zagorčića i Zorana Lendića. Franko je isto imao dvoje dice u pelenama, kao i ja tada.  Bio je legenda i čovjek koji se nije bojao ničega. Večer prije nego što je poginuo rekao mi je: ‘Stipe još ću to sutra obaviti, pa idem malo u Split’. Ujutro u deset sati javljaju da je poginuo Franko, a zatim i Lendić.

FOTO: Privatna arhiva

‘Svaki put kad bih odlazio, samo o jednom sam mislio’

Naš sugovornik je naglasio i težinu odlaska na teren, ali istaknuo i kako bi ponovno donio istu odluku. S nama je podijelio i to da se nije bojao za sebe ni ratnih zbivanja, nego je mislio o djeci. “Svaki moj odlazak na teren i svaki put kad su me poslali u nepoznato, jedino što mi je bilo na pameti bilo je hoću li ponovno vidjeti svoju djecu. Nije me bilo strah rata ni svih tih zbivanja koje rat nosi sa sobom, mislio sam samo na djecu”, istaknuo je i odgovorio kako danas gleda situaciju i odnos prema hrvatskim braniteljima. “Mnoge stvari su dobro napravljene, mnoge stvari su mogle bolje, to je tako”, pojednostavio je situaciju. Istaknuo je i kako je upravo nedavno, nakon tri desetljeća dobio priznanje za stvaranje Hrvatske. “Priznanje koje mi je uručeno izravno od Andreja Plenkovića za nemjeriv doprinos u stvaranju samostalne neovisne Hrvatske mi je satisfakcija. Nakon 30 i nešto godina su nam uručili plaketu.

Kaže da o situaciji odnosu prema braniteljima često razgovara s prijateljima. “Da je stvari vratiti ponovno na ’91. opet  bi bilo onih koji će se snaći i iskoristiti situaciju. Ja nisam išao radi toga, a mogao sam. Bio sam tada predložen za prvog zastupnika u Županijski dom Sabora. Sve sam to odbio i išao u Četvrtu brigadu jer me je vodilo srce, isključivo srce. I taj naboj u meni je i dan danas, ništa manje”, rekao nam je branitelj Stipe Nosić i zaključio: “Po jednome bih sada bio bolji vojnik nego onda, jer se ne bih bojao za djecu koja su danas odrasli ljudi”.

*Tekst je nastao u okviru projekta ”Heroji se ne zaboravljaju” kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.