Akcija proboja od Dubice prema okruženoj Hrvatskoj Kostajnici započela je na današnji dan 1991 godine. Ponedjeljak 09. rujna u zoru počelo je okupljanje hrvatskih snaga u centru Hrvatske Dubice. Među njima se, doznajemo do sudionika ove akcije, nije osjetila napetost…

“Naša ekipa iz 55. LAD-a PZO već je više puta prošla vatreno krštenje od Komareva do Peckog. Mario Šalić je rođen 1970. g. i bio je najmlađi među nama. Ja sam 1969. godište, tako da su naša razmišljanja bila slična. Što je to strah? Nas dvojica nismo razmišljali poput ljudi koje su kod kuće čekale žene i djeca. Velimir Šuštić je tada imao 33 godine i on nam je bio glas razuma. Krenulo se Baćinom prema Slabinji, a zatim dalje u Rosulje pa u Hrvatsku Kostajnicu”, započeo je svoju ispovijest Alen Čaušević iz Siska. 

Smrtonosna akcija o kojoj se slabo zna

“Kretali smo se glavnom cestom uz Unu, uspravno podignute glave, znajući da je to naša domovina. Kada smo ušli u Slabinju znali smo da nam prijeti opasnost iz kuća u selu. Ulazili smo oprezno iz kuće u kuću. Nakon nekog vremena stali smo kod jedne na blagoj uzvisini. Odlučili smo malo stati i sačekati ostatak naših snaga. Međutim, oni su nam javili da ne mogu proći put jednim dijelom, zbog pucnjave snajpera, te smo sačekali neko vrijeme. To je bio dio 120. brigade. Naš 55.LAD.PZO je imao jedno improvizirano oklopno vozilo na kojemu se nalazio protuavionski top jednocijevac 20 mm.”

Za topom je, kaže, sjedio Vinko Kovačević: 

“Nakon određenog vremena on je trebao zamjenu i naravno javio sam se ja koji sam u životu ispalio jedan ili dva hica iz tog topa. Nisam bio obučen za to oružje, ali bio sam dobar u gađanju puškom jer sam se prije rata bavio streljaštvom. Vinko mi je odmah dao svoju pancirku i šljem. Nije lako biti pokretna meta na vrhu oklopnjaka, no tada o tome nisam razmišljao. ‘Nemoj puno pucati! Štedi municiju!, stalno mi je ponavljao Vinko.”

Ipak, zapovjednik Josip Šikić mu je rekao da “samo udara” po sumnjivim metama. Nakon što su savladali minirani dio ceste, stvorila se slijedeća zapreka –  veliko srušeno deblo preko ceste.

“Upali smo u zasjedu…”

“Naravno, tko će prepiliti deblo motornom pilom nego Mario Šalić. Na tom mjestu fijukali su snajperski hitci, ali Mario je pod paljbom prepilio prepreku”, sjeća se Alen mladog i odvažnog suborca koji će ubrzo nakon toga izgubiti život. 

No, tada su naišli do čistine preko koje, zbog snajperske vatre koja je dolazila iz kuće preko Une –  pješadija nije nikako proći. Zapovijed je bila da upravo naš sugovornik Alen i vozač Damir Šarić izađu oklopnim vozilom na čistinu i unište prijetnju.

“Pokojni Velimir me upozorio da se pazim. Uvijek je brinuo o meni i Mariu. Zapucao sam na kuću, a crvena prašina cigle i crijepova se digla u zrak. Nakon što sam pogodio metu, ljudi su oduševljeno pljeskali i vikali. Nismo slutili da će nam se nešto desiti i zaustaviti nas. Krenuli smo dalje, a nedugo zatim prelomila se eksplozija. U asfaltu je bilo minsko polje, a mi smo nagazili na protutenkovsku minu. Prašina, sivilo i miris baruta. Sve je poletjelo u zrak. Ja sam osjetio da vidim svoje tijelo kako leti zrakom i pada na tlo. Bacilo me i izbilo zrak iz pluća. Udario sam gornjim dijelom kralježnice o zemlju. Nisam se mogao pomaknuti neko vrijeme od siline udarca. Osjetio sam da mi licem teče krv, pukla mi je arkada, slomljen nos, a bol u vratu bila je nesnošljiva.”

Velimir je odmah izdahnuo

Alen kaže da mu je prvo na pamet palo dograbiti pušku, pa je došao do Velimira Šuštića koji je većim dijelom bio priklješten oklopnjakom.

“Odmah je izdahnuo… Morao sam uzeti njegovu pušku koja mu je ostala prebačena preko ramena. Nožem sam prerezao ramenik. Mario je, nažalost, također bio zarobljen ispod oklopnjaka. Skupili smo se i nadljudskim naporom podigli oklopnjak da ga izvučemo. Bio je živ, ali imao je vanjski prijelom potkoljenice i desnog kuka. U kakvom stanju mu je bila kičma, nismo znali. Moj prijatelj Zvonimir Vučičević Đona, kleknuo je i stavio ga gornjim dijelom tijela sebi u krilo. Ja sam zalegao i ispucao cijeli okvir iz Velimirove puške prema neprijatelju. Po nama se pucalo iz svega raspoloživoga. Bila je to zasjeda.”

Nakon ispucanog rafala, Alen se okrenuo na leđa:

“Slomio sam se zbog Marija, suze su same tekle”

Mario Šalić/Foto: Privatna arhiva

“Ispred mene je bio Mario, naslonjen u Đoninom krilu. Nije paničario, nije kukao. Pogledi su nam se sreli. Oči u oči. ‘Ja sam Alene invalid’, rekao je. Na blijedom licu nije bilo grča, samo mu je jedna suza kliznula niz obraz”, kroz suze nam priča Alen.

A onda su, kaže, počeli pljušati meci:

“Bio sam siguran da nikada više neću vidjeti svoje najmilije. Puzao sam kanalom stotinjak metara i na jednom dijelu je bila cijev pa sam morao pretrčati taj dio pod smrtonosnom kišom. Jedan dio nas se izvukao prema šumi, a jedan manji dio se uspio vratiti cestom u Dubicu. Izvlačenje šumom bila je za mene muka. Kad se kičma ohladila nisam se samostalno mogao ustati. Izvukli smo se drugi dan oko 14 sati. U Baćinu nas je dočekala hitna i bolničari, a ja sam cijelo vrijeme razmišljao o Mariju. Došavši u Dubicu, saznao sam da je Mario poginuo pri izvlačenju. Slomio sam se, suze su same tekle. Vjerovao sam da će Mario preživjeti, ali nažalost nije.”

U ovoj smrtonosnoj akciji sudjelovali su Mario Šalić, Velimir Šuštić, zapovjednik Josip Šikić, Zvonimir Vučičević Đona, Stjepan Krpan, Vinko Kovačević, Davor Krznarić, Damir Šarić Dado i Siniša Turk.