Humanost na bojištu: Kako su hrvatski branitelji spašavali ranjene neprijatelje
Slabo je poznato kako je Drago Prgomet, poznati liječnik i bivši HDZ-ov saborski zastupnik te predsjednik zagrebačke Gradske skupštine, tijekom Domovinskog rata po bojišnicama bio vrlo angažiran u spašavanju ranjenih branitelja.
No, kada je svojedobno na svom blogu objavio kako su hrvatski branitelji spašavali četnike iz minskog polja u Zapadnoj Slavoniji, ta je priča za mnoge bila nerealna.
No, događaj koji je Prgomet naslovio sa Malo minsko polje potpuno je istinit i napisan u prvom licu: “Zapadnoslavonsko bojište 1991. godina… Na bojištu je kratko zatišje, pa smo to odmah iskoristili da održimo dan obuke. Medicinski tehničar Dario pozvao je bolničare bojne, od kojih neke vidim prvi put. Nisu svi oduševljeni onime što moraju raditi. Nekako ljepše zvuči biti izviđač, tenkist, čak i logističar, a ne nekakav ‘grobar’, kako su nas nazivali.”
‘Doktore, hitno! Četnici u minskom polju’
Na nastavi, dodaje, njegovo uvodno slovo i teoretsko predavanje nitko ne prekida: “Dario im s puno volje pokazuje sve moguće i nemoguće tehnike previjanja rana. Gigo, žrtveni jarac obuke, sve više nalikuje egipatskoj mumiji, ali s brkovima, kao jedinim vlastitim prepoznatljivim obilježjem. Bolničari ponešto zapitkuju. Jednog od njih zovu doktorom. Prema meni se odnosi s respektom, kao kolega s kolegom.”
Na polovici obuke, opisuje Prgomet – poziv na motoroli: “Hitno doktore, dva ranjena!” Mnoštvo novih medicinskih spoznaja stečenih u zadnjih sat vremena imat će i praktičnu primjenu. “Četnici upali u minsko polje”, slijedi nova informacija. Entuzijazam u istom trenutku netragom nestaje. Kratki zastoj prekida Gigo. “Šta se čeka!” viknu uskačući u sanitetska kola, a na lijevoj mu nozi ostali zavoji još s nastave! Radije mu se išlo u minsko polje nego da kao maneken trpi maltretiranje na obuci.
Dario u kombi ubacuje još materijala, uzima još jednog bolničara koji mu se učinio najozbiljnijim i koji je u grupi bio najbolje naoružan. Nakon nekoliko minuta Gigine turbovožnje, koja se za suvozače na rubu živaca pretvara u pokušaj izbjegavanja morske bolesti i hvatanja boca infuzije po kombiju, stižemo do naših.
“Dole su, oko tristo metara ispred nas, nagazili su na mine.” “Zašto ih niste izvukli?” “Izvuci ih ti, j…. te oni. Hoćeš da izginemo!?” K vragu. Baš da mi se ide, ne ide! Ali ne možeš ih niti ostaviti.
Gigo, koji je u takvim situacijama u pravilu ostajao uz sanitet reče: “Idemo Dok.” Vozimo se dvjestotinjak metara sanitetom, potom pješice. Nas četvorica. Minsko polje je s desne strane ceste. Prilazimo kanalom s lijeve strane ceste. Četnici s njihove crte bojišta primijetili su da se nešto dešava. Nisu baš pokazivali volju da spase svoje drugove. Tek poneki pucanj. Preskačemo cestu i završavamo u kanalu. Puzeći, izvlačimo ranjenike, Gigo i ja jednog, Dario i bolničar drugog. Prebacujemo ih preko ceste. Sada je već lakše. Zaklonjeni smo visokim bajerom. Ranjenici zapomažu, obojica u uniformama rezervne vojske jugoslavenske armije. Jedan je oficir.
Spašavanje Rade Kukavice
Kleknem kraj njega. U očima bol i strah. Teško diše. “Nož!” vičem. “Nemoj mene, nisam nikog ubio. Imam ženu, djecu! “Daj ušuti”, prekidam kuknjavu. Nož stiže. Oči se zatvaraju. Režem remenje i oslobađam ga odjeće. Umjesto desne noge rastočena krvavoprljava masa mesa. Nedostaje polovica lijevog stopala. Zavoji, longete, fortral, infuzija… Pucnjava prestaje.”
U međuvremenu, prisjetio se Drago Prgomet, stiglo još nekoliko dečki: “Pognuti, lijevim kanalom odnose ih do saniteta. Usput im kresnu pokoji put i oca i majku četničku. No sve ostaje na verbalnoj prijetnji. Gigo pali auto. Stižemo pred bolnicu. Na hitnom prijemu kolega anesteziolog. Pjesnik. Dovezli smo mu inspiraciju. Predajemo ranjenike. Skuplja se osoblje, propitkuju. Ovakvi im ne dolaze svaki dan. Iz podruma se izvukoše i vojni policajci.
“Vidi, vidi. I ovaj rod vojske imamo”, zajedljivo primjećuje Gigo. Kao da mu nije dovoljno problema za jedan dan. Vraćamo se natrag. Gigo usput staje kod logističara. Pokušava se domoći kojeg piva. Bez uspjeha. Na ostatku puta nisam uspio dokučiti tko mu je veći neprijatelj, četnici ili naši logističari. Stižemo do baze. Učenici se raspršili. Škole za danas dovoljno.
Sjedimo pred podrumom. Neobična tišina. Razmišljam o današnjem danu. Što smo učinili. Spasili dva ljudska života. Samo to. Možda i više. Iako znam neke koji se ne bi složili s onim – ljudska. Zapisujem u protokol podatke o ranjenicima. Onaj što se pozvao na ženu i djecu dičnog je imena, Rade Kukavica. Jadnog li čojstva i junaštva. Govorim to dečkima. Smijemo se njegovoj reakciji kada sam viknuo nož. Gigo kaže da je ponekad bolje pod nož nego kasno noću doći vlastitoj ženi. On to dobro zna. Jedini je među nama oženjen…”
Izvor: Dnevno.hr
