I danas me progone slike mrtvih ljudi po vukovarskim ulicama
Teško ranjenog Zvonka Bužića Srbi su odveli iz Vukovarske bolnice. Sin Igor i danas za njim traga, a njegov nestanak obilježio mu je život. Zbog tate je sam naučio glagoljicu i nestalom ocu napisao pjesmu
Zadnji puta tatu sam vidio 12. studenog 1991. godine u podrumu našeg doma. U njemu smo bili mjesecima, sve do pada grada. Tata je bio ranjen u leđa, u podrumu su ga previli. Zagrlio je brata i mene i rekao da nas puno voli, prisjeća se Igor Bužić (39) trenutka kada je posljednji puta bio uz oca.
Tada je imao 10 godina i na pamet mu tada nije palo da ga vidi posljednji put. Jer, ni 29 kasnije oca Zvonka nije pronašao. Osim hladne činjenice da je ranjen odveden iz vukovarske bolnice, čak ne zna ni pravu istinu o njegovoj pogibiji i nestanku.
Završio u zarobljeništvu
- Nakon pada Vukovara izveli su nas iz podruma i potrpali u traktore. Imao sam 10 godina i svega se sjećam. No, najgora su mi sjećanja trupla koja su ležala uz cestu. Te slike progone me i danas. Dovezli su nas u Šid, tamo razvrstali i utrpali u kamione. Dovezli su nas u Novi Sad gdje smo majka, baka, brati i ja dva tjedna proveli u zarobljeništvu. Kada su počele razmjene Crvenog križa, teta je saznala da smo tamo i uspjeli smo zadnjim autobusom doći u Zagreb - glasom punim tuge govori nam Igor.
Ovaj rođeni Vukovarac sa sesvetskom adresom u Zagrebu je započeo novi život.
I saznao da mu je tata nestao.
- Da mi je otac nestao saznali smo 1992. godine. Čuli smo da je 16.studenog teško ranjen u glavu na Lušcu. Prijenosnim antitenkovskim raketnim bacačem skidao je tenkove. No, jedan tenk opalio je prije, pogodio kuću, odlomi se i ranio tatu u lijevu stranu glave. Pričali smo i s doktoricom Vesnom Bosanac i ona nam je potvrdila da je tata u vukovarskoj bolnici živ dočekao pad grada. A gdje je nestao i što je s njim bilo, to do danas nismo saznali - pripovijeda Igor.
Dolazak u Zagreb bio je traumatičan. Razorena obitelj, izgubljen dom, ratne strahote ostavile su traga i na Igoru koji je četvrti razred započeo u O.Š. Davorina Trstenjaka.
- Očito je stres bio prevelik, jer sam po dolasku u Zagreb počeo mucati. Iako nikada do tada nisam mucao, nisammogao sastaviti dvije rečenice. Majka je u svemu tome najviše pomogla da ne mislimo o tome i najveću brigu preuzela je na sebe. Svaki puta pitali smo kad će tata doći kući, kada će nam se vratiti. A ona je za njim sustavno tragala, tješila nas, štitila i nije nas htjela opterećivati - niže Igor.
Mama umrla od raka
Nestanak oca strašno ga je obilježio.
Toliko mu je falio da je zbog njega naučio glagoljicu i napisao mu pjesmu na tom, kako kaže, besmrtnom pismu.
- Glagoljicu sam naučio sam, jer je glagoljica besmrtna, kao i pjesma koju sam napisao svom ocu. Moja profesorica Ružica Sabalić vodila nas je na Krk gledati Baščansku ploču. Mene je ta glagoljica fascinirala. Tada sam odlučio da želim naučiti čitati i pisati glagoljicu. I uspio sam. Napisao sam tati pjesmu. Pisao sam na glagoljici sve do 1999. kada sam prestao - niže Igor koji još i danas gaji nadu da mu je otac živ.
A obitelj Bužić lijepim je i mirnim životom sve do rata živjela u Vukovaru. Majka i otac radili su u Borovu, ona u šivaoni, a on u gumari. Igor i godinu dana mlađi brat imali su zaista lijepo djetinjstvo.
-Moj tata bio je dobar čovjek. Nikada nas nije tukao, uvijek je za nas imao lijepu riječ. On me naučio pecati, voziti bicikl, naučio me prva slova. Bio je otac u punom smislu te riječi. Nikada nije vjerovao da će se uistinu zaratiti. Moja majka preminula je u veljači 2011. od galopirajućeg raka jednjaka. Jako je teško kada spoznaš da si ostao sam s bratom. Nemaš više ni oca ni majke, a ostala obitelj izginula je u ratu - preplavljen emocijama priča Igor.
Srce ga vuče u Vukovar
Pamti tek jednu identifikaciju u Kockici. Bila je, kaže, samo po stvarima i predmetima.
- Ništa nije pronađeno što bi se povezivalo s mojim tatom, što bi moglo potvrditi da je to njegovo, da je to zaista on. Već 29 godina ne znam što mi je s ocem ni gdje je, a sve ove godine najviše me boli ta neistina. Boli me što u Vukovaru još žive ljudi koji znaju gdje su nestali, gdje su ti masovno ubijani ljudi. Ali šute. I srećem te ljude koji sigurno znaju nešto o sudbini mog oca, no oni to i dalje drže u sebi, ne žele reći - nemoćno sliježe ramenima Igor, već umoran od traganja i tragedija koje su mu razorile život.
Iako živi u Sesvetama, Vukovar i dalje voli cijelim svojim srcem. Iako je prisilno otišao iz njega, Vukovar nikada nije iščeznuo iz njegovog srca. I danas čezne za tim mirnim i pitomim gradom na Dunavu u kojem je proveo najljepše dane svoga djetinjstva.
- Prvi puta u Vukovar sam došao 1997. godine. Zaista je bio predivan osjećaj vratiti se u svoj rodni grad. No, moja budućnost je tada bila u Zagrebu, u Vukovaru tada nije bilo života. Ali, što sam stariji, sve me više vuče povratak u Vukovar. Osjećam silnu čežnju za tim gradom i silnu ljubav prema njemu. I supruga se slaže da se vratimo, samo da je posla - iskreno govori Igor.
Majku je pokopao na vukovarskom groblju, a ako nađe oca, pokopat će je kraj supruge, kraj koje joj je, kaže mjesto.
- Puno bi mi značilo da pronađem svog oca, da mu imam gdje zapaliti svijeću. Želio bih da se to što prije riješi. Dvadeset i devet godina je jako puno, no imam povjerenja u institucije i vjerujem da će odraditi svoj posao do kraja - zaključio je Igor.
