Identificirala supruga nakon 29 godina: 'Ja Dadu sanjam i dan danas, u snu smo mladi, sretni'

Davorka Tutić identificirala je supruga Dadu za kojim traga od 16. rujna 1991. godine. Jedno vrijeme tragala je i za ocem, ali njegove ostatke je pronašla 2012. godine. Sada napokon osjeća olakšanje i mir

Sretna sam, ali i beskrajno tužna što mi se moj Dado vraća kući nakon toliko godina. Konačno će pronaći svoj mir. I ja uz njega. Naša kalvarija je završila, kroz suze nam je jučer govorila Davorka Tutić. Supruga nikad nije preboljela. I za njim nikad nije prestala tragati.

Čula je da je ubijen kraj zloglasne vile Gavrilović u Petrinji i godinama pokušavala baš sve da dozna istinu, da ga vrati.
O svojoj neprežaljenoj ljubavi i višedesetljetnoj potrazi pripovijedala nam je 2017. godine u serijalu “Nestali”. Sad, tri godine kasnije, i ona je uz ostale sugovornice iz serijala, Mariju Raužan, Miru Nikl te rodbinu i prijatelje Željka Manjkasa Crvenkape, zaključila najmučnije poglavlje svog života.

- Da je sve ostalo kako treba, slavili bismo 27 godina braka. Ja njega i danas vidim živog i sjećam se našeg zadnjeg susreta, kad se vraćao na frontu. Zagrlio me, poljubio i rekao: ‘Ti znaš da sam ja snalažljiv, sve će biti u redu’. I eto, ništa više nije u redu - pričala nam je Davorka u ožujku 2017. godine svoju tužnu priču. Supruga je upoznala 1989. u sad razrušenom petrinjskom hotelu. Ubrzo su se vjenčali i prve godine braka željeli su provesti uživajući jedno s drugim. Živjeli su kod Dadinih roditelja, putovali, a djecu i gradnju kuće ostavili za buduće godine. Došao je rat i uništio im život.

- Bili smo mladi, zaljubljeni i sretni. Nije uništena samo njegova nego i moja mladost. Ja njega sanjam i dan danas. U snu smo sretni, zagrljeni, a kad se probudim, sjedim na krevetu, svjesna da je to bio samo san - rekla je Davorka.

Tad nam je i ispričala da je supruga posljednji put čula 14. rujna oko 16 sati. Rekao joj je: “Nemoj me ići tražiti, bit će sve dobro. Kad budem mogao do telefona, javit ću ti se”.

- U toj postrojbi bili su dečki iz Siska, Petrinje i Zagreba. Bili smo u panici, svekrva mi je rekla da ne vjerujem i da je to neka zabuna. Obilazila sam položaje da saznam gdje je moj Dado i tek sam na terenu doznala da je nestao. Kad sam došla u Petrinju, naša vojska nije me pustila dalje te sam se vratila kući u potrazi za bilo kakvom informacijom - pripovijedala nam je Davorka.

Nakon Oluje, 26. rujna 1995. godine, ekshumirani su posmrtni ostaci strijeljanih hrvatskih branitelja sa stratišta u Petrinji. Na identifikaciji na Šalati prepoznala je tranzistor, suprugovu malu Majku Božju i novčanik u kojem je još bio neki novac.

- Mislila sam: ‘To je to, sad nema druge istine i nema nadanja čim si prepoznao stvari’. Kraj sebe sam imala Dadin zubni karton i, kad su ga vidjeli, eliminirali su me rekavši da to nije on jer nisu pronašli lubanju. I forenzičari su mi rekli da su tijela bila u fazi raspadanja. Kako bilo, kosti svog supruga još nisam pronašla. Tko zna, možda još leži negdje na ovim obroncima, a nije isključeno ni da su tijela zamijenjena - s bolom nam je govorila Davorka.

Isto kao i tog 26. rujna 1995. godine osjećala se i kada joj je na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati potvrđeno da se pronađeni skeletni ostaci 99,9 posto podudaraju s DNK Dadine obitelji.

- Uvijek sam mislila da ću supruga pronaći prije nego tatu, koji je nestao tri dana prije. Ipak je moj suprug bio hrvatski branitelj, dok je moj otac bio civil odveden iz svoje kuće u Hrastovici. No za nekoliko dana saznala sam da je nestao i moj Dado. Kako su odmicale godine, čekalo se da završi Oluja, da se oslobodi petrinjsko područje i da se sazna prava istina. Koliko smo god imali nade da će se saznati istina, strahovala sam je li on doista pogubljen u toj masovnoj grobnici.Tatu sam identificirala 3. srpnja 2012. godine. I svaki puta kad smo imali Sabor udruge nestalih, potezala bih pitanje zloglasne Vile Gavrilović i Dadina nestanka - objašnjavala nam je jučer Davorka.

Priznala je i kako je godinama mislila da supruga nikada neće pronaći. Dio ljudi su pokopali, druge obitelji tražile su također svoje najmilije.

- I na kraju, svojom upornošću, borbom i zahvaljujući Savezu udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Hrvatskom Feniksu, svim našim članicama, a posebice Stjepanu Sučiću i Višnji Bilić iz Uprave za zatočene i nestale i ministru hrvatskih branitelja Tomi Medvedu. Dugi niz godina, na svakom našem Saboru i skupštini na kojima smo se okupljali, potezala bih pitanje pronalaska supruga Dade. Godine su prolazile, vlade su se mijenjale i svi obećavali i govorili da će se riješiti. No ništa se nije rješavalo. A onda, 2018. godine na Saboru Udruge nestalih u Baškoj, razgovarala sam s Višnjom, Sučićem i ministrom Medvedom, koji su mi rekli da će dati sve od sebe da se to riješi. I hvala Bogu, riješilo se a hvala i obiteljima koje su to omogućile - niže Davorka otirući suze.

Višedesetljetna bol, borba i traganje ostavili su traga na njoj. No unatoč tome ona je i dalje ponosna, hrabra, ali i jaka da se uhvati u koštac i na svoje mjesto posloži sve emocije koje ne prestaju navirati otkako je identificirala supruga. Još davnih godina pripremila mu je i grob u koji će ga sljedeći tjedan položiti i pustiti da u njemu u miru počiva.

- Na Viktorovcu u Sisku nakon Oluje je bilo sačuvano pet grobnih mjesta u koja su trebali pokapati identificirane dečke. Ostalo je jedno grobno mjesto za koje sam kupovala cvijeće i kamenčiće kako bih ga sačuvala. Bojala sam se da mi ga netko ne uzme i da na kraju moj Dado ne bude bačen tko zna gdje. Tražila sam da kupim to grobno mjesto i htjela sam napraviti obilježje koje će svjedočiti da je moj Dado postojao. Napravila sam mu spomenik i na ploči napisala da je nestao u Domovinskom ratu 16. rujna 1991. na obroncima Petrinje - ispričala nam je jučer Davorka. Da prebrodi sve te traume i tragedije koje su se nizale kroz godine, pomogli su joj nećaci, njezina snaga.

- Dado i ja, nažalost, nismo imali djece. Moji nećaci Jakov, Matija i Petar puno su mi pomogli da prebrodim sve te godine. Njihov tata Mateo ‘90-ih je imao četiri godine. Još čuvam fotografiju na kojoj ga Dado drži na krilu - sjetno je rekla.

Već punih 29 godina čuva kutiju sa sitnicama. Naizgled obična i nevažna, no u njezinu srcu ima posebno mjesto. U njoj su Dadine cigarete, upaljač i bočica votke koje mu je kupila za jedan rođendan. Često je dotakne, pažljivo izvadi svaki predmet, provuče ga kroz prste i potom pažljivo vrati u kutiju.

U svem tom višedesetljetnom traganju silno ju je gušila ta samoća, nedostajao joj je suprug, njihova sreća, ljubav koju su imali i koju nisu zatrle ni silne godine koje su protjecale. Svih tih godina Davorka se pitala kako čovjek može nestati. Kako život može stati?

- Znala sam doći u Petrinju i vidjeti dvoje zaljubljenih kako šetaju. Gledala bih ih, a potom pobjegla kući. Nisam mogla izdržati. Pa sam se upitala: ‘Bože, zašto se to baš meni moralo desiti?’ Dado i ja zacrtali smo neku budućnost, a rat je sve uništio. Još mi je teže što nismo imali djece. I zato su moji nećaci moja radost i utjeha. Kad ja već nisam mogla uživati u životu, neka bar njima pomognem i olakšam - tiho je rekla i priznala da joj je svih ovih godina samoća najteže padala, gušila je i silno boljela.

Iako je za njim tragala gotovo tri desetljeća, neke navike nisu izblijedjele. Tako mu i danas na svaki rođendan kupi neku sitnicu...
Za njega. Za njihovu ljubav...