POTPUNO ISKREN

Dragoljub Zamurović srpski je fotograf svjetskoga glasa. Danas je već u ozbiljnim godinama, a sve ono što je kroz svoju karijeru zabilježio objektivom – objavio je u dvije monografije. Veliki dio njegove impresivne zbirke čine ratovi u različim zemljama, pa se tako u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu – našao u njihovim najtežim trenucima.

Zamuroviću je bilo mučno gledati i fotografirati svoje sunarodnjake koji tijekom VRO Oluja nepreglednim kolonama napuštaju svoja rodna mjesta, no potpuno je iskren kada upire prstom u krivca:

“Zahvaljujući ‘mudroj’ politici svi Srbi u jednoj državi Slobodana Miloševića i njegovog glasnogovornika Ivice Dačića, kao i granici Karlobag–Ogulin–Karlovac–Virovitica koju su zagovarali Vojislav Šešelj i njegov zamjenik Aleksandar Vučić, Srbi iz Hrvatske doživjeli su tragediju”, kaže Zamurović, za Dnevno.hr piše Snježana Vučković.

“Velikosrpska politika kriva je što su potrpani u prikolice kao stoka”

On dodaje da tamo, u tom trenutku, nije bilo srpskih političara koji su tvrdili da će ih “braniti”: “Ova politika je dovela do nestanka Srba iz tih područja. Umjesto stvaranja Šešeljeve Velike Srbije, potrpani su u traktorske prikolice i kao stoka transportirani sa prostora na kojima su živjeli stoljećima.”

Kazao je i kako izbjeglice iz Hrvatske nisu bile dobro došle u Srbiji: “Snimao sam nepreglednu masu izbjeglica iz Krajine koji su prelazeći most na Savi napuštali svoja ognjišta. Na njihovim namučenim licima vidio se sav očaj zbog svega što im se dogodilo. Bio je to srceparajući prizor koji je svjedočio o ljudskoj patnji. Tijekom cijelog dana neumoljivo ih je pržilo kolovoško sunce, ali oni u tom trenutku nisu znali da najgore tek dolazi. Noć polako pada, a ljudi postaju samo siluete i brojevi. Mnogi od njih otjerani su tada na Kosovo”.

Civili svjedočili o tretmanu

U njegovoj monografiji mogu se pronaći različita svjedočenja Srba iz kolone. Tako je jedna baka posvjedočila o dobrom tretmanu: “Kada smo stigli u Lipovljane, kolona se ponovo zaustavila. Jedan hrvatski vojnik nam je prišao i ponudio nas vodom. Bili smo strašno žedni. Izađoh s prikolice i odoh sa kanistrom po vodu. Jedan drugi, nešto stariji vojnik mi je prišao i upitao: “Gdje ćeš, bako, gdje si krenula?” Rekla sam da ne znam ni sama kuda idem. Napunio mi je kanistar vodom, a u veliku papirnatu vreću stavio mi je hrane, nešto konzervi, četiri-pet kruha.”

Bilo je i teških trenutaka: “Izbegličku kolonu koja se kretala od Gline preko Petrinje i Siska, po izlasku na auto-put u više navrata napadali su lokalni mještani. Vikali su na nas i nazivali nas četnicima i Ciganima. Normalno smo prošli Sisak. Već se hvatao mrak. To je bila srijeda navečer. Na auto-putu je bilo ljudi, djece i odraslih. Stajali su pored ceste i na nadvožnjacima. Gađali su nas kamenjem…”