Poštovani Michael,
hvala vam što ste pristali na ovaj intervju. Krenimo s pitanjima.
1. Došli ste u Hrvatsku kako biste se borili na strani Hrvata. Kako i na koji način ste saznali za Domovinski rat? Kada ste se točno uključili u obranu Hrvatske?O izbijanju rata saznao sam iz međunarodnih medija i pomno pratio razvoj događaja. Tijekom bitke za Vukovar odlučio sam podržati Hrvatsku humanitarnom pomoći. Zbog supruge sam dočekao Božić, a odmah nakon Božića 1991. godine javio sam se kao dragovoljac u Hrvatsku vojsku. Pridružio sam se 129. brigadi u Karlovcu 30. prosinca 1991.
2. Koji motiv ili želja tjera čovjeka da se bori za tuđu državu i kako ste krenuli u Hrvatsku? U kojoj ste postrojbi bili i na kojem ratištu? Zašto baš Hrvatska, a ne srpske paravojne postrojbe?Kao profesionalni vojnik drugačije sam tumačio izvještaje i slike na TV-u, onda su izvještavali novinari. Shvatio sam koliko je hrvatski narod bio bespomoćan boreći se protiv srpske agresije i JNA. Hrvati su se borili s djedovim oružjem, podržavajući policiju kao borbenu snagu. Počeo sam s 129. brigadom Hrvatske vojske kao diverzant između Gornjeg Mekušja i Turnja u Karlovcu. Kratko sam bio i u Nuštru, kod izlaza Marinci.
3. Vi ste profesionalni vojnik i bili ste zapovjednik njemačkih specijalaca. Jeste li u Hrvatskoj našli nekog od svojih vojnika? Možete li nam reći nešto više o sebi, kako ste odrasli i kako je bilo živjeti u Njemačkoj?Bio sam časnik specijalne jedinice u njemačkim snagama, obučavan u različitim vojskama svijeta. Studirao sam ekonomiju, ali se nisam dugo bavio tim poslom. Oženjen sam. U Hrvatskoj sam susreo nekoliko bivših vojnika iz svoje satnije i drugih jedinica njemačke vojske. Okupljali smo se u 129. brigadi i zajedno ratovali.
4. Kada pričamo o ratu, uvijek se prisjećamo trenutaka kada smo mogli poginuti, biti ranjeni ili stradati. Koje događaje nećete nikada zaboraviti i koje su vam bile najteže situacije?Svakog jutra nisam znao hoću li navečer biti živ. Jedna od najtežih situacija bila je kada su mi drugovi rekli da me naš časnik želi ubiti kako bi prikrio svoj posao. U toj situaciji zaštitili su me srpski dobrovoljci iz moje jedinice.
5. U ratu se često rade stvari koje ne bi činili u normalnom životu, improvizira se i ponekad to ispadne komično. Možete li izdvojiti neke od tih događaja?Jedan od takvih događaja bio je kada smo od Fiće napravili "tenk". Skinuli smo auspuh i rondali po poljima, što je izazvalo paniku među neprijateljem. Još jedan primjer je bila mina na skateboardu.
– možete to pogledati na YouTubeu što je snimio Borna Marinić u svom podcastu
6. Kako ste se osjećali kada ste saznali da neki Hrvati bježe iz svoje domovine, dok ste vi došli braniti njihovu domovinu?
Nemam poštovanja prema tim ljudima. Često ih pitam, i danas: Gdje ste bili 1991.? Podržavam način na koji je Hrvatska postupala s muškim izbjeglicama iz BiH – skupili su ih, obučili, svrstali u jedinice i poslali ih natrag u Bosnu da se bore za svoju domovinu.
7. Tražili ste od Grada Zagreba da se barem jedan park ili ulica nazove po stranim dragovoljcima kao zahvala poginulim. Možete li nam pojasniti što se dogodilo?Bila je to inicijativa s raznih strana da se zahvali više od 1000 međunarodnih volontera. Mjesni odbor od četiri osobe odbio je inicijativu, a političari nisu dalje pratili tu ideju. Sve inicijative u tom smjeru nisu podržane. Karlovac je, privatnom inicijativom, napravio Aleju branitelja u kojoj su stranci dobili svoj spomenik.
8. Javno ste prozvali državne institucije jer strani dragovoljci nemaju pravo na status hrvatskog branitelja, status HRVI-a, niti druga prava. Možete li objasniti tu situaciju?Pokušavaju izbjeći otvaranje Pandorine kutije. Ako počnu prihvaćati prve zahtjeve, boje se da će svi preživjeli stranci tražiti svoja prava, što bi bio ogroman administrativni problem i skup proces. Osim toga, bila bi velika javna sramota za Hrvatsku jer ti stranci nisu dobili Zahvalnicu, Spomenicu, mirovinu, status, invalidninu, odličja, pa čak ni pravo na grob za poginule. Nema imena ulica, nema spomenika. Morali bi priznati da su stranci u lipnju 1992. skupljani, ukrcavani u vlakove i prevoženi preko granice da napuste Hrvatsku.
9. Ostali ste u Hrvatskoj ili ste nastavili živjeti negdje drugdje? Imate li obitelj, gdje sada živite i kako vas prihvaćaju u Hrvatskoj?Ostao sam u Hrvatskoj i radio tri godine za OESS u Vukovaru, na mirnoj reintegraciji. Bio sam odgovoran za ekshumacije, masovne grobnice, razminiranje i druga pitanja. Nedavno sam dobio domovnicu, unatoč prijavi kao branitelj, jer sam bio u braku četiri godine s hrvatskom državljankom. Kasnije su me službene institucije tretirale kao stranca, ludog veterana i osobu bez prava. Samo su me veterani i oni koji su preživjeli ratna područja poštivali i znali što su stranci radili. Centar za dokumentaciju u Zagrebu pod vodstvom Tomislava Šulja skreće pozornost javnosti na našu povijest i problematiku. Ipak, još uvijek nisam dobio svoju Zahvalnicu i Spomenicu Domovinskog rata, a ni zahtjev nije zaprimljen, kao da nisam bio u Domovinskom ratu.
Poštovani Michael, hvala vam na vašim odgovorima i na vremenu koje ste izdvojili za ovaj intervju.
*** članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti
*** dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora članka
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.