Išao je uvijek prvi, a njegovi su mu ratnici bili kao sinovi: ‘Bio je strašan čovjek i jako hrabar’

NISU ZABORAVLJENI

U povijesti bitke za Vukovar, dio grada pod nazivom Sajmište, mnogi će reći “krvavo Sajmište”, ostalo je upisano zlatnim slovima, a imena njihovih branitelja u našim srcima zauvijek urezana. Na današnji dan prije trideset i četiri godine, u bitci, doslovno – “prsa u prsa”, poginuo je jedan od najvećih – Petar Kačić. Njegova supruga prisjetila se trenutka kad ga je posljednji put vidjela, riječima – “Otišao si iz skloništa, nismo se ni pozdravili. Zauvijek si u našim srcima!”. U skloništu je Petar bio nakratko, nakon ranjavanja, a otišao je jer su njegovi ratnici, “njegova djeca” i položaj na kojem je bio zapovjednik, bili žestoko napadnuti. Nije se vratio.

AUTOR: Tanja Belobrajdić/Direktno.hr

Za Petra Kačića, jednoga od prvih zapovjednika vukovarskog Sajmišta, strašne bojišnice na kojoj su se branitelji izmjenjivali teško ranjeni ili najčešće odnošeni mrtvi, a u kojoj se borba vodila doslovno za svaku ulicu, u ulici za svaku kuću, gotovo kako nema tko nije čuo. Pa ipak, pomalo u sjeni strašne sudbine Petrovog šesnaestogodišnjeg sina Igora koji je nakon sloma obrane grada mučki ubijen na Ovčari, ostao je životopis ovog iznimno hrabrog čovjeka i nadasve omiljenog zapovjednika, piše portal Direktno.hr.

Petar Kačić, prvi sin Ivanke rođene Jagnjić iz Brnaza kod Sinja i Petra Kačića, rođen je dana 16. listopada 1947. godine u Splitu, iako je njegova obitelj tada zapravo živjela na Braču. Obitelj se ubrzo nakon Petrovog rođenja s Brača preselila u Slavoniju, u Vukovar, točnije Borovo naselje i nastanila u tzv. “Koreji”, a 1949. godine Petrova majka Ivanka rodila je i mlađeg sina Miroslava. Oba brata Kačić pohađala su tadašnju Osnovnu školu Ivan Goran Kovačić, danas Osnovna škola Siniše Glavaševića, a srednjoškolsko obrazovanje Petar je nastavio u CUO “Edvard Kardelj”, gumarski smjer, danas srednja Tehnička škola Nikola Tesla. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, Petar se nakratko zapošljava u Tvornici gume i obuće Borovo, ubrzo ženi, 1969. godine rađa mu se sin Mario, ali nakon kratkotrajnog braka, Petar odlazi u Njemačku i tamo ostaje nešto više od dvije godine. Nakon povratka iz Njemačke ponovo se zapošljava u tadašnjem Kombinatu Borovo, pogon Gumara, gdje ostaje uposlen do početka ratnih djelovanja.

Ratni nadimak “Srednji bojler”

Godine 1973. Petar Kačić oženio se Irenom rođenom Kalman, koja mu iste godine, upravo 18. studenoga rađa kćer Sandru, a nepune dvije godine kasnije, 23. kolovoza 1975. i blizance, kćer Silviju i sina Igora. Složna i sretna obitelj početak rata je dočekala u svome domu na Sajmištu. Budući da su Kačići živjeli u stanu nedaleko od tadašnje vukovarske kasarne, primijetili su kako se kasarna puni srpskim rezervistima i ukopavaju tenkovi s cijevima uperenim u cestu, pa kako su se ratna djelovanja u Vukovaru sve više zaoštravala i život u njemu postajao nesigurniji, Petar i Irena u srpnju odlučuju djecu poslati na more na Krk, prvo kćerke Sandru i Silviju, a ubrzo im se preko Crveno križa pridružuje i Igor. Međutim, sve troje djece u brizi za roditelje ubrzo inzistira na povratku kući, odbijajući ostati kod strica na Krku te se 21. kolovoza ponovo vraćaju u Vukovar. Irena Kačić prisjetit će se kako su posljednji zajednički, šesnaesti rođendan blizanaca Silvije i Igora proslavili u podrumu zgrade u kojoj su stanovali, a potom je Petar žurno otišao budući da su ga hitno pozvali jer je započeo prvi opći napad na Vukovar.

Ratni nadimak po kojemu mnogi prepoznaju Petra Kačića bio je “Srednji bojler”. Ipak, za one koji to ne znaju, a pitaju se zašto baš takav nadimak, treba pojasniti kako su, šaleći se na vlastiti račun, u vremenu kada se tek organizirala obrana Sajmišta, prvi zapovjednik Sajmišta Damjan Samardžić i njegov zamjenik Zlatko Šutković, zbog vlastitih stomaka, tako sebe nazvali, odnosno “Veliki bojler” i “Mali bojler”. Preuzimajući zapovjedništvo na tome dijelu bojišnice, dana 15. lipnja 1991. godine, nakon što su Damjan Samardžić i Zlatko Šutković prešli u Zbor narodne garde na Opatovcu, u njihovu čast, Petar Kačić uzima nadimak “Srednji bojler”, a njegov zamjenik Miroslav Sučić – “Bojlerčić”.

Uvijek prvi, ispred svih

Petar Kačić i danas je u mislima svojih suboraca. “Prvi, uvijek najprije on” – naglasit će – “staložen, ozbiljan, imali smo beskrajno povjerenje u njega”. Zdravko Radić koji je neko vrijeme, prije odlaska u vojnu policiju, proveo upravo s Petrom Kačićem na Sajmištu, reći će kratko, ali dovoljno: “Iskren da budem, gledao sam ga velikim očima. Strašan čovjek, jako hrabar”. Bio je oličenje zapovjednika kojega su poštivali i nadređeni i branitelji koji su išli za njim, jer su mu vjerovali i jer je stekao njihovo poštovanje kao borac i kao čovjek.

Dana 28. rujna 1991. godine, Petar Kačić ranjen je u ruku. Nakon što mu je u vukovarskoj bolnici sanirana prostrjelna rana, Petar nije želio ostati u bolnici, pa je upućen na oporavak u sklonište na Olajnici gdje mu je od sredine rujna boravila obitelj. Stan Kačićevih je dana 14. rujna, jedini u njihovoj zgradi, uništen direktnim pogotkom iz tenka dok su se Kačićeva supruga i djeca nalazili u podrumu. U općem napadu koji je uslijedio na grad toga dana, JNA i paravojne četničke formacije zauzele su taj dio Sajmišta, pa se obitelj u posljednji trenutak sklonila u veliko gradsko sklonište gotovo u centru Vukovara.

U istom tom skloništu, Petra su u naredna tri dana od njegovog ranjavanja obilazili suborci, posebno oni mlađi koji su u njemu vidjeli i zapovjednika i oca, poput Damira Kovačića – Koleta, koga će nakon pada Grada, u međuvremenu teško ranjenoga, zajedno s Petrovim sinom Igorom deportirati iz bolnice na farmu Ovčara, gdje će obojica biti mučki ubijeni. Irena Kačić prisjetit će se kako su dana 2. listopada 1991. godine k Petru došli mlađi dečki s položaja među kojima je bio i Ivica Jurkić te mu donijeli motorolu koju je prethodni dan od njih zatražio. Kada je s njima izašao ispred skloništa, vidjela ga je posljednji put.

Rekli su joj da je Petar, dok je razgovarao sa suborcima, preko motorole čuo kako je na njihov položaj započeo težak napad, prvo minobacačima, a potom pješadijom i tenkovima te da ih nije želio poslati same, nego je otišao s njima smatrajući kako je njegova prisutnost na položaju neophodna, a njegovo mjesto zapovjednika upravo tamo. Ispred njih.

“Takav je bio, uvijek ispred i uz svoje, tako je i poginuo” – reći će jedan od ključnih ljudi na Sajmištu, Ivan Anđelić – Doktor. Gotovo pred kraj bitke, preko grudi, Petra je presjekao rafal.

Bilo je prekasno…

Još uvijek živoga, suborci su ga odvezli u vukovarsku bolnicu, doktor Njavro ga je pokušao operirati, ali bilo je prekasno. Kada je obitelj stigla u bolnicu, tijelo Petra Kačića već je bilo odneseno u zgradu Lučke kapetanije preko puta bolnice, gdje su privremeno odnošena tijela poginulih branitelja i civila. Tamo su mu suborci napravili sanduk i na njemu napisali ime.

“Kada su nam otvorili sanduk, izgledao je kao da spava” – tužno je kazala Irena Kačić.

Tijelo Petra Kačića odneseno je na tzv. Bolničko groblje (neki ga nazivaju i “Švapsko”) te tamo pokopano, da bi tijekom okupacije bilo premješteno na Novo groblje Dubrava, gdje je nakon mirne reintegracije ekshumirano. Nakon identifikacije početkom lipnja 1998. godine, posmrtni ostaci Petra Kačića, prvog poginulog zapovjednika sa Sajmišta, dana 17. lipnja 1998. godine pokopani su na riječkom centralnom groblju Drenova, u istom grobu uz sina Igora, pokopanog dana 26. veljače 1997. godine, identificiranog poslije ekshumacije na Ovčari.

Kada je poginuo u direktnoj borbi, dva tjedna prije svoga rođendana, rame uz rame sa svojim suborcima, Petar Kačić, zapovjednik, suprug, otac i brat, imao je četrdeset i tri godine.

Petre, nismo te zaboravili.

*Tekst je nastao u okviru projekta ”Heroji se ne zaboravljaju” kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.