Ivan Hrstić: Grubori ne idu u istu rečenicu s Olujom, Vukovarom i Škabrnjom

Četvrt stoljeća trebalo je da se neki hrvatski predsjednik ili član vlade pojavi u Gruborima, na mjestu gdje su zločinci ubili šest bespomoćnih hrvatskih građana. Zašto tek sada, ili zašto baš sada, pitanje je koje se samo nameće.

Gnjusni zločin dogodio se još u vrijeme 5. hrvatske vlade, na ovakav epilog morao je čekati sve do 15. hrvatske vlade, a vjerojatno bismo čekali i još, samo da odnos ruku u Saboru nije postao takav da je ovaj postalo nemoguće zakamuflirati da povjerenje vladi ovisi o rukama zastupnika manjina, izabranih po posebnom zakonu, napose o tri ruke zastupnika srpske manjine.

No, zapravo je to mjesto na kojem je dužan bio pojaviti se još predsjednik Tuđman. On je taj koji je u osvit Oluje pozivao hrvatske Srbe da ostanu u svojoj domovini, jamčeći im da im se ništa neće dogoditi, a na koncu nije bio u stanju zaštititi šačicu onih koji su njegovom pozivu povjerovali.

Zločini koji su se dogodili u tjednima nakon Oluje svakako su svojevrstan poraz hrvatske države, do kojeg je došlo neposredno nakon monumentalne ratne pobjede, no taj simbolički poraz i nije toliko sadržan u samoj nepobitnoj činjenici da su se pojedinačni zločini dogodili.

Takva poskliznuća događala su se i najmoćnijim svjetskim demokracijama s neprekinutom višestoljetnom vojnom tradicijom, pa tako zapravo nije nimalo nevjerojatno što su pojedini hrvatski vojnici podlegli mržnji, bilo je to zapravo i za očekivati u mnogo većem obujmu, piše Ivan Hrstić / Večernji list.

Oni hrvatski vojnici ili policajci koji su pucali u nemoćne starce, kao da su time simbolički pucali u sve one svoje suborce, koji su tih dana širom oslobođenog područja noseći oružje usput zbrinjavali i spašavali napuštene, bolesne, žedne i gladne, kao da su pljunuli u lice velikoj većini hrvatskih vojnika kojima je njihova vlastita ljudskost uvijek ostala u prvom planu.

Pucali su oni u tu istu mladu državu za koju su se i sami borili i izborili, jer u njihovom nedjelu nije bilo baš nikakve vojne koristi, a šteta koju je Hrvatska pretrpjela odjekuje do današnjeg dana.

Za hrvatsko pravosuđe to je bio samo jedan u dugačkom nizu poraza koji se nastavljaju do danas, tako da nije nikakvo čudo zašto pokušaj kažnjavanja odgovornih nije donio nikakvog rezultata. No, pravo pitanje je – zašto je Hrvatska bila tako nevoljna kažnjavati zločince u vlastitim redovima?

Zašto se Tuđman nije sam poklonio u Gruborima, zašto se na to nije odvažio nijedan predsjednik do Milanovića, zašto se nije usudio nijedan ministar do Medveda? Zašto će Plenković biti prvi premijer u Varivodama? Bilo to cinično ili ne, mislim da je to lako objašnjivo i zapravo samorazumljivo, iako i dalje bez ikakvog opravdanja u zakonima, bez ikakvog temelja u pravnoj državi.

Nakon silnih zločina koje su počinili Srbi nad Hrvatima, uz oštru svijest da će većina njih proći nekažnjeno, da će se među aboliranima provući mnogi srpski ratni zločinci koji će ostati nedostupni pravosuđu, da će “njihovi” ratni zločinci ostati nekažnjeni, mnogima je u Hrvatskoj bilo apsurdno i neprihvatljivo da se hrvatsko pravosuđe baci na kažnjavanje “naših” ratnih zločinaca.

Bilo je to tako u vrijeme dok je još vladalo uvjerenje da onaj koji se brani niti ne može počiniti ratni zločin, a nije se suštinski promijenilo niti danas, kad znamo da se i u samoobrani to itekako može.

Dok među srpskim stanovništvom koje je rat provelo u poraženoj paradržavi te iz prve ruke svjedočilo zločinima i dalje vlada zavjet šutnje o tome gdje su premještane masovne grobnice pobijenih Hrvata, nije baš previše čudno što hrvatsko pravosuđe rijetko uspijeva dokazati tko su neposredni počinitelji zločina za koje se sasvim izvjesno zna pripadnici kojih hrvatskih postrojbi su za njih odgovorni. Pa tako na slobodu izlaze i oni koji na slobodi nikako ne bi smjeli biti.

I ne pomaže tu mnogo svijest da onaj koji je čak i nakon završetka sukoba u stanju ustrijeliti nemoćnog starca, zapravo tempirana bomba i nekontrolirana opasnost i za Srbe i za Hrvate. Jer, dosljednim progonom u prvom redu onih koji su pravosuđu dostupni, pravosuđe bi na koncu uspostavilo sumnjivu ravnotežu između srpskih i hrvatskih zločina. Možda bi čak bilo i više osuđenih Hrvata.

Stoga je hrvatsko pravosuđe pod političkim pritiskom radije dosljedno suspendiralo zakon i pravdu i tražilo neku svoju (ne)ravnotežu. Od hrvatske države ipak smo i svijet i mi sami očekivali više standarde nego od srpske kriminalne paradržave koju smo netom pregazili.

Pa tako i jesmo u neizbježivoj situaciji da na povijesnoj tezulji više teži slučaj mučkog ubojstva Aleksandre Zec, koji su počinili kriminalci u hrvatskim uniformama, nego 402 hrvatske djece ubijenih tijekom Domovinskog rata, koja i dalje ostaju samo broj, kojima u javnosti nitko ne zna imena ni prezimena niti itko snima filmove o njihovim sudbinama. Ta ista opasnost izjednačavanja krivnje vreba i dan danas.

Stavljanjem Grubora u istu rečenicu s Olujom, Plenković htio-ne htio svakako pušta stare duhove iz boce. S jedne strane vojna operacija kojom je završen rat u Hrvatskoj i BiH, kojom je stavljena točka na petogodišnje srpsko klanje i divljanje, a s druge strane izolirani incident u kojem je očito bez prethodnog plana i zapovijedi ubijeno šest bespomoćnih civila.

Na toj razini, Grubori nikako ne mogu u istu rečenicu s Vukovarom, Škabrnjom i desecima drugih, koji nisu bili incidenti, već pomno planirano etničko čišćenje. Grubori su pak Grubori, i zaslužuju svoju vlastitu priču.

– Ratovi su gotovi i vrijeme je za ono normalno u nama, dosta je bilo, Srbi i Hrvati su najsličnije nacije, to nisu ni Šveđani i Norvežani, ni Česi i Slovaci – poručuje hrvatski predsjednik iz Grubora. Još samo nedostaje da srpski predsjednik iz Gline poruči “Tko nas to, bre zavadi”. No, kad bi to poručio iz Stajićeva, možda bi bilo malo uvjerljivije.

Vjerujem da većina Hrvata rado prihvaća stav da se treba pokloniti svim nevinim žrtvama ratnih i poratnih zločina, no mnogima itekako smeta potencijalno izjednačavanje karaktera tih zločina, koje pušta vodu na mlin dobro poznate velikosrpske politike koja sasvim sigurno još nije odustala od memorandumskih ciljeva, samo što ih donekle prilagođava geopolitičkim realnostima XXI stoljeća.

No, kakvi god bili dnevnopolitički motivi “miješenja pogače” srpsko-hrvatskog pomirenja, vjerujem i u iscjeliteljsku moć pomirbenih rituala. Bile iskrene ili ne, riječi i formule pomirenja koje se ponavljaju same po sebi dramatično smanjuju prostor za odapinjanje otrovnih strelica koje su (p)ostale sastavni dio srpsko-hrvatskog “suživota”.

Od Milorada Pupovca nikad ne bih tražio da se ispričava za zločine za koje on nije suodgovoran, no uvjerljivost njegovog “miješenja” umnogome će ovisiti o njegovim riječima u Škabrnji, za što se ovaj put sam nudi – hoće li zločin nazvati pravim imenom ili nastaviti koristiti čarobne formule za izbjegavanje srpske i srbijanske odgovornosti, koje će se u u Hrvatskoj svidjeti samo onima koji za Hrvate govore da ih je ubio metak, a za Srbe da su ih ubili hrvatski vojnici. Da je htio, i on sam je te riječi mogao izgovoriti još prije četvrt stoljeća, time bi Srbima u Hrvatskoj mnogo manje odmogao nego stalnim zazivanjem: To je vuk, to je vuk!