Izuzetno sam tužna, nisam mislila da će ovaj dan ovako završiti. Koliko jutros, dok sam pisala o braniteljima koji svakodnevno umiru i da osmrtnice koje sam u rano jutro vidjela, zasigurno nisu posljednje, nisam mislila da ću na kraju dana napisati kako je tragično preminuo naš suborac, pripadnik vojne policije 204. vukovarske brigade, logoraš srpskih koncentracijskih logora, sin koji ni trideset i jednu godinu kasnije nije pronašao posmrtne ostatke svoga oca, posljednji put viđenoga u Negoslavcima, časnički namjesnik, 80%-tni HRVI, Ivan Korač.

Ivan (Ante) Korač nije nepoznat onima koji su pratili bitku za Vukovar. On će u široj javnosti ostati zapamćen po poznatoj, zlokobnoj snimci beogradske televizije na kojoj njihove dojučerašnje susjede srpske nacionalnosti, Jelica Janković i Nada Todorović, po ulasku JNA i srpskih paravojnih postrojbi u grad, nabrajaju imena hrvatskih branitelja, prokazujući ih – Tomislav Pap, Došen, Molnar, Dane, Ivan Korač itd. a jedna od njih, Nada Todorović, pri tome kaže: „Tog Korača objesite pred Olajnicom da visi!“. Svi branitelji koje su dvije žene imenovale, ubijeni su, a većina ih se još uvijek vode kao nestali, osim Ivana Korača koji se odlučio na proboj pri čemu je, nažalost, zarobljen i deportiran u logor, u Srbiju.

Vrijedna zapisivanja je priča kako je tijekom proboja grupa kojoj su prethodnica bili Ivan Korač i još dva branitelja zalutala u kišnoj noći i pojavila se na ulazu u tad već okupirane Petrovce gdje su na njih zapucali četnici. Tri branitelja su im povikala da prestanu pucati, da će se predati. Nekoliko puta su ih pitali ‘koliko vas je’, a oni su ustrajali u odgovoru kako su tamo samo njih trojica. Zarobili su ih i odveli, a ostali su se civili uspjeli spasiti, pronašavši pravi put prema Vinkovcima.

Ivan Korač proveo je devet mjeseci u srpskim koncentracijskim logorima, razmijenjen je 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu, na posljednjoj velikoj razmjeni zarobljenika.

S kakvim se patnjama, osjećajima i sjećanjima borio sve ove godine u bitci koju je, naposljetku, izgubio, nikada nitko neće saznati. Nije pričao, poput mnogih drugih koji su u sebi nosili svoju bol. Prijatelju, sad je, gotovo... Nadam se da si, napokon, pronašao svoj mir.