Ivica Matešić: Padala je kiša jučer na sukošanskom groblju
Padala je kiša jučer na sukošanskom groblju,Olujna. sprovodili su Boru. Grmjeli su sa neba topovi topništva Hrvata,sjevale munje.. sinovi Oluje koraćalim su za ljesom .Nitkom nije smetala.nikom nije smetala ta nebeska grmljavina.. gotovo sva mularja ulica naših bila je tamo. Mrtvi su se ratnici radovali dolasku brata. O njegovom životu gotovo da se zna sve. Znamo da je oduvijek bio dio naših ulica, dio onog tvrdog grupaškog Zadra.To je bio grad gdje bi mirni ljudi na utakmici košarkaškoj mogli pobjesnti, a raj za one koji tražili su mir. Znamo da boks mu bijaše najdraži sport.. A i kavga kakva.. dobra viteška tuća melem. Znameniti su bili mećevi na Mornarici. Jednom je u žaru borbe iznerviran nepravednim odlukama suca skinuo rukavice, i završio meć onako kako mu je dolikovalo,,, bez rukavica...“Bori primjereno...uzalud je trener bacao „ Šugamane“, otad mu bi zabranjeno boksati. .Tamo pod kraj sedamdesetih zavolio je more jako. Valjao se u onoj staroj gaeti lala Nikoleta Zajedno on Nereo Vilma i Nevenka... valjda radi onog osjećaja slobode kojeg more nosi u sebi. Jer Boro nije trpio okove.. ni autoritete. Znamo da se tamo osamdesetih oženio . nabavi brod,drveni, nazove ga po svojoj tek riđenoj curici Nevia. On i stari mornar Paćo razvozili su turiste.. onako nemarno.. gotovo pa bez interesa i zarade kakve. Još onda Bori je bilo jasno , kako je onaj mir i spokoj samo opsjena . 1990 prikljućio se dragovoljcima.. prvim hrvatskim redarstvenicima.I to ga je presudno kao i njegovu subraću obilježilo.Otad je živio u jednoličnom proticanju vremena bitaka.provodio je dane i dane spavajući na golim stjenama Velebita.Na crvenici svojih Kotara.Ustajući u zoru. Skrušeno moleći da im Bog podari pobjedu. Jer umjesto predaje Garda je hrvatska izabrala borbu.. A on je Bore Marinović bio dio tijela njezina. Branio je rodni kraj, dom svoj.. i sol morsku što bi je jutrima udisao. Opravdao je svoju prošlost viteškog ratnika. Pobjedio je onog 5 kolovoza godine u gospodina 1995. Ali svaki život.. svaka sudbina koliko god duga i zamršena bila pa tako i Borina sastoji se od jednog trena. Koje najposlije dođe svakome. Da ne može otpoloviti ali ni za rivom , portom svojim doma svoga ostati. Banalna ga operacija kuka odvede u ono stanje kad ne možeš ostati među svojim ljubljenima, djecom unucima , a živ si i privezan za rub groba.
U zadnjoj noći tražio je ljude koje imao je pored sebe prije nego li Hrvatska bijaše stvorena. Tražio je Grad. One ulice njemu najdraže. One pustolovine zapisane u znamenitoj knjizi koja se Kalelarga zove. Čiji sadržaj može biti za svakoga. Priće koje se neiscrpno dadu ponavljati. O vragoljama mulaca, o boksu, tućama.. ljubavi.. prolazila su oko njega njegova lica, najdraža.Djeca, unuci i ona njegova ljubav.Ti što nisu mogli isćeznuti sa njegova životna puta, jer zaboraviti ijednoga ostavili bi mu osječanje kajanja..a on Boro Marinović to nije podnosio nikad, osjeti kako više ne može podnjeti ne svoju muku,..neg muku svojih bližnjih , Jer njega je presudno obilježio ovaj njegov Grad,surov život ratnika.. ovo njegovo more..Ležao je na krevetu okružen ljubavlju. Tražio u mislima svojim one Poskoke svoje. I mislio je kako ovo stanje nebi tako dugo potrajalo da nije bio onako čvrst..I onda dođe posljednja večer. U mislima vidio je more. Plovio je prema pućini..Gledao je pogledom koji je bio upravljen prema beskraju. I reće bez glasa..Hvala vam svima vi niste tu zato što je Boro Marinović umro, nego zato što je sa vama živio..I u mojim oćima ne trebate biti žalosni, oni koje bi netko morao tješiti. Jer ja sam vidio nešto veće od onoga što sam gledao.. Vidio sam Zadar, obitelj i dom moj.. To neću nikad zaboraviti.
