ANDRIJA MATIJAŠ PAUK Suborci nam pričaju kakav je zapravo bio legendarni Pauk: ‘Znate što nas je tražio usred ratnih uvjeta?’

Na svečanoj sjednici Županijske skupštine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu ovih je dana posthumno dodijeljena Nagrada za životno djelo general-bojniku Andriji Matijašu Pauku.

Taj će trenutak biti zapamćen po dugotrajnom i gromoglasnom pljesku koji je zatresao dvoranu, a ovakva počast velikanu Domovinskog rata – potpuno je opravdana.Ovaj legendarni zapovjednik tenkista 4. gardijske brigade poginuo je na današnji dan, 9. listopada 1995. godine u akciji Južni potez. Pauk je nastradao u zadnjim sekundama rata, što svjedoči njegovoj borbi do posljednjeg daha.“I u ratnim uvjetima tražio je tjelovježbu”

“Ne pamtim da sam ikada sreo nekoga tko toliko razmišlja o strategiji. Iako sam s njim bio na samome početku dok sam bio u pješadiji 2. motorizirane satnije, urezao mi se u sjećanje za cijeli život”, prisjeća se hrvatski branitelj Miro Moro.“Iako je riječ o ratnim uvjetima, kod njega je tjelovježba bila gotovo obvezna. Pazio je na kondicijsku spremnost svojih vojnika, ali treba naglasiti da oni za njega nikada nisu bili samo vojnici. S njima je bio ljudski povezan i pazio je na ama baš svakog čovjeka. Jedna od njegovih brojnih uzrečica bila je i ‘što više znoja u miru, manje krvi u ratu’. Upravo zato je svaki trenutak koristio na ‘vojnički dril’. Nije želio gubiti ljude zbog nedostatka spremnosti. Ma, bio je besprijekoran”, zaključuje naš sugovornik.

O tome kako se točno dogodilo da ovaj veliki ratni zapovjednik pogine u trenutku dok je Hrvatska već naveliko slavila kraj rata, doznali smo od umirovljenog satnika HV-a Ivana Maršića, bivšeg pripadnika 4. gardijske brigade “Pauci” koji je u tom trenutku bio zamjenik zapovjednika:

Svjedok pogibije: “Stajali smo na uzvisini…”

“Uz njega sam bio doslovno od prvog do posljednjeg dana… Ratna akcija uvijek znači i rizik od ljudskih gubitaka, ali Paukovu smrt nitko nije očekivao. Riječ je o gubitku koji je teško opisati onima koji ga nisu poznavali. Pauka sam vidio pola sata prije nego što je poginuo, a i naknadno sam kao zamjenik zapovjednika došao na mjesto stradanja, iako je njegovo tijelo već bilo preneseno u jednu kuću i prekriveno bijelom plahtom”, tužno se prisjeća Maršić.

Kaže da se jasno sjeća svemu što je prethodilo pogibiji omiljenog zapovjednika: “Stajali smo na jednoj uzvisini znajući da je neprijatelj u kotlini. Razmišljali smo o strategiji – ići u napad ili im samo dati do znanja da smo tu. Odlučili smo se za ovu drugu opciju. Samo pola sata nakon tih dogovora, Pauk je otišao prema lijevoj strani. Došlo je do tenkovske borbe i u toj unakrsnoj paljbi Matijaš je izgubio život.”

Ivan Maršić o poginulom zapovjedniku priča s puno emocija, napominjući kako im je svima ostavio veliko znanje: “Ja sam u rat dragovoljno otišao sa 19 godina i većina nas je bila na neki način nezrela, napola djeca. Pauka sam upoznao doslovno prvoga dana dolaska u braniteljske redove. Stajao sam na ogradi kada je došao sa kamionom krcatim oružjem. Odmah sam vidio da je riječ o karizmatičnom i odlučnom čovjeku. Unatoč njegovoj disciplini i zahtjevnosti, ubrzo sam shvatio da Pauk nije samo veliki vojnik, već i veliki čovjek”.