IZA SVEGA STOJI TRAGIČNA ISTINA: Osnivači Superlige pucaju pod teretom ogromnih dugova i hvataju slamku spasa
Osnivači Superlige pucaju pod teretom ogromnih dugova i hvataju slamku spasa
U pričama oko osnivanja Superlige europskih elitnih nogometnih klubova naglasak se pretežito stavlja na tezu kako se dio najmoćnijih i najbogatijih sportskih institucija želi odvojiti od ostatka „obične“ nogometne obitelji kako bi se najbolji natjecali s najboljima. Međutim, problem te teze u tome je što su budući članovi Superlige opterećeni nogometnim dugovima te su neki od njih financijski davljenici koji se upravo hvataju za slamku spasa. Je li to solidni financijski temelj nečega što se naziva Superligom? Financijska krvna slika budućih članova Superlige je tragična.
Najveći europski dužnik je Tottenham, klub kojeg je nedavno deklasirao zagrebački Dinamo. Ekspert za financije u nogometu Kieran Maguier procijenio je dugove Tottanhama na nevjerojatnih 2 milijarde eura (1,77 milijardi funti). Druga na europskoj listi po visini zaduženosti je Barcelona s 1,2 milijardi eura duga. Iako veliki nogometni klubovi imaju izdašne izvore financiranja, čini se kako su neki od najvećih davno prešli granicu održivosti. Tako je i Real Madrid početkom godine otkrio eskalaciju duga na 901 milijun eura.
Teško je procijeniti koji su točno razmjeri financijski problema „velikih klubova“, ali je vrlo realno kako veći dio članova buduće Superlige zapravo neće moći dovoditi superzvijezde kako bi opravdali status najelitnijeg natjecanja, čak i ako uspiju izbjeći bankrot.
S obzirom da Real prema njihovim kriterijima prošlo ljeto praktično nije trošio na dovođenje novih igrača, spekuliralo se kako štedi za kupovinu francuskog reprezentativca Kyliana Mbaappea. Nakon što je kraljevski klub morao javno priznati gomilu od 901 milijuna eura duga, jasno je kako mjere štednje u pandemijskoj godini nisu bile dovoljno agresivne te je dovođenje novih skupih igrača nerealno, osim uz dodatno zaduživanje ili preotimanje dijela financijskog kolača drugim klubovima. Iako je Real više puta u prošlosti iz financijskih dubioza izvlačio grad Madrid, vrlo je suspektno očekivati financijsku injekciju lokalnih vlasti nakon krize izazvane pandemijom.
Situacija u Barceloni još je teža te je u ozbiljnim financijskim krugovima rasprava o mogućem bankrotu katalonskog kluba sve ozbiljnija. Krajem siječnja poznavatelji nogometnih prilika primijetili su neobičnu informaciju kako je taj nogometni gigant propustio isplatiti polugodišnju ugovornu plaću prvoj momčadi, uključivši Lionela Messia. O tome koliko su Barcelonine financije nerealne puno otkriva podatak da 74 posto ukupnih troškova kluba odlazi plaće prve momčadi. Posebni je problem Katalonaca u tome što imaju uvjerljivo najviši kratkoročni dug koji iznosi zastrašujućih 743 milijuna eura, te je moguće kako su već sada u zoni insolventnosti.
U osnovi se obveze (dugovi) klubova najčešće svode na komercijalne kredite prema bankama i drugim financijskim posrednicma, porezne dugove, obveze prema vlastitim igračima i isplate prema drugim klubovima za ranije transfere. Osim ulaganja u superzvijezde, vrlo značajni rashodi su ulaganja u infrastrukturu (stadione), a što je ključni razlog zašto je Tottenham klub najviše opterećen (neodrživim) dugom. Cijeli niz klubova Superlige ima skupu infrastrukturu.
Uz takvu vrlo nefleksibilnu strukturu financijskih obveza, koju je teško restrukturirati, nogometni klubovi sudarili su se s krizom koju je izazvala pandemija. Urušili su im se sponzorski prihodi, priljevi od prodaje ulaznica su presahnuli, srezani su oni od prava na prijenose, a tzv. matchday prodaja je iščezla. Management klubova pri tome se ponašao po business as usual konceptu te nisu napravili dovoljno dramatične prilagodbe u odnosu na ono s čim su se suočili. Neki od klubova, pogotovo oni iz južne Europe, pri tome su se ponašali kao da su države u državama.
Naime, sve su države osjetno podigle razinu javnih dugova kako bi koliko toliko održali poslovne aktivnosti i pomogli građanima, što su u osnovi činili i klubovi. No, pri tome kao da su zaboravili da države imaju pravo povećati poreze kako bi u budućnosti platile dugove. Izgleda da je Superliga nešto poput poreza koji bi trebali plaćati klubovima s najboljim momčadima kako bi se oni izvukli iz financijskih nevolja. Teoretsko je pitanje što bi se, recimo, dogodilo kompanijama iz pojedinih poslovnih sektora kad bi javno predstavile ideju stvaranja oligopola u kojem će oni poslovati samo između sebe, a sav trošak će se pokriti na tržištu, kao da oligopol ne postoji. Drugim riječima, ideja Superlige može postati tema ne samo odnosa s drugim ključnim nogometnim organizacijama nego i nacionalnih regulatornim tijelima. Treba pričekati i vidjeti što će reći agencije za zaštitu tržišnog natjecanja velikih zemalja poput Italije, Španjolske i Britanije. Radi se o pitanju puno osjetljivijem nego su si to zamislili budući klubovi Superlige koji grcaju u dugovima.
Situacija u svim budućim članovima Superlige nije podjednako tragična. AC Milan, recimo, uopće nema dugove, barem tako su pokazale analize Sempre Milana. Taj klub ima i čistu dioničarsku strukturu te mu se dionice mogu lako i brzo unovčiti. No, čak i takav AC Milan proizvodi ogromne gubitke. Sredinom prošle godine prijavili su kako su smanjili gubitak s 146 na „samo“ 100 milijuna eura. Kad neka kompanija u bilo kojem krupnom biznisu izgubi 10 milijuna eura na godišnjoj razini, to se smatra supstancijalnim problemom ako ne postoji jasna vizija gomilanja profita u budućnosti. Ako izgubite 100 milijuna, i nije previše bitno to što nemate dugove.
Juventus, klub u vlasništvu Agnelli familije, lani je imao prihod oko 400 milijuna eura što predstavlja pad od 62 milijuna eura. Zabilježili su najveći pad matchday prihoda u Italiji. Još u jesen 2020. počelo se pisati o najvećem godišnjem gubitku stare talijanske dame od 89,7 milijuna eura te trećem zaredom godišnjem deficitu. Čisti operativni gubitak iznosio im je 67,1 milijuna eura. Uspjeli su smanjiti trošak prve momčadi, ali uz plaću Christiana Ronalda u bilanci, udio koji odlazi na igrače i dalje je iznad 70 posto, što se smatra neodrživim.
Što se pak tiče Intera, od veljače se piše kako kineski vlasnici, Suning grupa, više nisu spremni investirati milijune u pojačanja te razmišljaju o prodaji kluba. To je trenutačno pokrenulo spekulacije o mogućem bankrotu. Suning je u Inter u pet godina investirao oko 600 milijuna eura, a samo u 2020. godini izgubili su oko 100 milijuna eura. Imaju stoga sličan problem s likvidnošću kao i najveći španjolski klubovi. Treba znati kako su investicije u Inter dijelom financirane kroz izdavanje obveznica u iznosu od 350 milijuna eura. Upitno je hoće li Suning imati volje pokrivati plaćanje obveznica bez očekivanih prihoda.
Obilje dokaza ukazuje kako je iza ideje Superlige financijska nevolja, a ne vizija međusobnog natjecanja najboljih u izvrsnosti.
