Je li obustava javnih nabava zakonit potez Vlade?

Vlada Republike Hrvatske donijela je niz odluka upitne zakonitosti kao reakciju na epidemiju korona virusa. I dok ustavno-pravni stručnjaci raspravljaju o ustavnosti i zakonitosti ograničavanja temeljenih ljudskih prava od kojih se ističu rad i kretanje, ponešto ispod radara prošla je Odluka kojom su obustavljeni svi javni pozivi, javne i jednostavne nabave te zapošljavanje za sve proračunske i izvanproračunske korisnike. Osim što je takva odluka upitne zakonitosti, otvorila je niz pitanja tehničke i pravne prirode, ali i pod znak upitnika stavila provedbu projekata financiranih iz fondova EU.

Početak travnja obilježile su odluke kojima je velik broj gospodarskih subjekata ograničen ili u potpunosti onemogućen u svom poslovanju. Očekuje se da će, prema najgorem scenariju, pad hrvatskog BDP-a biti 20% te da će eventualni oporavak trajati godinama. Uz niz mjera koje se odnose na obuzdavanje epidemije, Vlada je donijela i Odluku o ograničavanju korištenja sredstava predviđenih državnim proračunom Republike Hrvatske i financijskim planovima izvanproračunskih korisnika proračuna za 2020. godinu kojom je praktički obustavila sve postupke zapošljavanja u javnom sektoru, ali je unijela ogromnu zbrku u pogledu objave i provedbe postupaka javne nabave s obzirom da je Odlukom određeno da se imaju obustaviti svi tekući i budući postupci javnih poziva i jednostavnih i javnih nabava.

Prije svega, ovakva odluka još jedna je u nizu odluka upitne zakonitosti. Naime, Vlada se pozvala na članke 1. i 31. Zakona o Vladi, dok je istovremeno, namjerno ili slučajno, propustila konzultirati Zakon o proračunu, točnije članak 43. koji joj otvara mogućnost da u slučaju promjena gospodarskih kretanja privremeno, na najduže 45 dana, obustavi izvršavanje pojedinih rashoda. Za slučaj da se državni proračun ne može uravnotežiti, ista zakonska odredba određuje da najkasnije 15 dana prije isteka privremene obustave Vlada mora predložiti izmjene i dopune državnog proračuna.

Drugim riječima, postavlja se pitanje radi li se o zakonitoj Odluci, koga obvezuje i na koji rok, uz napomenu da su njome obustavljeni svi rashodi, što je također upitno.

Osim navedenog problema, postavlja se i niz tehničkih pitanja.

Prvo je pitanje može li se ovakvom odlukom naložiti naručiteljima koji su obveznici Zakona o javnoj nabavi da obustavljaju postupke koji su u tijeku i koliki će nered nastati kada naručitelji budu odlučivali koji će propis i odredbu koristiti kao opravdanje.

Nije jasno niti ima li smisla obustavljati višemjesečne, kompleksne postupke javnih nabava u čiju su provedbu naručitelji i ponuditelji uložili značajne resurse i vrijeme. Naime, nije jednaka odgovornost obustaviti postupak koji je pokrenut jučer ili postupak koji je u fazi donošenja odluke o odabiru nakon višemjesečne provedbe. Što je s postupcima koji su u fazi žalbi (npr. na Dokumentaciju o nabavi) ili se nalaze pred odlukom Visokog upravnog suda? Naručitelji će se morati pozivati na odredbe Zakona o javnoj nabavi (nove okolnosti koje nisu bile poznate u trenutku pokretanja postupka), a ne na ovu Odluku, a upitno je može li se tako obustaviti kad formalno-pravno rebalans nije završen i sredstva su tehnički još uvijek osigurana.

Treće pitanje tehničke je prirode. Uzevši u obzir broj naručitelja obuhvaćenih ovom odlukom, te odredbu članaka 7. i 8. Odluke koji u pojedinim situacijama nalažu ishođenje suglasnosti ministra financira, postavlja se pitanje koliki su kapaciteti istoga da odlučuje o nizu zahtjeva koje bi mogli zaprimiti. Ili je, ispod radara, obavljen niz konzultacija s proračunskim i izvanproračunskim korisnicima te im je naloženo da ne talasaju.

Uz razumljive iznimke koje se odnose na javne nabave u svrhu borbe protiv epidemije korona virusa i slično, posebno je zanimljiva odredba članka 7. koja navodi da je moguće pokretati one postupke javnih nabava za koje postoji opravdani i obrazloženi razlog. U tom je slučaju prije donošenja odluke o odabiru za postupke u tijeku, odnosno prije pokretanja postupka nabave opet potrebno dobiti prethodnu suglasnost ministra financija.

Je li ministar financija zaista taj koji može odrediti koji su to opravdani i obrazloženi razlozi? Svođenje ovako važnog pitanja na diskrecijsku prosudbu jednog dužnosnika (ili njegovih kolega jer je evidentno da Zdravko Marić neće pregledavati svaki zaprimljeni zahtjev i o njemu odlučivati) je opasno i nedovoljno jasno određenje koje ostavlja prostor za velike manipulacije. Konkretno, na temelju kojih kriterija će se donositi odluka o tome što jest, a što nije opravdano? Tko će donijeti te kriterije? Planira li ih se donijeti? Ili ćemo sve opet koncentrirati svu moć odlučivanja u ruke jedne osobe i to na temelju odluke upitne zakonitosti?

Još jedno od ne manje važnih pitanja su sekundarne nabave koje se provode kroz projekte financirane EU sredstvima. Kako bi olakšali krizu, navedena su tijela donijela niz odluka kojima „relaksiraju“ način korištenja sredstava iz fondova EU-a, što je, kao trenutačna mjera, korektno. Međutim, postavlja se pitanje što će biti s javnim nabavama za koje su sredstava osigurana kroz projekte? Što će biti s onima za koja su sredstva sufinancirana iz državnog proračuna? I kada će se uopće moći provoditi navedeni postupci? Može li Zdravko Marić donijeti odluku i o tome ili će Vlada morati pojasniti svoju odluku te donijeti odluku koja će biti usklađena sa pravnom regulativom Republike Hrvatske.

Ne možemo osporiti činjenicu da nas čekaju teška vremena i da je potrebno raditi rezove, uštede i pronaći način da država održi glavu iznad vode, međutim u ovakvim je situacijama potrebno još više voditi računa o zakonitosti odluka koje se donose, kao i razmišljati jesu li takve odluke dovoljno dobro napisane, obrazložene i tehnički dotjerane. Sve ostalo stvara dodatni kao koji u ovome trenutku ne treba ama baš nikome.