Ponedjeljak, 16. listopada 1978., nešto iza 23 sata navečer...poznata pariška četvrt Belleville, jedna od žila kucavica Grada svjetlosti živi svojim uobičajenim ritmom. Žagor ljudi na ulicama, trgovima, u parkovima, svjetla neona...
Ulazu u zgradu na broju 57 u Rue de Belleville približava se hrvatski emigrant, književnik, publicist i revolucionar Ante Bruno Bušić. Prolazi usko dvorište i dolazi nadomak stubištu. Ubojica koji čeka skriven u zasjedi, pritrčava mu iz sjene i iz neposredne blizine, s leđa, puca iz pištolja marke „Astra“ (kalibar 7,65) s prigušivačem. Od pet ispaljenih hitaca, dva pogađaju žrtvu – u glavu i lijevu stranu grudi. Bušić pada i uskoro podliježe ranama, a ubojica nestaje bez traga.
Ovo je približni opis mučkoga ubojstva izvršenog od strane krvnika jugoslavenske Udbe ili točnije, to su jedine nepobitno utvrđene činjenice oko kojih dvojbi nema – sve drugo i danas je, 41 godinu nakon ovoga surovog zločina, obavijeno velom tajne i nerasvijetljeno.
Dvojica svjedoka (stanari zgrade Pierre Carnajac i Bernard Didi) dali su izjave policiji, ali nikakvih podrobnijih informacija o događaju i egzekutoru nije bilo, osim toga da je ubojica bio nižeg rasta, zdepast, kratko ošišan, obučen u jaknu i da je viđen kako je utrčao za žrtvom u dvorište noseći u ruci „svjetlucavi metalni predmet“. Jedan od njih je s telefonske govornice pozvao neposredno poslije zločina policiju.
Te večeri u omalenom i neuglednom dvorištu na broju 57 u Rue de Belleville, prestalo je kucati srce 39-godišnjeg revolucionara i humanista, poete, književnika, intelektualca i političara koji se do zadnjega daha borio za svoj ideal slobodne i neovisne Hrvatske – čovjeka kojemu je riječ bila jedino oružje, nepopravljivom i vječitom sanjaru i idealistu koji je borbu za pravdu, istinu, dostojanstvo i slobodu svoga naroda smatrao moralnom i ljudskom obvezom. Komunistička Jugoslavija uz pomoć svoje prljave propagande trovala je svjetsko javno mnijenje i gušila svaki glas istine, pa i uz počinjenje najsurovijih zločina – likvidacijom onih koji se nisu mirili s takvim ropskim i ponižavajućim položajem. Taj državni teror koji je bio na djelu od 1945. godine, nije se zaustavljao na državnim granicama, nego je putem tajnih režimskih službi tragao za svojim žrtvama diljem svijeta i ubijao ih, mučki i kukavički, iz busije, rukom plaćenih ubojica.
Božjom voljom i Njegovom providnošću, istoga dana (tog 16. listopada 1978.), u Vatikanu, na tron svetog Petra sjeda novoizabrani papa Ivan Pavao II, dotadašnji poljski kardinal (svjetovnog imena Karol Józef Wojtyła) kao, 264. po redu poglavar Rimske crkve. U svojih nepunih 27 godina pontifikata postao je moralna uspravnica čovječanstva i nesporni autoritet našeg doba, te zavrijedio naslov „Veliki“. Jedan je od rijetkih papa nakon čije je smrti okupljeni puk na Trgu svetoga Petra iz stotina tisuća grla izvikivao: „Santo subito!“ („Svetac odmah!“). I kao rijetko koji sluga Božji, bio je samo 9 godina poslije smrti proglašen svecem Katoličke crkve.
U vrijeme službovanja ovog neumornog pape putnika, ekumenista, inicijatora sporazumijevanja među religijama i narodima, zagovornika bezuvjetnog mira, duhovnog Oca kršćanskog katoličkog puka i istinskoga apostola i sluge Božjeg ali i velikog državnika Vatikana, bezbožnički komunistički sustav doživio je svoj slom.
Bio je to papa koji je posebno volio nas Hrvate i u najtežim godinama novije povijesti u tri navrata nas pohodio kako bi nam osnažio vjeru u Krista i ohrabrio nas u pravednoj borbi na putu do slobode.
Pad Berlinskog zida i samostalnu i slobodnu Hrvatsku, Bruno Bušić i mnogi naši borci za slobodu nisu doživjeli, ali su utkali svoje živote u borbu za ostvarenje tog uzvišenog cilja.
Zločin je još uvijek obavijen misterijem
Očevid francuske policije i istraga koja je uslijedila obavljeni su traljavo i nemarno. Oni su imali preča posla nego voditi brigu o jednom hrvatskom emigrantu i njegovoj sudbini.
Istraga vođena u Francuskoj u godinama poslije samoga ubojstva (koja je službeno zaključena u lipnju 1982.) kao i sramotno fingirano „suđenje“ do kojega je došlo u samostalnoj Republici Hrvatskoj ne samo da nisu doprinijeli rasvjetljavanju zločina, nego je od svega što se te večeri 16. listopada 1978. godine dogodilo u Rue de Bellevilleu stvoren još veći misterij.
Nakon izvršenja gnjusnog zločina, oko tog događaja jugoslavenska Udba isplela je čitavu mrežu glasina i dezinformacija koje su bile ciljano usmjerene na to da se stvar zataška a činjenice nikad ne izađu na vidjelo.
Mada se od početka pouzdano znalo tko je naredio, organizirao i proveo egzekuciju, pravih dokaza nije bilo ili su oni ostali nedostupni sudu.
Najpoznatiji i najznačajniji poratni hrvatski emigrant bio je žrtva državnog terorizma jugoslavenskog režima i ubijen je od strane plaćenika jugoslavenske Udbe (SDS/SDB). Razlog tomu bilo je njegovo političko angažiranje u krugovima hrvatske emigracije i borba za samostalnost Hrvatske. Ubili su ga samo pet dana prije nego se trebao održati izvanredni sabor Hrvatskog narodnog vijeća (krovne organizacije hrvatskih emigranata) koji je u dva dana održavanja u Amsterdamu (od 20. do 21. listopada) trebao donijeti odlučujuće smjernice za daljnji rad i prema općem raspoloženju članstva na čelno mjesto izabrati upravo Brunu Bušića. Bruno je u emigraciji brzo stekao golemi ugled i korak po korak postajao nesporni lider tvrde državotvorne struje, ali one koja je svojim novim programom nacionalne pomirbe i jednakim odmakom od stare pro-ustaške opcije kao i od one koja je završavala u kandžama jugoslavenske Udbe i Sorosa, krerirala posve novu koncepciju borbe – razumnu i promišljenu, onu koja ujedinjuje sve Hrvate kojima je iskreno stalo do interesa vlastitog naroda i slobodne i samostalne Hrvatske.
Bušić je već godinama prije bio na meti Titovog režima koji se panično plašio svake riječi što ju je napisao i izgovorio. Velikosrpska propaganda vođena u okviru tadašnjeg komunističkog aparata nastojala je svijetu prikazati idealiziranu slike Jugoslavije kao države u kojoj vladaju sloboda i demokracija, a svi narodi i građani uživaju najviši stupanj ljudskih prava, ali Bruno i njegovi suradnici svojim su tekstovima u emigrantskom tisku otkrivali pravu istinu. Uz to, nastojali su organizirati i druge akcije kako bi svjetsku javnost upoznali sa stvarnim stanjem u tadašnjoj SFRJ i ponižavajućim položajem hrvatskoga naroda u njoj.
Naročito ogorčenje u režimskim krugovima izazvala je akcija otmice američkog zrakoplova (u rujnu 1976. godine), nakon koje je svijet bio upoznat s istinom. Naime, Deklaraciju Vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga koja je tiskana u obliku letaka i potom bacana iz zrakoplova iznad Montreala, Londona i Pariza, a objavili su je i najugledniji američki listovi sastavio je Bruno i u njoj su detaljno i argumentirano bili objašnjeni razlozi borbe hrvatskih revolucionara i prikazana prava slika stanja i odnosa u tadašnjoj Jugoslaviji, naročito po pitanju položaja hrvatskoga naroda.
Već sljedeće 1977. godine, još je jedna operacija Brune Bušića i njegovih suradnika uzburkala duhove u Beogradu i izazvala pravu paniku. Na švedskoj televiziji 2. veljače 1978. godine prikazana je specijalna emisija i u okviru nje prikazan je dokumentarni film snimljen nekoliko mjeseci prije „Hrvati: teroristi ili borci za slobodu?“. U emisiji svoje su izjave tada dali: povjesničar i komunistički disident dr. Franjo Tuđman, nadbiskup zagrebački dr. Franjo Kuharić, filozof Vlado Gotovac, jedan od vođa hrvatskog studentskog pokreta iz 1971. godine Ivan Zvonimir Čičak, akademik Petar Šegedin i odvjetnik i istaknuti intelektualac Lav Znidarčić. Svi spomenuti progovorili su otvoreno o kršenju temeljnih ljudskih i nacionalnih prava u tadašnjoj Jugoslaviji i položaju hrvatskoga naroda kojemu se pored svega ostaloga negirao identitet, priječila uporaba materinjeg jezika i pisma i kršilo pravo na slobodu mišljenja i izražavanja.
U jednom kadru spomenutog filma se, međutim, u neposrednoj blizini maskiranih hrvatskih revolucionara koji su izvodili neku od svojih vježbi s oružjem u jednoj šumi, u trenutku pojavilo i lice Brune Bušića (bez maske). Po svemu sudeći to je bilo presudno da se konačno odobri njegova fizička likvidacija (za koju su pripreme započele još u listopadu 1977. godine). Znalo se kako iza svega stoji Bruno koji je vodio cijelu operaciju vezano za snimljeni dokumentarac ali i TV emisiju, a što je imalo velikog odjeka u svjetskim medijima. Dakako, on nije imao nikakve veze s terorizmom, niti je kao humanist i intelektualac sebi dopuštao služiti se takvim sredstvima i jedina opasnost koja je jugoslavenskom režimu od njega prijetila bila je istina o kojoj je preko svojih članaka i medijskih izjava progovarao.
Nalogodavci zločina sjedili su u samome državnom i političkom vrhu tadašnje SFRJ, a neposredni egzekutor bila je tajna komunistička policija Udba (odnosno SDB/SDS) čiji su operativci organizirali i izvršili ovu kao i brojne druge likvidacije hrvatskih emigranata.
Oni su dobro znali da jedino tako mogu onemogućiti daljnje djelovanje Brune Bušića, unijeti pomutnju među njegove najbliže suradnike i razbijanjem vodstva HNV-a za jedno dulje razdoblje spriječiti konsolidaciju hrvatske emigracije oko novousvojenog programa, jer lidera hrvatske emigracije se nije moglo zastrašiti, ucijeniti ili ušutkati na bilo koji drugi način.
Konkretna odluka o likvidaciji donesena je na najvišoj razini u tadašnjem Saveznom savjetu za zaštitu ustavnog poretka (kojemu je od 1975. do 1982. godine predsjedao Vladimir Bakarić).
Činjenice vezano za nalogodavce i organizatore Bušićeva ubojstva ostale su skrivene u komunističkim arhivima i svoju konačnu potvrdu dobile tek na suđenju bivšim visokim operativcima SDB/SDS Jugoslavije i Hrvatske, Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu (u studenome 2015. godine), kada je objelodanjen originalni dokument s operativnog sastanka u SUP-u SRH, održanom 11. siječnja 1977. godine (naslovljen: „ZAKLJUČCI SA ODRŽANOG OPERATIVNOG SASTANKA U RSUP SRH, A U VEZI NEKIH NAJNOVIJIH NAJAVA TERORISTIČKIH AKCIJA OD STRANE USTAŠKE EMIGRACIJE“), a na kojemu su osim operativaca i načelnika centara SDS-a za Split i Karlovac bili nazočni i njihovi nadređeni iz republičkog i saveznog SDS-a.
Sadržaj ovog dokumenta potvrđuje kako je jedan od operativaca Udbe imao svoga doušnika u Bušićevu bliskom okruženju i u njemu se decidirano traži da se „izvrše sve predradnje kako bi se akter akcije pod brojem 1 neutralizirao“, a sve „u cilju onemogućavanja namjera ekstremnih pojedinaca i grupa“. Posve je sigurno kako je „broj 1“ bio Bruno Bušić koji je objektivno gledano i prema svim pokazateljima u to vrijeme predstavljao najveću opasnost za tadašnji komunistički režim.
Udbaš Josip Perković i njegov branitelj Ante Nobilo na suđenju u Njemačkoj
Tko su bili egzekutori?
Do danas su mnogi nastojali rekonstruirati zadnji dan života karizmatičnog revolucionara i otkriti sve detalje vezano za njegovo kretanje i kontakte koje je imao, uključujući i osobe u čijem društvu je proveo posljednje sate, a što bi bio korak ka odgovoru na ključno pitanje: Tko je neposredni izvršitelj ovog gnjusnog zlodjela?
Kako je već naprijed rečeno, nalogodavci i organizatori zločina ispleli su gustu mrežu laži i dezinformacija kako bi se skrili pravi tragovi i onemogućilo otkrivanje istine.
Među ostalim, ostaje još uvijek nepoznato tko je posljednja osoba s kojom je Bruno razgovarao neposredno prije same likvidacije; tko je tog 16. listopada 1978. godine bio s njime na večeri, odnosno, koja ga je to „važna osoba“ (očito od njegova posebnog povjerenja) pozvala na sastanak, i, je li ga uopće tko zvao, ili se prema ranijem dogovoru sastao s nekim koga su ubojice već držale pod prismotrom kao i njega?
Ne treba gubiti iz vida da je SDB svoje akcije planirala tako što je najčešće angažirala posebno povjerljive osobe iz okruženja žrtve za dostavu podataka o njezinu kretanju i boravku u određenom vremenu i na određenom prostoru, dok je ostalo obavljao čitav tim operativaca i profesionalnih ubojica koji su radili prema već utvrđenoj shemi primjenjivanoj pri „neutraliziranju“ cilja, pri čemu se ništa nije prepuštalo slučaju.
Nitko od izravnih sudionika zasigurno nije znao kompletnu mrežu koja je sudjelovala u akciji, a većina njih niti konkretnog krajnjeg nalogodavca – svaki je obavljao dio posla za koji je bio zadužen i točno znao kada, koga, po kojem pitanju kontaktirati i u kojoj situaciji. Oni koji su vukli konce sjedili su u Beogradu, Zagrebu, Karlovcu, Rijeci, Osijeku, Splitu, dok su sve ostalo bili samo kraci te hobotnice na čijem su se kraju nalazili besprizorni plaćenici, kriminalci iz podzemlja i patološki zločinci najgore vrste, individue bez skrupula, osjećaja, časti, dostojanstva i morala zadužene za krvnički posao ubijanja i masakriranja žrtava.
Bruno je bio „meta“ od posebne važnosti i zato je njegovo ubojstvo pripremano gotovo pune dvije godine, tako da su zločinci imali više nego dovoljno vremena za razrađivanje svih potrebnih detalja i prikrivanje tragova.
Bliski suradnik i prijatelj Brune Bušića, Mladen Schwartz pisao je kako su za vrijeme njegova ubojstva u Parizu boravili: Blagoje Zelić, Jerko Dragin, Maks Manfreda, Paško Repušić, Neven Baričević, Slavko Buljat, Petar Gudelj, Ante Paparella, Miljenko Šimičević Slave…dok se od braće Butković spominje samo Tvrtko, koji je (prema tvrdnji Schwartza) bio s Brunom na toj večeri uoči atentata.
Adresu trenutnog boravišta (navodno) je braći Butković već ranije otkrio Brunin prijatelj i stanodavac Neven Baričević za kojega mnogi izvori također tvrde da je niz godina bio suradnik Udbe. U nekim izvorima se kao ubojica navodi Ante Butković, u drugima Vinko Sindičić, potom Petar Gudelj, Vice Vukojević itd., itd.
Francuska policija i pravosuđe još su 1982.godine službeno prekinuli svaku istragu, a sudski proces vođen u Republici Hrvatskoj koji je završio oslobađajućom presudom Vinku Sindičiću (2000. godine) dodatno je zamaglio cijeli slučaj. Iz samoga vrha SDB-a izašao je i podatak da je Tvrtko Butković uistinu bio te večeri s Brunom i da ga je upravo on „namjestio“ bratu Anti koji je izvršio zločin. Ante Butković tada je bio jedan od vođa hrvatske emigrantske organizacije HRB (Hrvatsko revolucionarno bratstvo) Australije koju je (navodno) ustrojila i od početka vodila jugoslavenska SDB s ciljem unošenja razdora među hrvatske iseljenike.
No, to je samo jedna od mogućih verzija.
Mnogi ubojice traže među najbližim prijateljima žrtve. Izjave koje su o ovome, kao i o drugim slučajevima ubojstava naših emigranata davali Stanko Čolak, Ivan Lasić, Blagoje Zelić, Mićo Marčeta, Jerko Dragin i brojni drugi operativci i doušnici SDB-a, moraju se uzeti s posebnim oprezom, jer oni su bili najmanje zainteresirani za istinu i ti iskazi su ne rijetko posve oprečni i u koliziji jedni s drugima.
Riječki udbaš Jerko Dragin (koji je na vezi držao jednoga od najgorih plaćenih zločinaca u povijesti jugoslavenskog SDB-a Vinka Sindičića), svojedobno je izjavio kako je osobno Josip Broz Tito odobrio Bušićevu likvidaciju. Vezano za taj slučaj, on navodi i sljedeće:
„Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutarnjih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od ‘Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka’ Predsjedništva tadašnje SFRJ – predsjednika Tita – i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.“
(http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2016.)
Oni koji su odlučivali o svim egzekucijama emigranata u to vrijeme pa i ovoj Brune Bušića, bili su: član Predsjedništva SFRJ i predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka Vladimir Bakarić, članovi istog Savjeta Lazar Koliševski i Vidoje Žarković (također iz Predsjedništva SFRJ), Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane – Franjo Herljević, Miloš Minić i Nikola Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pitanja državne bezbednosti Predsjedništva SFR, dok je tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom bio Lazar Udovički, stari i provjereni NKVD-ov kadar.
(Vidi: http://imotski.net/2010/04/12/kako-je-udba-anketirala-brunu-busica/; stranica posjećena 8.10.2016.)
Prema do sada dostupnim podacima, operativci SDB/SDS koji su zacijelo imali značajnu ulogu u pripremi i provedbi ubojstva Brune Bušića bili su: Stanko Čolak, Jovo Miloš, Mićo Marčeta i Jozo Petričević iz SSUP-a; Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Max Manfreda i Mate Kuvačić iz SDS-a RSUP-a SRH; Jerko Dragin iz Centra SDS Rijeka; Blagoje Zelić, Jozo Duplančić i Čedo Matutinović iz Centra SDS Split; i Josip Perković iz Centra SDS Osijek.
Ono što se nikako ne može razumjeti i prihvatiti sadržano je u sramotnoj činjenici da ni danas, 41 godinu poslije mučkoga ubojstva Brune Bušića – čovjeka kojemu je jedino oružje bila riječ – i 29 godina po uspostavi samostalne Republike Hrvatske istina nije objelodanjena, krivci i nalogodavci nisu kažnjeni, niti je zločinački komunistički sustav doživio zasluženu moralnu društvenu osudu, čak ni nakon rezolucija Vijeća Europe i Europske unije o nužnosti osude totalitarističkog komunističkog sustava i njegovih zločina.
Režim koji je nastao u krvi i hranio se krvlju, u krvi se i raspao
Upravo je na primjerima brojnih brutalnih likvidacija hrvatskih emigranata najvidljivija sva monstruoznost i zločinačka narav jugoslavenske vladajuće klike koja se nije libila ni najokrutnijih zločina (ubojstava iz zasjede – vatrenim oružjem, sjekirama, željeznim šipkama – i to na području drugih zemalja, čime su se grubo kršili međunarodni ugovori i konvencije, odredbe međunarodnog prava, pa i sama Povelja UN-a) kako bi ušutkala političke oponente.
Nikad ne smijemo zanemariti kako se sve to događalo pod okriljem Josipa Broza Tita i njegovih najbližih suradnika koji su stajali na vrhu zločinačke piramide i bez čije se odluke ni jedan od tih zločina nije mogao planirati niti provesti – naročito bez odluke Tita, zločinca kojega u Hrvatskoj mnogi još uvijek slave kao vodećeg „antifašistu“ iako je imao do ramena okrvavljene ruke i izravno je odgovoran za smrt stotina tisuća nevinih ljudi.
Vrijeme nakon smrti doživotnog jugoslavenskog diktatora i zločinca Broza, karakterizira ujedinjenje velikosrpskih naci-fašista i komunističkih dogmata koji se skupa pripremaju za „restauraciju“ Jugoslavije, odnosno njezino pretvaranje u “Veliku Srbiju”.
Taj prešutni pakt jasno je vidljiv već od polovice 80-ih godina, kad se sve savezne institucije, pa i SDB i KOS „JNA“ sve više okreću Srbiji i sklapaju savez s monarhistima i četnicima.
Po svijetu se, međutim, i dalje šalju srbijanski kriminalci međunarodnog kalibra koji kao egzekutori režima i SDB-a ubijaju istaknute emigrante – uglavnom Hrvate i Albance, sve do 1989. godine. U zamjenu za te usluge, vlasti ih ne izručuju državama u kojima su počinili zločine (teške pljačke, otmice, bombaške napade, šverc drogom, ubojstva i druga kriminalna djela), a uz to im osiguravaju lažni identitet i život na visokoj nozi.
U slučajevima provale i otkrivanja identiteta, ovi plaćenici prepušteni su sami sebi, a kad zasmetaju državi, ona ih jednostavno likvidira ili ih se rješava poticanjem sukoba u kriminalnim klanovima pri čemu se oni sami međusobno ubijaju.
Svoje pravo lice zločinački komunistički režim pokazao je ponovno u ratu 90-ih godina, kad je sa svojim dojučerašnjim „ljutim“ ideološkim neprijateljima (četnicima, monarhistima, nacionalsocijalistima) okrenuo oružje i oruđa „JNA“ protiv razoružanog hrvatskog naroda koji je tu vojsku 45 godina krvavo plaćao svojim novcem.
Jugoslavija se raspala u krvi nevinih, jednako kao što je i nastala 1945. godine na krvi nevinih koji su pobijeni na Križnom putu, zazidani u Hudu i ostale jame i u masama ubijani nakon svršetka rata, bez obilježenih grobova i prava na spomen.
Hrvatska je svoju samostalnost krvavo platila, a mnogi od njezinih najboljih sinova nisu dočekali dan slobode o kojemu je sanjao i za koji je živio Bruno Bušić.
No, Bruno je bio i ostao trajni simbol i nadahnuće za borbu protiv komunističke i velikosrpske tiranije i putokaz svima koji su se žrtvovali za slobodu hrvatskoga naroda i time što su ga ubili komunistički su krvnici izazvali suprotan učinak od onoga kojega su željeli.
Njegov suborac i prijatelj iz razdoblja komunističke diktature, dr. Franjo Tuđman, dodijelio mu je svojim ukazima 1995. godine posmrtno visoka državna odličja: Red Kneza Domagoja s ogrlicom i Red Stjepana Radića, a posmrtni ostaci našega revolucionara i mučenika preneseni su u Hrvatsku i na 21. obljetnicu smrti (16. listopada 1999. godine) svečano pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju.
Elitna postrojba Hrvatskog vijeća obrane (1. gardijska brigada), tijekom obrambenog Domovinskog rata s ponosom je nosila ime karizmatičnog hrvatskog junaka Ante Brune Bušića. S njegovim imenom na usnama, s njegovim likom na insignijama i s njegovom idejom o slobodi u srcima, ginulo se diljem Herceg Bosne, gazilo vrleti i krš, prolijevalo krv i s ponosom podnosilo sve žrtve, muke i patnje.
Bruno nije dočekao slobodu – ali je posijao sjeme iz kojega je niknula.
HRVATSKA
„Između tebe i mene
topla plava pupak-uzica
ti
kamen na srcu
ja
„Smith & Wesson“ u džepu
u podne
šalica kave
u ponoć
čaša pelina
u kršu
kad dječak podbode magarca i krene na zvijezdu
svijeta
na tvoju golu guzicu
past će sve naše suze i poljupci
zvijezda
mrlja crna i nedokučiva
u pepelu je najtoplije
Hrvatska
ovo je bila pjesma o meni i tebi
ona je gotova.“
(Dobiveno od Pariške policije 15. XI. 1978.)
Isječak iz izjave Vlade Gotovca švedskoj televiziji 1977. godine (prikazano u okviru specijalne emisije Hrvati: teroristi ili borci za slobodu): https://vladogotovac.org/iz-medija/intervju-za-svedsku-televiziju-1977/
Zlatko Pinter
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.