Jugosloveni, gdje ste bili kad je grmilo?

23.02.2021. 11:14:00

Jugo-sindrom svako malo "drma" Lijepu našu. Od Breninog koncerta u zagrebačkoj Areni, do posjeta fašista Vuka Draškovića glavnom gradu svih Hrvata i masovnog žalovanja najprije za "velikom" Mirom Furlan a potom i "Panonskim mornarom" koji je prije 3 dana posljednji put zaplovio svojom brodicom u vječnost.

 Prepoznatljive su te radosti i tuge i po tomu što se izražavaju napadno, vašarski, nametljivo, glasno, histerično i pompozno, kao da se radi o nekom srpskom mitingu iz kasnih 80-ih prošlog stoljeća što među ostalim rječito govori i o mentalnom sklopu poklonika ovakvih javnih manifestacija.

 Neka mi Bog oprosti (nemam nikakvih namjera prejudicirati bilo što), ali kakve će rijeke suza tek teći kad nam se jednog dana bard jugo-glumišta Rade Šerbedžija otputi stazom kojom je njegov kralj Lear krenuo prije nekih 800-900 godina (a tamo ga negdje zacijelo čeka kako bi mu se poklonio i poljubio mu ruku)?

 Ne smijem ni pomisliti čemu će to sličiti (Rade, oprosti na ovoj aluziji, u pitanju je čista hipotetika, improvizacija u stilu: što bi bilo kad bi bilo, neka si ti nama živ i zdrav - samo malo razmišljam, onako u futuru i slobodnoj formi).

 Dakle, naši Jugovići su u punom pogonu ima tomu već 10, 15 ili čak i više godina. Koliko se sjećam, nije ih bilo prije 2000. i dolaska na vlast "kukurikavaca" - ili se barem nisu u toj mjeri glasali. Što vrijeme dalje odmiče, čini se dobivaju na kuraži, što možda i nije loše, jer barem mi koji ne podliježemo tom sindromu znamo s kime živimo i kako se trebamo postaviti u odnosu na taj mentalni poremećaj.

 Istina, imali su itekako prilike naši Jugovići čuvati svoju omiljenu "čarobnu oazu mira i blagostanja" (koja se protezala "od Vardara pa do Triglava") i za nju se boriti, ali, začudo, nigdje ih bilo nije kad je trebalo. "Svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše" - kaže jedna srpska uzrečica (da ne zaobiđemo ni Srbe koji su "kao što celi svet zna" bili "kičma" te Jugoslavije - ili su barem dugo glumili da je tako).

 Mogli su, primjerice (Šerbedžija, Furlanka, pa i Đoka Balašević) i svi njima slični kojima je Juga srcu prirasla, podići svoj glas (ako ne već motku ili pajser) protiv srpskog fašizma koji je već 1985. godine počeo dizati glavu u Srbiji - jer, kako kaže profesorica istorije s Filozofskog fakulteta u Beogradu, dr. Dubravka Stojanović: "već tamo negde u leto osamdeset pete godine, svi su u Srbiji prešli na četničku stranu…skoro svi".

 Ali, ne. Propustili su priliku. No, bilo je takvih prilika i u godinama koje su slijedile - i to sve više što je vrijeme odmicalo. Primjerice, u vrijeme velikih mitinga u Vojvodini i Crnoj Gori (1988/89.), pa potom u doba onih masovnih četnikovanja po Hrvatskoj (od veljače 1989. nadalje) ili okupljanja oko milijun i pol radikalnih srpskih ekstremista i četnika koji su otvoreno zaprijetili ratovima i razbijanjem njihove Juge na Gazimestanu (lipnja 1989.), pa isto tako u vrijeme masovnog skupa (također pod dirigentskom palicom Miloševića) na Ušću kod Beograda (u studenome iste godine).

 I opet ljubitelji Juge nisu ni prstom mrdnuli. Ni glasa pustili. Ni kmeknuli, kamo li što drugo. Jednako tako, ostali su nijemi, gluhi i slijepi na otvoreni savez "svojih" komunista i "njihovih" četnika, rušenje Ustava SFRJ, naoružavanje četničkih bandi u Hrvatskoj i BiH, na pokolje koji su uslijedili od Tovarnika i Vukovara, do Joševice, Baćina, Škabrnje, Široke Kule, Bijeljine, Sarajeva, Srebrenice, na razaranje Dubrovnika, Osijeka, Siska, Karlovca, Vinkovaca, Dalja, Aljmaša, Erduta…na masovne zločine genocida i etničkog čišćenja što su ih kokarda i petokraka rame uz rame činili.

 Začudo, nisu reagirali ni kad je mješovita vojničko-četnička rulja s crnom zastavom, s petokrakama i kokardama na šljemovima slavodobitno ušla u satrti Vukovar prepun leševa i krvi uz kanibalsku pjesmu "Slobodane pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate" (prava jugoslavenska integralistička verzija "oslobađanja" ovog hrvatskog grada - zar ne?).

 Dok su kokarda i petokraka u savezu odrađivali svoj krvavi posao, Rade Šerbedžija je u Beogradu snimao film, Đoka pjevušio svoje pjesmuljke i pričao viceve po Novom Sadu i okolici, a Furlanka davala "značajan doprinos" filmskoj produkciji SAD-a. tezgarilo se, zarađivalo i odlazilo na večere kao na gozbe u doba kuge.

 Njih se ta stvar s Jugom tada očito nije ticala. I najmanje im je bilo važno što se tobožnja "odbrana Jugoslavije" zahvaljujući četnicima, "krajišnicima" i Titovoj "narodnoj armiji" pretvorila u rijeke krvi nedužnih čija su tijela ostala razasuta u masovnim grobnicama diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova. Oko 150 tisuća duša je platilo raspad Jugoslavije - ne samo Hrvata, Muslimana, Albanaca, nego i Srba i Crnogoraca, Čeha, Roma, Mađara, Ukrajinaca i drugih. U ime Jugoslavije - "Jugosloveni" i njihova "JNA" su ubijali redom.

 Trebalo je imati dobar želudac, biti bez morala, savjesti i karaktera pa se u to vrijeme mirno i bez opterećenja baviti svojim poslom i tezgariti - pjevušiti, sviruckati ili snimati filmove.

 Naši istaknuti (ovdje spomenuti) Jugovići nisu se ponijeli kao Bogdan Bogdanović koji je napustio Beograd i jasno izrekao (i napisao) tko je tko u toj cijeloj priči, nisu osudili srpski nacizam kako je to učinio veliki književnik Mirko Kovač, nisu ustali javno protiv zla poput prof. Radomira Konstantinovića, Srđe Popovića, Ivana Stambolića, Slobodana Inića i brojnih drugih časnih srpskih intelektualaca kojima savjest i ljudsko dostojanstvo u tim vremenima nisu dopuštali šutnju. Nisu se ostavili tezgarenja i filmskih honorara kako je to, primjerice, učinila Mirjana Miočinović koja je ogorčena ponašanjem svojih kolega - profesora u vrijeme razaranja Vukovara napustila svoj posao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu napisavši dekanu kako od gađenja "više ne može uhvatiti rukama kvaku na ulaznim vratima".

U to vrijeme šutnja je bila ravna sudioništvu u zločinu, odobravanju zločina, a progovoriti (ma kako to bilo uzaludno) je značilo obraniti vlastiti ljudski integritet i dati do znanja da kao čovjek i razumno, humano biće, ne pristaješ na zlo.

 Čovjek koji drži do svoga integriteta, dakle, tada nije smio šutjeti, nije imao pravo na šutnju - a oni (Rade, Mira, Đoka) su šutjeli kao zaliveni. Doduše, budimo sasvim korektni prema "Panonskom mornaru", jer on je barem ponekad i usput, u formi pošalice, doskočice ili na brzinu sklepanog vica "očešao" Miloševića, narugao se onima koji mu u maskirnim uniformama "kucaju na pendžer" (i govorio kako ih "ne vole"), sprdao se s "uličnim pišačima" koji mu nagrđuju varoš, davao do znanja da je i sam "paorskih korena" i nije rođen za rat - ali od Rade i Mire nikad nismo čuli ni "zuc", sve dok nam poslije rata nisu počeli držati tirade o "hrvatskom nacionalizmu" koji ih je (navodno) potjerao iz Hrvatske.

 Zamislite, Rade i Furlanka nisu se kao uvjereni Jugosloveni osjećali ugodno među Hrvatima već prije početka rata, jer se u Hrvatskoj upravo "rađao nacionalizam" na koji su oni (siroti) tako osjetljivi! I zamislite, njima nije smetao srpski nacionalizam, jer kao što svi dobro znamo, njega "nije bilo", nego hrvatski, hrvatski nacionalizam je bio problem!

 Hrvati su vjerojatno morali (da je njih bilo pitati) dočekati četničko-oficirsku svitu koja je "vodila bitku za Jugoslaviju" i uz počasti im predati vezane "nacionaliste" (Tuđmana i druge), a ne masovno izaći na referendum i izglasati samostalnost države. No, eto, ti su "hrvatski nacionalisti" čvrsto riješili krenuti svojim putem u slobodu primorani braniti svoje obitelji, kuće, gradove i sela od barbara ("Jugoslovena" i "Jugoslovenske narodne armije") koji su ih kanili zatrti - a da pri tomu nisu vodili računa kako se Rade, Mira i njima slični osjećaju.

 A sad ozbiljno.

 Narodi koji su silom ili prijevarom završili u Jugoslaviji, platili su tu povijesnu avanturu s milijun duša - jer, po prilici toliko ih je pobijeno u ime te ideje. I više od polovice tih žrtava su Hrvati koji su ubijani samo zato jer nisu prihvaćali "Veliku Srbiju" koja im se nudila pod krinkom Jugoslavije.

 Naš je križni put započeo 1916. godine u Odesi gdje je oko 10.000 hrvatskih vojnika pobijeno po zapovijedi srpskih oficira (jer nisu htjeli ginuti sa srpskim insignijama na odorama i pod srpskom zastavom) i pobacano u Crno more, o čemu Miroslav Krleža piše:

"U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u 'Kanatnom zavodu', gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, 'jer to su Hrvati'. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici, i samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno je trinaest Hrvata poslije bune na Kulikovu polju."

(Vidi: Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji; pacifističke refleksije između 1914 - 1924., Sarajevo, 1990., str. 282.; istaknuo: Z. P.)

Pisao je Krleža i o krvavom teroru u vrijeme Karađorđevićeve Jugoslavije, otvoreno i britko kako to samo on zna:

"(…) Religiozno Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih hapšenja 3.000 političkih emigranata i bezbrojnu masu političkih izgona.

 Pred našim očima ubijaju se politički uhapšenici i nestaju netragom iz zatvora; tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punima pijeska, žilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavce i zatvaraju u dimnjak, po četiri čovjeka žive na prostoru od jednog kvadratnog metra, i sve to traje već punih deset godina, a da se do današnjeg dana još nije našao nitko da napiše sistematski prikaz ovog našeg rasnog, vidovdanskog, clairvoyantnog paklenog misterija.

 Poslije Barbusseove knjige o 'Balkanskim krvnicima', beogradskom publicistu i advokatu Rajku Jovanoviću pripada tužna slava da je prvi došao na misao da sumira i pregledno prikaže sav taj bezglavi kriminalni užas, što se pod maskom takozvane maglene državotvornosti luđački tjera već punih deset godina. Dvadeset i četiri političke smrtne osude, šest stotina političkih ubojstava  i trideset hiljada političkih hapšenja, to je desetogodišnja bilanca našeg narodnog Oslobođenja i Ujedinjenja.

 Pribroje li se k tome stotine izmrcvarenih leševa hrvatskih jugoslavenskih dobrovoljaca zaklanih u Odesi (gdje je po svjedočanstvu svakako kompetentnog gospodina Franka Potočnjaka samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno 13 dobrovoljaca), ako se misli na žrtve pokolja na Jelačićevom trgu 5. XII. 1918., i na sve one nevine ljude, koji su ubijeni mjeseca oktobra, novembra i decembra te iste godine na teritoriju Hrvatske i Slavonije, na bezbrojne žrtve seljačkih nemira u jeseni 1920., pak na kriminalno i nekažnjeno ubijanje nevinih građana po Organizaciji Jugoslavenske Nacionalne Omladine 1918 - 26., onda se ni za zločin od 20. juna 1928. ne može ustvrditi, da je to čin pojedinca, 'izbezumljenog u afektu, kome je pao mrak na oči'.

(…) Krvavo klanje traje dalje; poslije lipanjskih žrtava što su pale na zagrebačkim ulicama i u hrvatskoj provinciji prigodom manifestacija protiv ubojstva u Narodnoj skupštini, jedini relativni izlaz iz ovog pokolja bio bi da se po čitavoj zemlji osnuju Odbori za Obranu Građanskih i Čovječjih Prava.

(Vidi: Miroslav Krleža, Deset krvavih godina i drugi politički eseji; pacifističke refleksije između 1914 - 1924., Sarajevo, 1990., str.619 -620.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

 Krleža je kao Titov intimus i veliki poklonik "nove Jugoslavije" brzo zaboravio sve ono što je o teroru i krvavom klanju velikosrpske klike pisao u razdoblju između dva svjetska rata, a pogotovu mu ni na kraj pameti nije bilo spominjati masovne partizanske zločine iz svibnja 1945. godine koji su nadmašili sva zvjerstva što su se u novijoj povijesti događala narodima na ovim prostorima.

 Krleža je "zaboravio" ali mi nismo. I jako se dobro sjećamo četničkih i partizanskih klanja (1941.-1945.), kao i onih koje su nam kokarda i petokraka ponovno priredile 45 godina poslije. I sve to "u ime Jugoslavije" i "bratstva-jedinstva".

 Mi Hrvati suviše smo skupo platili svoje povijesne lekcije da bi nas sad klaunovi, šarlatani i dvorske lude učili tomu što je za nas dobro ili ne, kako god se oni zvali (Rade, Mira, Đoka ili nekako drugačije).

 Biti jugo-nostalgičar je legitimno. Kao što je legitimno imati ADS, stidne uši, proljev ili duševnu bolest - legitimno je, ali nije pristojno otkrivati i javno pokazivati, a pogotovu s time se dičiti.

 

 Zlatko Pinter/PDN

Izvorni autor: Zlatko Pinter/PDN/Foto:tportal.hr/hnk.hr/povijest.hr

Autor: