11. RUJNA OTVOREN JE JUŽNI LIČKI PRAVAC

Jedanaesti rujna 1991. u južnoj Lici i sjevernoj Dalmaciji nije bio samo još jedan dan borbi. Napad iz smjera Obrovca prema Jasenicama, Maslenici i Rovanjskoj presjekao je Jadransku magistralu, stavio Kruševo u okruženje i otvorio prostor za pritisak prema Velebitu, Gračacu, Svetom Roku, Lovincu i Gospiću.

Ali zbog točnosti treba odmah razdvojiti datume. Lovinac i Sveti Rok nisu konačno pali 11. rujna. Hrvatski vojnik, pozivajući se na povjesničara Darjana Godića, navodi 26. rujna, dok Davor Marijan u znanstvenom radu navodi 27. rujna. Zbjeg stanovništva preko Velebita počeo je 24. rujna. Zato je najtočnije govoriti o 11. rujnu kao danu otvaranja južnog ličkog pravca, a o 26./27. rujna kao danima konačnog sloma obrane Lovinca i Svetog Roka.

Ta ispravka ne umanjuje težinu događaja. Naprotiv, pokazuje kako se jedan napad pretvorio u operativni slijed koji je trajao tjednima.

Nije riječ o dvije male lokalne kronologije

Južna Lika 1991. nije bila skup nepovezanih sela. Bila je prostor u kojem su se preklapali putovi, skladišta, vojarne, prijevoji i dominantne kote. Prema pregledu izvora Hrvatskog vojnika, područje Like tijekom 1991. i prve polovice 1992. nalazilo se u zoni djelovanja 9. kninskog, 13. riječkog i 10. zagrebačkog, odnosno bihaćkog korpusa JNA. Kasnije je Operativna grupa 3 obuhvatila prostor od Plitvica i Slunja preko Ogulina, Otočca i Gospića do Svetog Roka i Udbine.

To objašnjava zašto se Lovinac, Sveti Rok, Gračac, Gospić i Velebit ne mogu promatrati odvojeno. Tko nadzire komunikaciju između tih točaka, nadzire mogućnost dovođenja pojačanja, opskrbe, izvlačenja i uporabe topništva. Tko drži velebitske visove, promatra i obalu i ličku stranu planine.

Dokumenti JNA koje je objavio Hrvatski vojnik pokazuju da je taj prostor bio pripreman i prije rujna. U lipnju 1991. na raskrižju kod Lovinca, gdje su se spajali pravci iz Gračaca i Gospića prema Svetom Roku, bio je raspoređen laki samohodni artiljerijski bataljun. U srpnju je komunikacija Obrovac–Gračac kod Male Bobije zatrpana kako bi se spriječilo dovođenje pomoći hrvatskim snagama u Lovincu iz pravca Zadra. Dana 5. kolovoza zabilježen je minobacački napad na Lovinac, a u mjesto je toga dana ušla i jedinica JNA iz gospićkog garnizona.

Ti podaci ne govore o jednom iznenadnom padu, nego o postupnom stezanju obruča.

11. rujna: udar iz Obrovca prema Jasenicama i Maslenici

Napad 11. rujna pokrenule su snage JNA i pobunjenih Srba iz smjera Obrovca. Cilj nije bio samo zauzeti jedno selo. Stari Maslenički most bio je najvažnija kopnena veza između sjevera Hrvatske i Dalmacije, a nadzor nad Novskim ždrilom i Jadranskom magistralom omogućavao je presijecanje prometne veze prema Rijeci i Zagrebu.

Branitelji Jasenica u početku su zaustavili prvi nalet i uništili oklopni transporter i tenk. No hrvatske snage raspolagale su uglavnom pješačkim naoružanjem, dok je napadač imao brojčanu, topničku, oklopnu i zračnu nadmoć. Do 13. rujna hrvatske su snage potisnute preko Masleničkog mosta prema Rovanjskoj i Starigradu.

Padom Jasenica i Maslenice branitelji Kruševa ostali su odsječeni. Kruševo se cijelo ljeto branilo u vrlo teškom položaju, a jedina sigurna veza bila je morskim putem prema Novigradu. Povlačenje pripadnika 4. A brigade provedeno je tijekom noći s 11. na 12. rujna. Neprijateljske su snage u Kruševo ušle nekoliko dana poslije.

Kako se obala povezuje s Lovincem i Gospićem

Nakon pada Jasenica i Maslenice, južni lički prostor više nije bio samo zaleđe zadarskog bojišta. Bio je dio istog problema: kako osigurati ili prekinuti pravce između obale, Velebita, Gračaca i Gospića.

Na hrvatskoj strani istodobno se vodila bitka za gospićke vojarne i skladišta. Hrvatski vojnik navodi da je 12. rujna izdana naredba za blokadu vojnih objekata, a da se gospićki garnizon predao 18. rujna. Zarobljeno oružje i streljivo omogućili su jačanje obrane i oslobađanje istočnih dijelova Gospića. Međutim, time nije nestala opasnost na južnom pravcu.

Neprijateljske su se snage povlačile prema Metku, ali su ondje 24. rujna zaustavile pokušaj hrvatskih snaga da deblokiraju Lovinac i Sveti Rok. Davor Marijan u znanstvenom radu navodi da su nakon predaje objekata JNA u Gospiću pobunjeni Srbi, uz potporu Kninskog korpusa, zadržali skladište u Svetom Roku, a potom 27. rujna zauzeli Lovinac.

Upravo je vojno skladište u Svetom Roku jedan od razloga zbog kojih taj prostor nije bio samo lokalna točka. Skladište, raskrižje kod Lovinca i pravci prema Gospiću davali su napadaču mogućnost da povezuje operacije u Lici s pritiskom s velebitske i zadarske strane.

Neprijateljski izvještaji objavljeni u Hrvatskom vojniku pritom bilježe pokušaje “čišćenja” Lovinca 15./16. i Lovinca i Svetog Roka 16./17. rujna, ali u jednom od tih zapisa stoji da Lovinac još nije zauzet. Zato takve izvore treba čitati kritički: oni su vrijedan trag o namjerama i kretanju postrojbi, ali sami po sebi nisu dovoljni za zaključak o konačnom ishodu.

24. rujna: put preko Velebita

Kada je postalo jasno da se obrana Lovinca i Svetog Roka više ne može održati, stanovništvo je krenulo prema jedinom izlazu koji još nije bio zatvoren – preko Velebita. U predvečerje 24. rujna Hrvati iz Lovinca i Svetog Roka napustili su svoje domove i pješice krenuli prema Starigradu.

Prema svjedočanstvima objavljenima u Novom listu, u zbjegu je bilo više od tisuću ljudi, među njima mnogo djece, starijih i bolesnih. Ljudi su se kretali noću, kozjim stazama, noseći one koji nisu mogli hodati. Sedamnaest nepokretnih civila ostalo je skriveno u planini, a spasili su ih pripadnici Planinske satnije Velebit.

Hrvatski vojnik navodi da su se policija i civili povlačili prema visoravni Dušice jer je prijevoj Mali Alan držao neprijatelj. Zbog toga je Velebit istodobno bio zapreka, zaklon i posljednji koridor spasa. Tko razumije taj zbjeg, razumije i zašto je nadzor nad velebitskim prijevojima bio pitanje života, a ne samo pitanje zemljovida.

Zašto su Tulove grede bile ključne

Velebit je prirodna barijera duga gotovo 150 kilometara, ali u ratu nije bio samo zid između Like i obale. Njegove dominantne kote nadzirale su komunikacije između sjevera i juga Hrvatske, a s visova se moglo promatrati veliko područje zadarskog zaleđa, Obrovca i Gračaca.

Zato se 1993. nije ratovalo na nekom novom, slučajno odabranom prostoru. Operacija Gusar, poznatija kao Maslenica, imala je dva međusobno povezana cilja: osloboditi podvelebitski prostor i Masleničko ždrilo te ponovno uspostaviti kopnenu vezu između Dalmacije i ostatka Hrvatske. U pripremama se izrijekom govorilo o deblokadi Velebita, a među ključnim točkama bile su Tulove grede i drugi dominantni položaji.

Na Tulovim gredama prednost nije davala samo nadmorska visina. Tko je držao taj položaj, nadzirao je prilaze staroj Majstorskoj cesti i prostor između južne Like i zadarskog zaleđa. Zato su hrvatske snage u Maslenici morale istodobno napredovati prema Masleničkom mostu i osiguravati planinske kote. Kada je na južnom Velebitu došlo do zastoja, u borbu je uvedena i ojačana satnija iz Gospića, kasnije 9. gardijska brigada.

U siječnju 1993. hrvatske su snage zauzele ključne velebitske položaje, oslobodile sjevernu stranu Novigradskog mora i stvorile uvjete za pontonsko povezivanje. Time se počeo poništavati učinak onoga što je otvoreno 11. rujna 1991.: presječena komunikacija ponovno je postajala prohodna, a Velebit je iz prostora obrane i izvlačenja prerastao u polazište za oslobađanje.

Što je, dakle, otvoreno 11. rujna?

Nije toga dana u jednom udaru pala cijela južna Lika. Otvoren je napadni slijed koji je povezao nekoliko bojišta:

• 1. rujna napadnute su Jasenice, Maslenica i Rovanjska, čime je presječena Jadranska magistrala i Kruševo dovedeno u okruženje;

• od 12. do 18. rujna vodila se borba za blokadu i predaju gospićkih vojnih objekata, nakon čega je hrvatska obrana dobila važno naoružanje;

• 1. rujna stanovništvo Lovinca i Svetog Roka krenulo je u zbjeg preko Velebita, a pokušaj deblokade zaustavljen je kod Metka;

• 26./27. rujna uslijedio je konačni slom obrane Lovinca i Svetog Roka, uz razliku od jednoga dana u dostupnim izvorima;

• u siječnju 1993. Maslenica je vratila borbu na isti operativni prostor, prema Masleničkom ždrilu, Velebitu i Tulovim gredama.

Zato se 11. rujna ne smije svesti na jednu lokalnu kronologiju, niti ga treba pogrešno upisivati kao konačan pad Lovinca i Svetog Roka. To je datum kada je protivnik pokušao zatvoriti južni čvor Hrvatske – od Obrovca i Maslenice, preko Velebita i Svetog Roka, prema Gračacu, Lovincu i Gospiću.

Hrvatska obrana taj je prostor platila povlačenjem, zbjegom, dugim boravkom na planini i borbom za svaki prijevoj. Godinama poslije vratila se istim putovima. Maslenica je pokazala da se presječena veza može ponovno uspostaviti, Tulove grede da se planina može osvojiti i zadržati, a Oluja da se južni lički pravac može konačno otvoriti prema slobodnoj Hrvatskoj.

Izvori :

• Ante Nazor: Izvori o djelovanju JNA i srpskih postrojbi u Lici protiv Republike Hrvatske, 1991.–1992.

• Hrvatski vojnik, XVI. dio: dokumenti o napadima na Lovinac u kolovozu 1991.

• Hrvatski vojnik, XXIII. dio: raskrižje kod Lovinca i pravci prema Svetom Roku

• Hrvatski vojnik, XXIX. dio: izvještaji o borbama i vojnim skladištima u rujnu 1991.

• Hrvatski vojnik: Velebit – planina koja pamti

• Davor Marijan: Zamisao i propast napadne operacije JNA u rujnu 1991.

• Večernji list: Napad na Jasenice

• Slobodna Dalmacija: Četvrta brigada u Kruševu 1991.

• Vojna povijest: Specijalci “Roda” od “Gusara” do “Oluje”

• Novi list: Memorijalni pohod tragovima zbjega Lovinačkog kraja

• Gospićko-senjska biskupija: Župe Udbinskog dekanata

• Portal hrvatskih branitelja: 24. rujna 1991. – Velikosrpska okupacija Lovinca

• HKM: Operacija Maslenica