Devet mjeseci prije pada Berlinskog zida i urušavanja komunizma u Europi, gotovo cijelu godinu prije održavanja posljednjeg kongresa SKJ koji je obilježio početak kraja Titove Partije i deset mjeseci prije posljednjeg (izbornog) kongresa SKH (započeo je dan nakon što je u SR Hrvatskoj proklamirano višestranačje - 11. prosinca 1989. godine, a 13. prosinca izabran je novi predsjednik CK SKH, Ivica Račan), u vrijeme dok u Hrvatskoj još uvijek nije bilo ni jedne političke stranke (osim vladajućeg SKH), 28. veljače 1989. godine, Lijepa naša suočila se s neviđenom mržnjom i agresijom na javnoj sceni koja se širila i poticala od dijela srpske manjine, prema nalozima i uz potporu Beograda. Sama činjenica da je ovo razorno djelovanje započelo u okviru tadašnjeg komunističkog sustava, dok u Hrvatskoj nije postojalo ni višestranačje (prva hrvatska stranka - HSLS - utemeljena je u svibnju 1989. godine), u cijelosti pobija lažne teze krivotvoritelja povijesti koji i danas tvrde kako su "srpsku pobunu u Hrvatskoj izazvali HDZ i Franjo Tuđman sa svojom ekstremnom antisrpskom politikom". Naime, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) osnovana je u ilegali gotovo četiri mjeseca nakon prvog srpskog mitinga (17. 6. 1989. godine), a na javnu političku scenu izašla je godinu poslije toga (24/25. veljače 1990. godine) kad je i održan Prvi opći sabor ove stranke u KD Vatroslav Lisinski u Zagrebu.

 Posljednji dan veljače te 1989. godine (koja je prethodila "balvan revoluciji", organiziranom naoružavanju terorista u enklavama sa srpskom većinom i njihovoj pripremi za rat), obilježen je prvim u nizu masovnih huškačkih skupova koji će u narednim mjesecima imati vrlo važnu ulogu u homogenizaciji Srba u Hrvatskoj na velikosrpskoj platformi i njihovoj pripremi za oružanu borbu protiv svega što je hrvatsko.

 Na poticaj Srbije u kojoj se u isto vrijeme također organizira serija mitinga (najveći, središnji skup upriličen je u Beogradu pod dirigentskom palicom "Vožda" Slobodana Miloševića i uz pomoć predsjednika Predsjedništva SFRJ, Raifa Dizdarevića i na njemu Milošević najavljuje uhićenje vodećih kosovskih političara) s ciljem potpore uvođenju izvanrednog stanja u pokrajini Kosovo i osude Slovenije i Hrvatske "zato što su podržale albanske separatiste koji štrajkuju u rudniku Stari trg" (Trepča), u jutarnjim je satima, tobože u režiji radničkog sindikata tvornice TVIK u Kninu započeo srpski miting na kojem su umjesto socijalnih istaknuti politički zahtjevi za djelomično raspuštanje lokalnih tijela vlasti, uz oštre kritike upućene Zagrebu, odnosno središnjim republičkim institucijama SR Hrvatske. Tako se zaobilaznim putem nastojalo izvršiti pritisak i zamijeniti postojeću lokalnu vlast onom koja je bila po volji organizatora mitinga, kako bi se u budućnosti lakše nastavilo s ostvarivanjem memorandumskih ciljeva.  

 Nastupilo je 35 govornika, među kojima su bili već dobro poznati srpski šovinisti Jovo Opačić i Simo Dubajić. I svi su se trudili izreći što oštrije riječi - kako na račun Albanaca, Slovenaca i Hrvata, tako i na račun hrvatskih (još uvijek komunističkih) institucija vlasti.

 Dan prije, u Ljubljani, u Cankarjevom domu, održan je skup potpore albanskim rudarima u Trepči i osuđeno uvođenje izvanrednog stanja u pokrajini Kosovo, što je nakon emitiranja televizijskih snimki podiglo temperaturu u Srbiji i među srpskim nacionalistima diljem SFRJ do usijanja, budući da su govornici redom najoštrije osudili politiku srbijanskog političkog vodstva i izrazili solidarnost s albanskim štrajkačima. Kao reakcija na slovenski skup, uslijedilo je priopćenje Predsjedništva SR Srbije i CK SK Srbije, istoga dana (27. veljače) u kojem je među ostalim naglašeno kako su "veliko ogorčenje i osudu kao i najdublju zabrinutost izazvali stavovi pojedinih političkih organa u nekim sredinama koji pod vidom tobožnje brige za zdravlje rudara zanemaruju neprijateljsku pozadinu politike albanskog separatizma".

 Zbog učestalih agresivnih verbalnih napada iz Srbije, pa čak i kritika iz jednog dijela SKH i sindikata u Hrvatskoj (koje su dolazile od pripadnika srpske manjine i išle u korist mitingaša) i sve težeg stanja na Kosovu, Predsjedništvo CK SKH održalo je 28. veljače 1989. godine sjednicu na kojoj se raspravljalo o političkom i sigurnosnom stanju u SFRJ i SR Hrvatskoj. Predsjednik Predsjedništva ovog tijela, Stanko Stojčević, rekao je u uvodnom izlaganju kako su prozivanja iz Srbije pokrenula vrlo burne reakcije dijela srpskog stanovništva u općinama Donji Lapac, Knin, Benkovac i Obrovac, kao i pojedinačne reakcije u drugim dijelovima Hrvatske u smjeru potpore službenom Beogradu, a protiv Hrvatske i Slovenije. U najvišim partijskim tijelima SKH zavladao je strah od još većeg nacionalnog raskola, kako u Partiji, tako i na širem planu (među stanovništvom), te je u Knin i sjevernu Dalmaciju istoga jutra poslan član Predsjedništva CK SKH Nikola Lapov, sa zadaćom smirivanja stanja. Bilo je to u skladu sa zaključcima CK SKH, ali u konačnici od svega nije bilo ništa. Beograd je na znatan dio srpske manjine u Hrvatskoj imao više utjecaja nego Zagreb, a Partija nije imala snage nametnuti bilo što, pa niti poštivanje Ustava SFRJ.

 Nije nevažno napomenuti kako se sve to događa u ozračju velikih napetosti (kako u samoj Srbiji tako i u ostatku Jugoslavije). Naime, od 1981. godine nadalje, Beograd je korak po korak produbljivao krizu u pokrajini Kosovo i nastojao je proširiti na cijelu SFRJ, uz ultimativne zahtjeve prema drugim članicama Federacije za potporom politici sve jače represije i segregacije koja se od srbijanskog režima (i uz dopuštenje saveznog državnog vrha) provodila nad Albancima. Srpska propaganda širila je svim sredstvima i na sve raspoložive načine otrovnu mržnju prema albanskom narodu, a već sredinom 80-ih godina njezina meta su i "sjeverozapadne republike" (Hrvatska i Slovenija) koje se smatra saveznicima "albanskih separatista".

 Do eskalacije velikosrpske euforije dolazi u vrijeme i nakon poznatog mitinga "ugroženih" Srba u Kosovu Polju, na periferiji Prištine (24. travnja 1987. godine), na kojem se u "obrani" mitingaša od policije istaknuo tadašnji predsjednik Predsjedništva CK SK Srbije, Slobodan Milošević koji od tada postaje "car svih Srba" i "zaštitnik srpske nacije". Usporedo s rastom kulta ličnosti novog srpskog "Vožda" i njegova širenja među Srbima u svim krajevima tadašnje Jugoslavije u kojima ovaj narod živi, teče daljnja homogenizacija "vascelog srpstva" i započinje era "događanja naroda" - projekt uz pomoć kojeg se srbijanska vlast težila nametnuti kao hegemon u budućoj "novoj Jugoslaviji" koja bi bila "skrojena" po mjeri Srbije i sukladno njezinim interesima.

 Naravno, sve je bilo pomno isplanirano, iako su se arhitekti ovog projekta silno trudili dokazati kako je riječ o spontanim reakcijama "ugroženog srpskog naroda" koji se samo bori za svoje dostojanstvo i slobodu. "Događanje naroda" ili "antibirokratsku revoluciju" predvodila je preko "Odbora za organizovanje mitinga istine" (po nalogu Slobodana Miloševića i uz pomoć njegovih suradnika iz CK SKS i tajnih službi) skupina srpsko-crnogorskih ekstremista iz pokrajine Kosovo (Miroslav Šolević, Bogdan Kecman, Kosta Bulatović, Rajko Đurđević i drugi) koji su već od 1985. godine u okviru udruženja "Božur" formirali "Srpski pokret otpora" pod izlikom da su primorani držati naoružane noćne straže oko svojih naselja kako bi sačuvali "gole živote" svojih obitelji, budući da su izvrgnuti stalnim napadima i teroru "albanskih terorista". Javna je tajna da su se već tada pripadnici ove organizacije naoružavali dugim cijevima (najprije lovačkim puškama i oružjem iz domaće radinosti, da bi se krajem desetljeća, uoči "antibirokratske revolucije" u Novom Sadu  počeli snabdijevati i automatskim pješačkim naoružanjem) preko SDB-a Srbije, iz policijskih skladišta Saveznog MUP-a i MUP-a Srbije.

 Kad je u pitanju spomenuti (prvi) srpski miting u Kninu (28. veljače 1989.), od početka je zamjetna primjena sličnih metoda kakve su već korištene u operacijama "događanja naroda" u Vojvodini i Crnoj Gori (samo u nešto blažoj varijanti - bez otvorenog nasilja), s tim što se ovdje u početku sve pokušavalo nevješto prikazati kao "borbu za radnička prava". U vrijeme kad je skup bio najmasovniji, na njemu je bilo oko 5000 uglavnom agresivnih i ratobornih mitingaša. Pored vrlo oštrih kritika i huškačke retorike na račun Slovenije i Hrvatske, govornici su isticali i jasna politička stajališta. Najpoznatiji govornik koji se pojavio na prosvjedu bio je Simo Dubajić (bivši partizan, sudionik NOB-a koji je nekoliko mjeseci poslije izjavio kako je pobio "12.000 ustaša", ali mu je "žao što nije više"). On je govorio o "lošem položaju Srba" u Hrvatskoj navodeći kao glavni uzrok tom stanju važeći Ustav SFRJ. Među ostalim, poručio je okupljenima kako "treba da vode računa o tome da smo mi pravna država i da nećemo dozvoliti ni ovdje u Kninu, da se ne'ko u Zagrebu poigrava sa našom svijesti". Zanimljivo je pozivanje na "pravnu državu" dok se u isto vrijeme oštro napada važeći Ustav kao najviši, temeljni akt iste države, no, to je bila samo jedna kockica u mozaiku nelogičnosti. Srpski nacionalisti krenuli su "izvoz" svoje "antibirokratske revolucije" kako bi "zapalili" cijelu Jugoslaviju, spriječili uvođenje višestranačja u Hrvatskoj i na kraju osigurali daljnju dominaciju Beograda i Srbije na cijelom području tadašnje savezne države.

 Sve što je izrečeno na ovom skupu potpuno se uklapalo u ono što se moglo čuti na sličnim mitinzima u Srbiji. Bila je to sinkronizirana operacija i javno solidariziranje Srba u Hrvatskoj sa subraćom u Srbiji i u pokrajini Kosovo. U to vrijeme u srbijanskim i crnogorskim medijima i javnosti uvelike se promiče teza o "ugroženosti Srba" na području cijele Jugoslavije i koliko god ona bila neistinita i apsurdna, poslužila je kao opravdanje za provođenje projekta "događanja naroda" i razbijanja Jugoslavije koju je trebalo srušiti kako bi se na njezinim temeljima i u granicama što ih je obuhvaćala izgradila nova, etnički čista srpska državu.

 Temeljni dokument u kojem su bile sadržane sve bitne odrednice srpske politike "novog kursa" pojavio se već u rujnu 1986. godine (Memorandum SANU) i u njemu se (na str. 70) među ostalim kaže kako srpski narod ima pravo na "uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, nezavisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio …", što je u osnovi koncepcija stvaranja "Velike Srbije" (po načelu: gdje god živi barem jedan Srbin ili postoji barem jedan srpski grob, to je Srbija). 

"Duhovni otac" prekodrinskih Srba, ratni huškač, rasist i šovinist,

Jovan Rašković učinio je sve kako bi homogenizirao ekstremni dio svoga naroda i gurnuo ga u rat

(Adresa slike)   

Skup mržnje u Kninu održan posljednjeg dana u veljači 1989. godine, bio je tek prva u nizu namjenskih predstava koje su ciljano homogenizirale ekstremne srpske nacionaliste u Hrvatskoj i pripremale ih za terorističku oružanu pobunu i rat u kojem su uz pomoć subraće iz Srbije, Crne Gore i BiH i "JNA" ubijali svoje susjede, pljačkali, silovali i razarali.

 Godinu i pol nakon ovog mitinga započinje "balvan-revolucija". "Ugroženi" Srbi od 17. kolovoza 1990. godine nadalje najprije na području Knina a potom i u drugim krajevima koji su trebali ući u sastav buduće "SAO Krajine", blokiraju ceste, mostove i pruge, ubijaju i ranjavaju iz zasjeda hrvatske policajce, novinare i civile i u stanje izolacije dovode većinski hrvatska sela uz pomoć planski raspoređenih naoružanih "straža" i punktova; i to se događa po istom scenariju od Slavonije preko Like i Banovine do Korduna, Gorskog kotara i sjeverne Dalmacije.

Vratimo li se nekoliko mjeseci unatrag, sve postaje mnogo jasnije. Nakon što je u okviru režiranog projekta "događanja naroda" nasilno srušeno političko rukovodstvo AP Vojvodine, svrgnuta vlast u Crnoj Gori a Skupština AP Kosova u uvjetima okupacije silom natjerana na izglasavanje ukidanja autonomije vlastite pokrajine, srbijanski politički vrh je koristeći mitingaške skupine krenuo dalje podrivajući Jugoslaviju odozdo, pa se isto to izvozom "antibirokratske revolucije" pokušalo postići u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Krenulo se najprije na Hrvatsku, jer ona je bila ključ svega - ako bi tu uspjeli, Bosna i Hercegovina (ionako nacionalno heterogena i prožeta brojnim suprotnostima) urušila bi se sama od sebe a Makedoniji ne bi preostalo drugo nego se prikloniti Srbiji i njezinoj koncepciji uređenja države.

 Pokazalo se, međutim, da je Hrvatska "tvrd orah" i da neće ići sve baš onako kako su zamislili arhitekti "nove Jugoslavije". Na samom terenu održavali su se jednonacionalni (srpski) mitinzi i to s ograničenim brojem sudionika koje se nastojalo potaknuti na akciju tako što su se na iste dovodili istaknuti "prvoborci" iz Drugog svjetskog rata ("antifašisti", odnosno bivši partizani), ali i sljedbenici četničke tradicije, ljotićevci, nedićevci, monarhisti - kako iz hrvatskih krajeva naseljenih u značajnijem postotku srpskim življem tako i s drugih prostora SFRJ. Na ovim skupovima, srpski "antifašisti" i njihovi dojučerašnji "krvni neprijatelji" radili su složno, rame uz rame na širenju međunacionalne mržnje i rastakanju Jugoslavije čiji je Ustav već u to vrijeme bio mrtvo slovo na papiru.

 Istine radi, mora se reći da su komunistička tijela vlasti  u Hrvatskoj (Predsjedništvo CK SKH i Predsjedništvo SR Hrvatske) u početku osudila mitinge kao sredstvo postizanja političkih ciljeva i pozvali na smirivanje stanja, ali to je ostalo bez učinka; Partija nije imala snage nametnuti bilo kakvo rješenje - uostalom, urušavanje SFRJ krenulo je iz Saveza komunista Srbije čiji se vrh stavio u službu srpskih nacionalista i sklopio s njima prešutni savez, a nitko nije reagirao niti na flagrantno kršenje važećeg Ustava koji je de facto zgažen u Novom Sadu, u noći 6./7. listopada 1988. godine, kad je stotinjak tisuća srpskih mitingaša nasilno svrgnulo vojvođansko političko vodstvo i tako poništilo ustavno načelo po kojem se ustavnopravni položaj bilo koje federalne jedinice nije mogao mijenjati bez konsenzusa svih članica i mimo njezine volje.

 Sve dok nisu oformili vlastitu organizaciju (Srpsku demokratsku stranku - SDS - koja je formalno bila politička stranka a u biti služila za okupljanja šovinista najgore vrste i njihovo organiziranje i terorističko djelovanje), ekstremni Srbi koristili su SKH i njegovu infrastrukturu kako bi protežirali svoje bolesne velikosrpske ideje i širili svoju propagandu. Od 17. veljače 1990. godine i osnutka ove terorističke organizacije (koja je u isto vrijeme bila i politički i vojno-četnički pokret prekodrinskih Srba), ona je figurirala kao glavni pokretač ključnih aktivnosti srpskog nacionalnog programa. Na čelu joj je bio okorjeli šovinist i ratni huškač iz Šibenika, Jovan Rašković, upamćen po bolesnim tezama prema kojima su "Srbi stvoreni da budu vladari", Hrvati "vezani za kastraciju" a muslimani "vezani za analnu fazu". Teze o Srbima kao "nad-rasi" i "nebeskom narodu" koji je superioran u odnosu na sve druge nacije nisu promicane samo od poremećenog psihijatra Raškovića - bio je to uobičajeni narativ tipičan za tadašnju intelektualnu i crkvenu elitu nacionalističke provenijencije koja je nažalost, u odlučujućoj mjeri utjecala na stanje svijesti i emocije srpskog naroda u cjelini.

 Stalne provokacije, prijetnje, zazivanje rata i krvi, prosipanje otrovne mržnje prema hrvatskom (i ne samo hrvatskom) narodu, svojatanje hrvatske zemlje, klicanje Slobodanu Miloševiću, slavljenje zločinaca iz Drugog svjetskog rata, primitivizam i teške i grube uvrede i psovke upućene hrvatskom političkom vodstvu, bili su uobičajeni kolorit koji je pratio opskurne mitingaške predstave namijenjene širokim masama mahom priprostog i neobrazovanog srpskog naroda u pravilu u ruralnim krajevima. Na nesreću, neprestano dolijevanje ulja na vatru dalo je rezultata, pa su mnogi Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini već u jesen 1990. godine bili do zuba naoružani i spremni za rat, čekajući mig iz Beograda kako bi krenuli u borbu za "spas srpstva".

 To je na kraju dovelo do krvave ratne drame, agresije s kojom su se Hrvati (i ne samo oni) morali suočiti, jer Srbija ali (nažalost) i većina Srba s područja tadašnje Jugoslavije riješili su po svaku cijenu na štetu svih drugih naroda s kojima su živjeli u zajedničkoj državi ostvariti svoj nacionalni cilj koji se svodio na parolu: "Svi Srbi u jednoj državi". Nakon što su planski i organizirano naoružani (od KOS-a "JNA" i SDB-a) u onim enklavama u kojima su predstavljali značajniji postotak u ukupnom stanovništvu, oni pod krinkom "svesrpske ugroženosti" i potpomognuti od Srbije, Crne Gore i "JNA" započinju u rano proljeće 1991. godine s oružanim provokacijama i masakrima (od Pakraca, Plitvica i Borova Sela nadalje). Otvorena agresija pokrenuta je s područja Vojvodine i Srbije 3. srpnja 1991. godine, kad su "JNA", njezini rezervisti, četnici, "specijalci", dobrovoljci i pripadnici tzv. Teritorijalne odbrane s jakim oklopno-pješačkim snagama prešli most na Batini i krenuli svim raspoloživim oružjima i oruđima "braniti" svoju "ugroženu" subraću (domaće ekstremiste) uz okupaciju Baranje i dijela Slavonije. Cilj im je bio uništiti sve što nije srpsko i uspostavili "Veliku Srbiju" sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica - Karlovac - Karlobag i to pod parolom "borbe za Jugoslaviju".

 No, velika većina građana Republike Hrvatske (s 93,24 % - uz vrlo visoku, nezabilježenu izlaznost glasača od 83,56 %) već u svibnju 1991. godine, na općenarodnom referendumu o samostalnosti, opredijelila se za slobodnu, samostalnu, neovisnu i suverenu demokratsku državu a protiv ostanka u Jugoslaviji, te se nakon izbijanja rata uključila u njezinu obranu od srpsko-crnogorske agresije.

 Važno je ne zaboraviti da su osim Hrvata u Domovinskom ratu aktivno sudjelovale i sve nacionalne manjine koje žive u Hrvatskoj (Albanci, Mađari, Nijemci, Česi, Slovaci, Rusini, Ukrajinci, Romi, Muslimani i drugi), pa i dio lojalnih Srba kojih je (prema podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra u Zagrebu) u postrojbama Hrvatske vojske i policije bilo oko 10.000. Svi oni, kao i nekoliko stotina dragovoljaca iz cijelog svijeta koji su se pridružili hrvatskom narodu u obrani njegova prava na postojanje u najtežim trenucima novije povijesti, zaslužuju našu zahvalnost. 

Zlatko Pinter/PDN