Jesmo li maliciozni – ispunjeni zloćom

Činiti dobro ili ipak ponekad posustati zbog malicioznih ljudi

Za Isusa Krista evanđelja kažu da je prošao zemljom čineći dobro. U prvi mah čini nam se da je kao Bogočovjek to mogao učiniti zato što nije imao protivljenja ili onih koji bi ga pratili i maliciozno proglašavali zlim djelima sve dobro koje je činio. Iako Božji Sin, ispunjen nakanom da čini samo dobro, vrlo je često imao sukob s farizejima i pismoznancima koji su ga na sve moguće načine provocirali, podmetali mu sve i svašta, etiketirali ga kao onog koji krši tradiciju, iako je činio dobro ozdravljenja. No, Isus je unatoč strahovitoj malicioznosti činio dobro. Ljudska ga zloća nije dovela u stanje posustajanja činjenja dobra.

Dobro

Dobro je najveća moralna vrijednost. To je ljudska osobina koja odgovara biti čovjeka. Čovječnost je dužnost svakoga pojedinca, uvjet dobra života. To podrazumijeva suradnju s drugim ljudima, dijalog, ljubav i dostojanstvo osobe. Razlikujemo dobro u sebi i korisno dobro. Dobro u sebi ne ovisi o drugom biću, nema vanjsku svrhu, nema cilj nekakvu korist ili interes. To je čisto dobro. Kada govorimo o dobru u sebi, mislimo na vrijednost, vrlinu, ono čemu se teži, ideal dobra. Korisno dobro ima svrhu nekakvu korist, nekakav interes. Sva pojedinačna dobra teže približiti se najvišem dobru i zbog toga je moguće stupnjevito mjerenje dobra, hijerarhija dobra (dobar, bolji, najbolji). Dobro je tumačeno i s filozofskog i s religijskog aspekta. U kršćanskoj, židovskoj i islamskoj religiji najviše dobro jest Bog. Sve velike religije poručuju dobra djela kao put do vrhunskog dobra. U svakoj monoteističkoj religiji nalazimo pravila, upute za ponašanje. Religija smatra da bit dobra čovjeka čini ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Dobro je jedan od središnjih etičkih, to jest filozofskih pojmova. S tim u svezi dobro je i djelovanje koje nas približava vrhunskom dobru. Mnogi su se filozofi bavili pitanjem vrline i dobra. Sokrat je smatrao da se vrlina može naučiti, odnosno da je ona znanje. Tvrdio je da čovjek mora znati što je dobro (ideja dobra) da bi i činio dobro. Platon vidi dobro kao vrhovnu ideju prema kojoj svi teže. Prema njemu, za dobru državu potrebne su četiri vrline: mudrost, pravednost, hrabrost i umjerenost. Aristotel ne govori o općoj ideji dobra nego o pojedinačnom dobru čovjeka. Za njega je najveća vrlina sredina između dviju krajnosti (zlatna sredina). U etici je poznato hedonističko i utilitarističko shvaćanje dobra. Hedonizam ističe ugodu, osjećaj zadovoljstva, kao najveće dobro. Smatra da taj osjećaj upravlja našim životom i da sve što mislimo i činimo jest usmjereno prema osjećaju ugode. J. S. Mill, predstavnik utilitarističkog shvaćanja dobra, smatra da nije važna količina ugode nego kvaliteta pa je zbog toga krajnji cilj korist (lat. utilis = koristan). Ovo gledište smatra da svako djelo procjenjujemo prema posljedicama, štetnosti i korisnosti, jer to dovodi do sreće pojedinca, a time i do sreće cijele zajednice. Ovakvo mišljenje izaziva dilemu: kada i koliko individualne koristi mogu biti i koristi društva?

Nakana

Nakana je ono što usmjeruje volju da učini određeni čin, i preko njega postigne određeni učinak. U katoličkoj moralci nakana je cilj ili finis operantis, pa je subjektivna sastavnica ljudskog čina. Dobra nakana može poboljšati po sebi dobar čin, može dobrim učiniti objektivno indiferentan čin ili po sebi zao čin učiniti manji zlim. Zla nakana može po sebi zao čin, indiferentan čin učiniti zlim ili objektivno dobar čin učiniti manje dobrim i zlim. Budući da cilj ne opravdava sredstva, ono što je po sebi zlo ne može zbog dobre nakane postati dobro.

Zlo

Zlo je širok pojam, koji u etici označava negativne ili neprihvatljive oblike ljudskog ponašanja i razmišljanja, poput okrutnosti, nepravde, mržnje, sebičnosti i uništenja. Ponekad se definira kao odsustvo dobra, odnosno njegova suprotnost. Problem zla pokušavale su  riješiti razne filozofije, religije i drugi svjetonazori, pa većina teorija zla sadrži i svojevrsno rješenje toga problema. Česti načini prevladavanja problema zla jesu negiranje ljudske slobode, odricanje želje, konačna pobjeda dobrog počela ili prihvaćanje neiskorijenjenog dualizma. U velikom broju kultura pojam zla koristi se za opisivanje onoga što donosi patnju i smrt — suprotno dobru, koje označava život, mir i slogu. U nekim religijama zlo se predstavlja kao aktivna sila, koju personificira Sotona. No, pojmovi dobra i zla u mnogome zavise o moralnih shvaćanjima društva koje ih određuje, pa se često zlim naziva svako ponašanje protivno vladajućoj religiji.

Značenje zla

Grčki izraz za zlo je „kakia“, čije je prvobitno značenje »ono što je loše, što čovjek želi  izbjeći«, kao što su fizička bol, bolest, patnja, nesreća, svaka vrsta povrede. Hrvatska riječ zlo oblik je staroslavenske riječi zъlъ, koja potječe iz indoevropskog korijena gʰuel (krivo, krivina, skretanje s pravog puta).] Glas gh u slavenskim se jezicima izgovara kao z, odatle zal. Riječ zlo u jeziku može imati više povezanih značenja. U hrvatskom jeziku riječ zlo upotrebljava se kao:

1. Pojam — označava ono što je protivno dobru, nešto loše, odurno, neugodno, naopako;

2. Čin — odnosno zločin, zlodjelo;

3. Događaj — ukazuje na nesreću, nevolju, nezgodu, ozljedu;

4. Osjećaj —pokazuje zlovolju, zluradost, zloćudnost, neugodu, bolest (izraz: „zlo mi je“), mržnju i razna patološka stanja;

5. Osoba — koja je utjelovljenje zla (zloduh, đavo, Zli).

Zao je onaj tko je sklon zlu. Onoga tko čini zlo naziva se zlikovac, zločinac i zlotvor. Nositelj zlobe je zlobnik. Zloba je izrazito zla narav čiji su pokazatelji zla volja, zla namjera, zluradost, pakost i slično. Zlouporaba je uporaba dobrog ili neutralnog čina u zle svrhe, a još se naziva manipulacija.

Postojanje zla

Pitanje koje se može postaviti u svezi sa zlom jest: „Postoji li zlo uopće?“ Velik broj mislitelja poriče postojanje zla u ontološkom smislu. Za njih, zlo ne postoji na isti način kao dobro.  Dobro je samostalna ontološka supstancija, dok zlo to nije. Ono je nedostatak. Dobro je biće, a zlo je nebiće. No, postoje i tradicije koje zlo smatraju samostalnim bićem, principom oprečnim dobru. Te dualističke, krivovjerne tradicije svijet uglavnom vide kao mjesto vječite borbe dvaju principa, svjetlosti i tame, odnosno dobra i zla.

Zlo u religiji

U abrahamskim religijama zlo se doživljava kao silu koja je u direktnom sukobu s Bogom, bilo da joj je izvor u pojedinačnim voljama bilo da je oličena u đavlu. Judaizam, kršćanstvo i islam prikazuju ljudsku povijest kao polje na kojemu se odigrava bitka dobra i zla, a kraj povijesti poklapa se s neizbježnom pobjedom Boga nad silama zla. Sotonu se u kršćanskim spisima spominje kao oličenje zla, protivnika, lažnog optužitelja, klevetnika, lažljivca, ubojicu, Zloga, onoga koji iskušava vjeru i vreba na kolebljive. „Ne daj se zlu nadvladati, nego nadvladaj zlo dobrim“ (sveti Pavao).

Zlo u filozofiji

Sokrat

Sokrat je tvrdio da sve zlo potiče od neznanja. To znači da onaj tko čini zlo ne čini ga zato što je loš čovjek nego zato što nema znanje o dobrom. Onaj tko posjeduje znanje neće činiti zlo, svjestan da će ga to naposljetku odvući u tugu i očajanje. Sokrat je govorio da svaki čovjek ima svoga unutrašnjeg demona, to jest glas savjesti koji ga odvraća od zla i neistine. Za Sokrata, istina je jedna i opća u svim ljudima, a onaj tko vrijeđa istinu u bilo kojem čovjeku vrijeđa istinu u svakom čovjeku, pa i u sebi. Kako je istina najveće dobro, onda je neistina moguća samo kao zlo. Stoga, tko djeluje u neistini, čini zlo. Pri tome je svejedno kome čini zlo, jer zlo učinjeno bilo kojem čovjeku jest zlo učinjeno samome sebi. Sokrat vjeruje da nitko sebi ne bi činio zlo namjerno kada bi znao što je za njega dobro. Svatko čini zlo samo iz neznanja, te Sokrat zaključuje da je neznanje izvor svih zala.

Augustin

Odakle zlo onda dolazi kada vidimo da je Bog, koji je dobar, stvorio sve stvari dobrima? Augustin (354—430) kaže da zlo ne postoji samostalno kao zasebna sila koja se suprotstavlja dobru (Conf. III, 7, 12), nego je zlo odsustvo dobra (lat. privatio boni); ono je puka negacija, nebiće. Zlo je nedostatak, koji može pripasti bićima u stvorenom svetu jer su ona po svojoj biti nesavršena. Prema Augustinu, ovaj svijet, koji je Bog stvorio i u kojemu ima zla, bolji je od onoga svijeta u kojemu bi moralno zlo bilo nemoguće. „Savršeni svijet“ zahtijeva postojanje slobodnih stvorenja, a neka od tih slobodnih stvorenja biraju zlo svojom slobodnom voljom. No, još uvijek je svijet sa slobodnim stvorenjima i zlom bolji nego svijet bez slobode i zla.

Zloća (lat. malitia), osobna raspoloživost prema zlu, oprečna je dobroti. Prema kršćanskoj moralci, zloća manje proizlazi iz ljudske slabosti (neznanje, zaslijepljenost, oslabljena volja), a više iz slobodno prihvaćena stajališta, tvrdokornosti i mržnje prema dobru i ljudima koji čine dobro. Riječ koja se rijetko koristi u svakodnevici, „zlohotnost“, jest raspoloživost za zlo. Spremnost da se drugima nanosi zlo. Ona je opreka dobrohotnosti. Za ljude koji sa smiješkom provociraju i dobre čine proglašavaju zlim kažemo da su maliciozni.

Dobronamjernost i malicioznost (zloća) u našem životu

Živimo u vremenima snažnog medijskog pritiska na psihu čovjeka. Društvene mreže, tiskovine i novinari „kopaju“ često po svim događanjima tražeći u svemu nekakav skandal, nekakvu negativnu vijest. Događa se da pratitelji društvenih mreža, bez osobne kritičnosti, vrlo brzo prihvaćaju sve zdravo za gotovo. Nažalost, u medijima se u posljednje vrijeme rijetko tko trudi napraviti balans, jednakomjernost puštanja u svijet informacija dobra i zla. Tako se često može učiniti da je zlo favorizirano i jače prisutno u hrvatskom društvu i u svijetu. Ljudi znaju kazati: „Ništa ne valja, sve je krenulo naopako, gdje god, u koju god sferu čovjekova života pogledaš“. To dakako nije točno. To je samo privid ili, bolje rečeno, silom nametnuta slika. U takvim situacijama teško je ostati originalan, biti svoj, biti kritičan prema nekim paušalnim zločestim analizama, kolumnama i vijestima. Nažalost, u naše se vrijeme ne favoriziraju pozitivne vijesti. Udarne vijesti uvijek su prvotno pod znakom opisivanja i analize loših događaja. Na početku 2021. godine trebali bismo sebi dati zadatak da nećemo sve uzimati „zdravo za gotovo“, reći samom sebi: „Ne želim slušati samo negativu. Želim se okrenuti pozitivi. Činit ću dobro, makar naišao na protivljenje, malicioznost, podmetanja.“ U hrvatskom društvu nijedna institucija, pa ni Crkva, nije izuzeta od malicioznosti. Često se zna dogoditi da pojedinac učini stvarno velike pomake u jednoj zajednici, u jednoj organizaciji, ali da mu za hvalu, kako kažu Zagorci, „kažu da je bedak“. Ne računaju ljubomorni mediokriteti, kojih ima na svakom koraku, na budućnost širenja dobra, nego iz ljubomore nasilno i namjerno zakoče činitelja dobrih akcija, podmetanjem klipova žele da on baci koplje u trnje. Isus je rekao: „Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti“. U čemu da ustraje? Sigurno ne u širenju malicioznih etiketa, kritika, omalovažavanja drugih ili za nijansu  drukčijih. Apostoli su branili, tako kaže evanđelje, čovjeku koji nije išao s njima činiti dobro. Isus im je zaprijetio da to ne čine. Porušimo u 2021. godini granice raznih tabora, grupa i grupacija, i pustimo one koji su uporni u činjenju dobra da to čine slobodno, bez zabrana, etiketiranja i omalovažavanja. Prođimo novu 2021. godinu zemljom čineći dobro.

Marko Štrok