Korak do ključne bitke: Trump mora riskirati, moguće su goleme žrtve!
Većina uglednih vojnih analitičara očekuje da će Amerika problem u Hormuzu rješavati raspoređivanjem velikih snaga za uništavanje preostalih dijelova iranske flote
Možda trenutačno vlada zastoj, ali i Amerikanci i Iranci se pripremaju za odlučnu bitku, a ona će se, ako ipak ne prevlada kompromis, voditi u Hormuškom tjesnacu.
Prije rata je kroz Hormuški tjesnac prolazio značajan dio svjetske potrošnje goriva i gnojiva. Da bi ponovno otvorila tjesnac za brodarstvo, administracija Donalda Trumpa morat će učiniti jednu od stvari koje je kategorički odbila učiniti kada je počela rat, a to je ili provesti kopnenu operaciju i rasporediti velike pomorske snage u Perzijski zaljev ili pristati na kompromis u pregovorima s novim iranskim vodstvom.
Većina uglednih vojnih analitičara očekuje da će Amerika problem u Hormuzu rješavati raspoređivanjem velikih snaga za uništavanje preostalih dijelova iranske flote. Problem je taj da Iranu, barem dosad, nije bila potrebna mornarica ili miniranje Hormuškog tjesnaca. Bila su dovoljna 23 napada dronovima na tankere i druga plovila u razdoblju od početka rata do 24. ožujka i svijet je izgubio otprilike petinu svoje nafte i četvrtinu plina koliko prolazi ovom rutom.
Donald Trump sada ne može završiti rat u svom stilu, tako što će naglo deeskalirati situaciju i proglasiti pobjedu. The Economist tvrdi da se u Bijeloj kući raspravlja o svojevrsnom planu B (plan A bilo je prisiljavanje Iranaca na kapitulaciju, ali od toga nema ništa), a to je organiziranje zaštite konvoja kroz Hormuški tjesnac. Operacija se čini izvedivom za američku mornaricu, ali je rizična. Amerikanci su već sudjelovali u pratnji tankera 1980-ih kada je Iran pokušao poremetiti brodarstvo u Perzijskom zaljevu tijekom rata s Irakom. Međutim, tada je Islamska Republika nastojala izbjeći sukob sa SAD-om i nedostajale su joj trenutačne vojne sposobnosti, čak i unatoč teškim udarima koje trpe u američko-izraelskim napadima.
Iranci još uvijek raspolažu malim brodovima, uključujući i bespilotne, koji su sposobni za napade na tankere, a možda čak i ratne brodove. Usto, Iran je već koristio dronove kontrolirane videonadzorom protiv civilnog brodovlja, koji, kada se koriste u masovnom opsegu, predstavljaju tešku metu za ratne brodove, posebno kada napadnu konvoje. Konačno, za borbu protiv ratnih brodova Iran posjeduje arsenal protubrodskih raketa, s lanserima razasutim duž obale Perzijskog zaljeva, Hormuškog tjesnaca i Omanskog zaljeva, uključujući i planinske bunkere.
Američka mornarica sposobna je suprotstaviti se tim prijetnjama, svjedoči umirovljeni kontraadmiral Mark Montgomery, nekadašnji zapovjednik nosača zrakoplova USS George Washington, u intervjuu koji se može pogledati na YouTubeu. Montgomery smatra da SAD najprije treba uništiti skladišta dronova, položaje operatera dronova, lansere protubrodskih raketa, raketne čamce i zalihe mina te na taj način kastrirati iranske ofenzivne kapacitete. No, to će trajati najmanje dva tjedna, i to ako se masovno upotrijebe zračne i pomorske snage.
U međuvremenu bi na područje Hormuškog tjesnaca trebali stići razarači s navođenim raketama. Riječ je o primarnoj klasi brodova američke mornarice, opremljenih sustavom za pronalaženje ciljeva i upravljanje vatrom Aegis, snažnim radarom i lansirnim kontejnerima za jurišne i presretače zrak - zrak SM-3/SM-6. Potonji su sposobni učinkovito napadati ciljeve velike brzine, uključujući balističke i nadzvučne krstareće rakete. Osim toga, u Hormuz će dotad stići i litoralni borbeni brodovi (LCS) s modulima za razminiranje.
Prvi, probni konvoj sačinjavao bi manji broj tankera koje bi štitila dva razarača, koji bi plovili bliže iranskoj obali. Od dronova će ih štititi helikopteri i jurišni zrakoplovi A-10 s topovima te borbeni zrakoplovi naoružani jeftinim (20.000 - 30.000 dolara) laserski navođenim raketama APKWS koje su 2021. godine prilagođene posebno za suzbijanje dronova i testirane u prošlogodišnjim operacijama protiv hutista. Ali, da bi uspio ovakav plan, prema riječima kontraadmirala Montgomeryja, potrebno je najmanje 12 do 14 razarača s navođenim raketama, koji bi pratili konvoje i štitili luke u kojima se nalaze tankeri.
Još barem četiri razarača moraju zaštititi dva američka nosača zrakoplova koji se nalaze na Bliskom istoku, a to predstavlja značajan pritisak na američku mornaricu. Sjedinjene Države raspolažu s oko 70 razarača s navođenim raketama, opremljenih sustavom Aegis, od kojih se oko 40 može iskoristiti u misiji protiv Irana. Međutim, čak polovica tih razarača je na popravcima i modernizaciji.
Problem je i to što su takve operacije pune značajnih rizika. U uskom Hormuškom tjesnacu protuzračna obrana razarača teško bi reagirala na brze krstareće rakete lansirane čak i iz dubine iranskog teritorija. Montgomery je procijenio da bi raketa lansirana s udaljenosti od deset do 15 kilometara od obale dosegnula brodove konvoja za 80 do 90 sekundi, što bi bilo "vrlo neugodno" za mornare. A ako bi Iranci uspjeli istodobno lansirati osam ili više raketa, mogli bi nastati problemi.
Donald Trump
Američka strategija uključuje i angažman marinaca i 82. padobranske divizije u potpornoj ulozi. Prva mogućnost je njihovo zauzimanje položaja na otocima Kešm i Hormuz ili čak na kopnu u blizini Bandar Abasa u Hormuškom tjesnacu. Desantne snage mogle bi pomoći u identificiranju i uništavanju iranskog oružja koje čeka dolazak američke flote jer je otkrivanje takvih skrivenih ciljeva teško bez izravnog angažmana.
Vojska Ujedinjenih Arapskih Emirata teoretski bi mogla biti uključena u operaciju jer se južno od Kešma nalazi skupina malih otoka koje je Iran oteo Emiratima još 1971. godine.
Međutim, takvo iskrcavanje američkih kopnenih snaga predstavlja golem rizik. Gubici su vjerojatni čak i ako je operacija uspješna. Naime, njihove desantne snage mogle bi biti ugrožene ne samo udarima iranskih dronova dugog dometa, raketa, pa čak i topništva, nego i malim iranskim skupinama samoubojica, kao u iransko-iračkom ratu. A koristi od riskantnog iskrcavanja mogle bi se pokazati nedovoljne: čak i ako Iran izgubi dio obalnog teritorija, teoretski bi i dalje zadržao sposobnost napada na konvoje iz vlastitog zaleđa ili s drugih područja mora.
