Osvajanjem Hrvatske Kostajnice i njezinim padom 13. rujna 1991. pobunjeni Srbi ostvarili su značajan cilj na bojišnici Banovine, koja je pod okupacijom grcala punih pet godina. Mjesecima su, uz pomoć JNA, slamali obranu Kostajnice osvajajući okolna sela i blokirajući prometnice prema Hrvatskoj Dubici.

AUTOR: Snježana Vučković / Dnevno.hr

Hrvatska država uzalud je pokušavala pregovorima, ustupcima i osnivanjem policijskih postaja ovladati stanjem na Banovini. Već u lipnju pučanstvo nezaštićenih sela masovno je bježalo pred zločinima pobunjenih Srba, koji su nemilosrdno likvidirali civile ili ih čak koristili kao “živi štit”. U panici je napuštena i Kostajnica, koju početkom kolovoza zauzimaju pripadnici 1. brigade Zbora narodne garde, MUP-a i Bojne Zrinski.

Daljnje borbe za Kostajnicu bile su vrlo dobro medijski popraćene, ali kako pobunjenici nisu birali žrtve, upravo je tu nastradalo dosta novinara. Najviše su odjeknule pogibije Gordana Lederera te ruskog novinarskog dvojca: Viktora Nogina i Gennadija Kurinoja. U tako opasnim uvjetima Kostajnicu je posjetio predsjednik Franjo Tuđman. No obranu, koju su pod zapovjedništvom Zvonimira Kalana držali pripadnici 1. brigade Tigrova, MUP-a i domaći branitelji, bilo je sve teže organizirati.

Pad brda Djed i mučna zarobljavanja

Pad brda Djed, ključne točke obrane, značio je i početak kraja jer su se branitelji ubrzo našli bez streljiva i sanitetskog materijala. Unatoč pregovorima i dogovorenim uvjetima predaje, uslijedila je kalvarija hrvatskih branitelja.

Prema riječima sudionika rata u Hrvatskoj Kostajnici – ona je padala dva puta… Prvi put krajem srpnja 1991. godine, pod nejasnim okolnostima, no već je za dan-dva vraćena pod kontrolu hrvatske vojske. Njezin konačni pad dogodio se na današnji dan i može se reći da je prvo palo brdo Djed na kojem je tada zarobljeno oko 60 branitelja, što iz policije, što iz Zbora narodne garde. Srpska vojska odvela ih je na cestu kod željezničkog kolodvora, potrpala u kamione i odvezla u selo Kukuruzari. Strpali su ih u društveni dom, a nakon dan-dva odveli u logor u Glinu.

Stradavanja u proboju

Paralelno s tim zbivanjem, u ranim večernjim satima oko 300 branitelja, među kojima je bilo i “domaćih”, stiješnjeno sa svih strana, bilo je prisiljeno prijeći u Bosansku Kostajnicu, gdje su predali oružje. Bila je to iznimno mučna predaja, nakon koje su zarobljenike zatvorili u kinodvoranu i sutradan po njih poslali autobuse koji su ih odvezli u Manjaču. Branitelji iz Hrvatske Kostajnice su, međutim, prethodno pobijeni…

Istovremeno, civili i branitelji koji su ostali u Hrvatskoj Kostajnici formiraju kolonu koja se kretala prema Rosuljama, Slabinjama, Baćinu, pa prema Hrvatskoj Dubici i Novskoj. Kod Rosulja se, međutim, iz srpskih kuća otvara paljba prema koloni, a puca se i iz brda Bosanske Kostajnice. Tu, nažalost, ginu neki branitelji, a tijela nekih još nisu pronađena. Ionako oslabljena, kolona u Slabinjama nalijeće na protutenkovske mine. I te su mine požnjele žrtve, ali većina iz kolone svoj je proboj nastavila pješice i uspjela se domoći slobodnog teritorija. Gotovo svi Hrvati iz Kostajnice koji su se predali naknadno su likvidirani, pa se stoga ovo mjesto stradavanja naziva “malim Vukovarom”.

Izvor: 7dnevno