Kratki put od idealno kršćanskog braka i obitelji do „besmislene ljušture“

Svijet bez kontrole

Nije trebalo proći mnogo vremena da se kršćanski brak i obitelj pretvori u „instituciju ljušture“, kako tvrdi britanski sociolog Anthony Giddens u knjizi „Odbjegli svijet“. Od sredine prošloga stoljeća pa do danas globalizacijski procesi u svijetu su promijenili način promišljanja o mnogim vrijednostima, pa tako i o obitelji. Homoseksualni parovi, prezreni i osramoćivani u prošlome stoljeću, dospjeli su do toga da se mogu u nekim zemljama vjenčati i sklopiti istospolni brak. Što o braku kažu Crkva i Katolički katekizam, a što analitičar i sociolog Anthony Giddens čitajte i usporedite idealni brak sa sve češćom pojavom života u „vezi“ mnogih današnjih mladih. 

Katolički katekizam o obitelji, ženidbi i braku

Preobrazba ljudskog društva u Božju obitelj

854 Po samom svom poslanju, „Crkva... putuje zajedno s čitavim čovječanstvom te sa svijetom proživljava istu zemaljsku kob. Ona postoji kao kvasac i tako reći duša ljudskog društva, koje se treba u Kristu obnoviti i preobraziti u Božju obitelj.“ Misijski napor zahtijeva dakle strpljivost. On počinje navješćivanjem evanđelja narodima i skupinama koje još ne poznaju Krista; nastavlja se osnivanjem kršćanskih zajednica, da one budu „znakovi Božje prisutnosti u svijetu“, i temeljenjem mjesnih Crkava; pokreće proces inkulturacije da bi utjelovio evanđelje u kulture naroda; i neće biti pošteđen od neuspjeha. „Što se pak tiče ljudi, skupina i naroda, samo ih postupno (Crkva) doseže i prožima te tako prihvaća u katoličku p

959 U jedinstvenoj Božjoj obitelji. „Svi koji smo djeca Božja i koji u Kristu tvorimo jednu obitelj, dok u uzajamnoj ljubavi i u jednoj hvali Presvetog Trojstva dijelimo zajedništvo jedni s drugima, odgovaramo najdubljemu pozivu Crkve“.

Tijelo nove ljudske obitelji

1049 „Iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego, dapače, mora razbuditi skrb za oblikovanjem ove zemlje, gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji koje već može pružiti neki obris novog svijeta. Stoga, iako treba pomnjivo razlikovati ovozemaljski napredak od porasta Kristova kraljevstva, ipak je on od velike važnosti za Božje kraljevstvo jer može pridonijeti boljem uređenju ljudskog dru“

Supružničko DA – sklapanje katoličkog braka

1632 Da supružničko „da“ bude čin odgovoran i slobodan, i da ženidbeni savez ima čvrste i trajne ljudske i kršćanske temelje, priprava za ženidbu je od osnovne važnosti. Povlašteni su put toj pripravi primjer i pouka roditelja i obitelji. Uloga pastira i kršćanske zajednice „Božje obitelji“ nužna je za prenošenje ljudskih i kršćanskih vrijednosti ženidbe i obitelji, to više što u naše doba mnogi mladi imaju iskustvo o razorenim ognjištima koja više ne jamče dovoljno tu pripravu: Mlade treba, osobito u krilu njihovih obitelji, prikladno i na vrijeme poučiti o dostojanstvu bračne ljubavi, o njezinoj zadaći i njezinim dužnostima, kako bi, odgojeni u poštivanju čistoće, u pravo doba mogli prijeći od časnog zaručništva u brak.

1652 "Ustanova ženidbe i supružnička ljubav po svojoj su naravi usmjerene rađanju i odgajanju djece te u tome nalaze svoje ispunjenje“: »Djeca su najdragocjeniji dar ženidbe i uvelike pridonose dobru samih roditelja. Sam Bog koji je rekao: ‘Nije dobro da čovjek bude sam’ (Post. 2, 18) i koji je čovjeka od početka stvorio kao muško i žensko (Mt. 19, 4), želeći mu udijeliti posebno udioništvo u svome stvoriteljskom djelu, blagoslovio je muža i ženu rekavši: ‘Plodite se i množite se’ (Post 1, 28). Prema tome, pravo njegovanje supružničke ljubavi kao i sav ustroj obiteljskog života što otud proizlazi – ne zanemarivši ostale svrhe ženidbe – idu za tim da bi supružnici s hrabrošću bili spremni za suradnju sa Stvoriteljevom i Spasiteljevom ljubavlju, koji po njima neprekidno umnožava i obogaćuje svoju obitelj.«

1653 Plodnost supružničke ljubavi proteže se na plodove moralnog, duhovnog i nadnaravnog života koje roditelji odgojem prenose na svoju djecu. Roditelji su prvi i glavni odgojitelji svoje djece. U tom smislu osnovna je zadaća ženidbe i obitelji biti u službi života.

1654 Bračni život ženidbenih drugova, kojima Bog nije udijelio imati djecu, bez obzira na to u ljudskom i kršćanskom pogledu može biti sasvim osmišljen. Njihova ženidba može odsijevati plodnošću ljubavi, prihvaćanja drugih i žrtve.

Kućna Crkva – Crkva „Božja obitelj“

1655 Krist se htjede roditi i odrasti u krilu svete obitelji Josipa i Marije. Crkva nije drugo nego »Božja obitelj«. Od početaka su jezgru Crkve često činili oni koji zajedno »s cijelim svojim domom« postadoše vjernici.

1656 U naše doba, u svijetu koji je često tuđ ili čak prema vjeri neprijateljski, od osnovne je važnosti da vjerničke obitelji budu ognjišta žive i ižarivajuće vjere. Stoga je Drugi vatikanski koncil, služeći se drevnim izrazom nazvao obitelj »Ecclesia domestica – Kućna Crkva«. U krilu obitelji »roditelji treba da za svoju djecu riječju i primjerom budu prvi vjerovjesnici, i u svakome gaje njemu vlastito zvanje, a posebno ono sveto«.

1657 Eto gdje se na povlašten način izvršava krsno svećeništvo oca, majke, djece i svih članova obitelji: »sudjelovanjem u sakramentima, molitvom i zahvaljivanjem, svjedočenjem svetog života, odricanjem i djelima ljubavi«. Obiteljski je dom tako prva škola kršćanskog života i »bogatije čovječnosti«. Ovdje se čovjek uči trudu i radosti rada, bratskoj ljubavi, plemenitom stalno obnavljanom praštanju i nadasve bogoštovlju, molitvi i prikazivanju Bogu vlastitoga života.

Ukratko o katoličkom ženidbenom savezu i kućnoj crkvi

1659 Kaže sveti Pavao: »Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu [...]. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu« (Ef. 5, 25.32).

1660 Ženidbenim se savezom muškarac i žena vezuju u prisno zajedništvo života i ljubavi. Bog Stvoritelj zasnovao je ženidbu i vlastitim je zakonima opskrbio. Po svojoj naravi ženidba je određena za dobro ženidbenih drugova i za rađanje i odgoj djece. Među krštenima Krist Gospodin uzdignuo je ženidbu na dostojanstvo sakramenta.

1661 Sakrament ženidbe znak je sjedinjenja Krista i Crkve. Ženidbenim drugovima daje milost da se ljube onom ljubavlju kojom Krist ljubi Crkvu. Tako milost sakramenta usavršuje ljudsku supružničku ljubav, učvršćuje njihovo nerazrješivo jedinstvo i posvećuje ih na putu u vječni život.

1662 Ženidba se sklapa privolom supružnika, što znači voljom da se uzajamno i neopozivo daruju, da bi živjeli u savezu vjerne i plodne ljubavi.

1663 Budući da supružnici ženidbom stupaju u javno stanje života u Crkvi, prikladno je da sklapanje ženidbe bude javno, u okviru liturgijskog slavlja, u nazočnosti svećenika (ili ovlaštenog predstavnika Crkve), svjedokâ i vjerničke zajednice.

1664 Ženidba je po naravi bitno jedinstvena, nerazrješiva i otvorena plodnosti. Mnogoženstvo je nespojivo s jedinstvom ženidbe; razvod rastavlja ono što je Bog sjedinio; odbacivanje plodnosti lišava bračni život njegova »najdragocjenijeg dara«, djeteta.

1665 Nova ženidba rastavljenih, dok još živi zakoniti supružnik, protivi se Božjem naumu i zakonu, kako ih je Krist naučavao. Oni nisu od Crkve odijeljeni, ali ne smiju primati svetu pričest. Svoj će kršćanski život živjeti osobito odgajajući djecu u vjeri.

1666 Kršćanski je dom mjesto gdje djeca primaju prvi navještaj vjere. Zato se obitelj s pravom zove »kućna Crkva«, zajednica milosti i molitve, škola ljudskih kreposti i kršćanske ljubavi.

Globalizam postupno pretvara brak u nešto sasvim drugo od kršćanskog ideala obitelji

Na tu temu preobrazbe bračne zajednice i obitelji u vrijeme globalizma mnogo je pisao britanski sociolog Anthony Giddens.

Tko je Anthony Giddens

Anthony Giddens (London, 18. siječnja 1938.) engleski je sociolog i bivši savjetnik engleskog premijera Tonyja Blaira. Vodeći je engleski i svjetski sociolog. U sociologiju i politologiju uveo je pojam Politika trećeg puta i daje teorijska razmišljanja o procesima globalizacije. Ima titulu baruna i član je Doma lordova. Anthony Giddens rodio se u londonskom predgrađu Edmontonu, gdje je i studirao, dok je doktorat obranio na Cambridgeu 1974. godine. Predavao je na Cambridgeu i Leicesteru, a bio je i ravnatelj Londonske škole  ekonomije od 1997. do 2004. Od 1995. bio je savjetnik britanskog premijera Tonnyja Blaira, kojemu je pomogao reformirati Laburističku stranku (tzv. Novi laburisti), a od 2004. dobivši naslov baruna od engleske kraljice, postao je član Doma Lordova. 1985. osniva nakladničku kuću Polity Press, specijaliziranu za izdavanje radova s područja društvenih i humanističkih znanosti. Anthony Giddens jedan je od najčitanijih sociologa današnjice te je kroz svoj znanstveni rad pridonio stvaranju novih socioloških teorija. Giddens se bavi temama globalizacije, koju u svojim radovima kritizira, a kao savjetnik Tonyja Blaira utjecao je na teorijsku raspravu o politici trećeg puta.

Globalizacija i reflektivnost

Giddens prvo spominje kako se društvo danas nalazi u svijetu bez kontrole. Giddens smatra kako u današnjem svijetu promjena nestaje pojam povjerenje kakva je bilo prije globalizacije. Tada se povjerenje temeljilo na povjerenju lokalne zajednice, koje polako nestaje zbog jačanja globalizacijskih procesa. Globalizacija stvara društva koja ne poznajemo, a povjerenje temeljimo na povjerenje ljudima koje nismo nikada upoznali, te zbog toga dolazi do jačanja veza između pojmova "rizik" i "povjerenje". Upravo zato Giddens uočava da se u današnjem društvu pojavljuje društveni proces koji on naziva socijalna refleksivnost, koju definira kao činjenicu da stalno trebamo razmišljati o uvjetima u kojima živimo. Odnosno, on smatra da se identitet pojedinca temelji na promišljanju i radu na svojim biografijama, a ne na vanjskim čimbenicima.

Anthony Giddens o globalističkim promjenama i eroziji vrijednosno-moralnog sustava vezanog uz brak i obitelj („Odbjegli svijet“ – kako globalizacija oblikuje naše živote, Zagreb, 2005.).

1. „Od svih promjena koje se događaju u svijetu, najvažnije su one u našem osobnom životu – u vezama, području seksualnosti, braku i obitelji. Na djelu je globalna revolucija koja mijenja način na koji mislimo o sebi i vežemo se s drugima“ (str. 65).

2. Do nedavno

„Društva koja su bila neprijateljski raspoložena i orijentirana prema homoseksualnosti uglavnom su je osuđivala kao neprirodnu. Zapadnjački stavovi su bili ekstremniji od većine, prije manje od pola stoljeća homoseksualnost se još uvijek smatrala perverzijom i kao takva se mogla naći u psihijatrijskim priručnicima“ (str. 69).

„Erozija“ obiteljskog života

3. „Samo manjina ljudi danas živi u obitelji koja bi se mogla nazvati tipičnom za pedesete – gdje oba roditelja žive zajedno s djecom iz tog braka, majka je kućanica, a otac zarađuje za život (str. 170).

4. „Brak i obitelji postali su onim što sam u 1. poglavlju nazvao „institucijama – ljušturama“: jednako se zovu, ali iznutra su iz temelja drugačije“ (str. 170).

5.  „Trebali bismo shvatiti koliko je veliki preobražaj. „Spajanje“ i „ razdvajanje“ danas bolje opisuju arenu osobnog života nego „brak i obitelj“. Pitanje koje je za nas važnije od „Jesi li u braku?“ jest „Jesi li u vezi?“ Ideja veze također je iznenađujuće nova. Nitko nije govorio o „vezama“ u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Nisu morali, kao što nisu trebali govoriti ni o intimnosti i obvezivanju“ (str. 71).

6. „Hoće li promjene koje sam uočio na zapadu postati globalne? Mislim da hoće – zapravo već jesu“ (str. 75).

7. „Mnogo toga je zabrinjavajuće što se tiče stanja obitelji, kako u zapadnim zemljama, tako i drugdje. Pogrešno je reći da je jedan oblik obitelji bolji od drugog u istoj mjeri u kojoj je pogrešno reći da propadanje tradicionalne obitelji znači katastrofu“ (str. 75).

Umjesto zaključka

Činjenica koju moramo priznati i prihvatiti jest da su se dogodile u globaliziranom svijetu velike promjene u shvaćanju i poimanju braka i obitelji. Autor knjige „Odbjegli svijet“, sociolog Anthony Giddens, dobro je registrirao i analizirao te promjene. Promjene izazvane sekularizacijom i globalizmom zahvatile su i Lijepu našu. Poznajem katoličke obitelji čija djeca nisu sklopila katolički brak, a žive u „vezama“ sa svojim partnerima. Tako iz jedne meni dobro znane obitelji, sin je sklopio samo civilni brak, a njegove dvije sestre žive u „vezama“ sa svojim partnerima s kojima imaju po jedno dijete. Na pitanje „Zašto ne sklopite katolički brak?“ odgovaraju „Mi se volimo, što će nam taj papir (vjenčani list) da smo vjenčani?“ Moramo prihvatiti realnost da takvih „veza“ u Hrvatskoj ima mnogo. Možda bi trebalo napraviti sociološko istraživanje vezano uz život u „vezama“. Sigurno je da mladi Hrvati, katolici i nekatolici, drukčije razmišljaju o braku i obitelji negoli ljudi rođeni u drugoj polovici prošloga stoljeća.  Nastaje veliko pitanje – kako vratiti i usaditi mladima izvorno kršćanski duh prihvaćanja katoličkog braka? Sveopću crkvu posebno brine sklapanje istospolnih brakova ili istospolnog partnerstva, pobačaj i zahvaćanje znanstvenika u ljudsko genetičko područje. Takozvani genetski inženjering. A uz to i pojava rodne ideologija. Te su teme i ta područja života posebno opterećivali i deprimirali papu Benedikta XVI.