Hrvatski narod danas je duboko podijeljen. Ne po bogatstvu, ne po obrazovanju, nego po osjećaju pripadnosti. Po pitanju koje bi trebalo biti temeljno i neupitno: voliš li svoju Domovinu ili ti je ona tek usputna stanica, teritorij bez duše, bez cijene i bez značenja.

S jedne strane stoje oni kojima Hrvatska nije samo riječ u putovnici, nego zavjet, rana i ponos. Ljudi koji znaju da sloboda nije pala s neba, nego je izborena krvlju, znojem i suzama. S druge strane, sve glasnija je generacija – lijevo nastranih, ideološki ispražnjenih i povijesno nepismenih – kojima Hrvatska ne znači gotovo ništa. Koji se srame vlastite zastave, ismijavaju domoljublje i preziru sve što podsjeća na žrtvu, identitet i borbu.

Posebno je bolno gledati mladu, poslijeratnu generaciju koja nije osjetila rat devedesetih. Ne zato što su krivi što ga nisu proživjeli – hvala Bogu da nisu – nego zato što im nitko nije usadio osjećaj zahvalnosti. Odrasli su u slobodi, ali bez svijesti o cijeni te slobode. Umjesto da uče tko su i odakle dolaze, uče se rugati vlastitom narodu. Umjesto da slušaju priče hrvatskih branitelja, slušaju cajke. Umjesto ponosa – biraju podsmijeh.

A onda se dogodio koncert.

Veličanstveni koncert Marka Perkovića Thompsona u zagrebačkoj Areni, održan 27. prosinca. Dvorana ispunjena do posljednjeg mjesta. Tisuće ljudi – mladih i starih, branitelja, obitelji, djece. Pjesma, molitva, tišina i suze. Ljubav prema Domovini, vjeri i hrvatskim braniteljima. Ni mržnje, ni poziva na nasilje – samo zajedništvo i identitet.

I upravo to je zasmetalo. Upravo to. Jer njima ne smeta buka – njima smeta Hrvatska. Smeta ih križ, smeta ih zastava, smeta ih hrvatski branitelj, smeta ih pjesma koja podsjeća tko smo i kako smo opstali.

Na društvenim mrežama, tom novom javnom trgu bez odgovornosti, otvoreno se poziva na linč takozvanih „Tupsonovaca“ – kako pogrdno nazivaju oni koji s prijezirom iskrivljuju ime Marka Perkovića Thompsona, ne bi li omalovažili i njega i sve koji ga vole. Pišu kako im je „puna kapa“ Marka Perkovića Thompsona i svih koji u njegovim pjesmama prepoznaju ljubav prema Domovini, kao da domoljubna pjesma predstavlja prijetnju. Kao da je problem u onima koji pjevaju o Hrvatskoj, a ne u onima koji bi je najradije izbrisali iz vlastitog identiteta. Ironično, upravo oni koji se najviše zaklinju u toleranciju, danas pokazuju najmanje tolerancije.

Smeta im i Grad Zagreb. Ili, točnije, smeta im Zagreb koji diše hrvatski. Jer Zagreb pod vodstvom Tomislava Tomaševića sve češće djeluje kao grad koji se srami vlastitog identiteta. Sve što je hrvatsko dočekuje se s rezervom, zabranama, administrativnim preprekama i javnim podsmijehom, dok se istodobno širom otvaraju vrata izvođačima iz Srbije i svemu što s hrvatskom kulturom, poviješću i identitetom nema nikakve veze. To nije multikulturalnost. To je selektivna netrpeljivost.

I da, istinu treba reći do kraja: za ovakvo stanje ponajviše smo sami krivi. Dopustili smo da se povijest relativizira, da se istina razvodni, da se žrtva izjednači s agresijom. Šutjeli smo dok su škole postajale poligoni ideologije, a mediji strojevi za ismijavanje svega hrvatskog. Prečesto smo mislili da se istina podrazumijeva – a istina, ako se ne brani, nestaje.

Domoljublje danas nije moderno. Nije „cool“. Ali nikada ni nije bilo lagano. Hrvatska nije stvorena da bi bila trend, nego da bi bila dom. Onima koji to ne razumiju, Hrvatska će uvijek biti problem. Onima koji je vole, ona će uvijek biti smisao.

I zato, unatoč podjelama, unatoč ruganju i prijetnjama, jedno mora ostati jasno: narod koji se odrekne samoga sebe – nestaje. A hrvatski narod, ako želi opstati, mora se ponovno sjetiti tko je, kako je nastao i zašto vrijedi.

Autor: K.F./PDN