Mađar koji je bio unovačen u JNA i napadao Hrvatsku: Pljačkali smo i ubijali civile

15.11.2020. 21:02:00

U uglednome mađarskom dnevnom listu Magyar Nemzet, 21. veljače 1992. pod naslovom ‘Bio sam okupator u Hrvatskoj’ objavljen je iskaz jednoga Mađara iz Vojvodine, rezervista i tenkista mobiliziranoga od JNA i poslanoga u ‘oslobađanje’ istočne Slavonije. Rezervni poručnik puši i govori. Ravnodušno iznosi svoju priču kao da ne govori o sebi. U rujnu je dobio poziv, prvih dana siječnja došao je kući. U vojnu knjižicu mu je zabilježeno da je bio aktivni sudionik rata, piđše Hrvatski tjednik, koji u nastavku donosi njegovo svjedočanstvo.

Nakon četiri dana obuke – čišćenje sela

Vojnici dolaze bez obuke, ne znaju rukovati oružjem. Bio sam vojnik prije 15 godina i nikada nisam vidio ove nove vrste oružja. Uručili su mi pištolj i posjeli u jedan ruski tenk. U ono vrijeme sam obučavan u američkom bojnom vozilu. Pokazali su mi gdje je što, kako funkcionira, rastavili i sastavili protuavionski top. Oficir je rekao da budemo pažljivi. Tko je shvatio – dobro, tko nije – već će naučiti. Četiri dana trajala je ‘obuka’. Rekli su nam da smo u ratu i da se snađemo. Spavali smo na slami, bilo je samo hladne vode. Ni porcije nismo mogli oprati. Stavili bismo plastičnu vrećicu u posudu i nakon jela ju bacali. Hrana je bila loša. Konzerve, keksi i nekakvo jelo iz kotlića jednom dnevno. Osim toga, dobivali smo pola litre ruma po osobi. Svakodnevno. Nakon četverodnevne obuke krenuli smo prema Batini. Na 10 km od Batine već se osjećao miris baruta: ovdje se pucalo. Predvečer smo stigli u Klisu. Padala je kiša i bilo nam je hladno. Smjestili su nas u višekatno spremište za žito, stotinu na jednu stranu stubišta, na drugoj isto toliko i to u tri reda, jedan ponad drugoga. Na najvišem katu nitko nije spavao zbog granata. Jedna je pogodila zgradu. Bilo je mrtvih i 18 ranjenih. Navikli smo na pucnjavu. Kasnije smo otvarali vatru iz tenkova, a i na nas su pucali. Ponekad bi zrakoplovi prelijetali preko nas i na njih smo pucali. Ne znam kakve su to letjelice bile. Zapovijed je bila da pucamo. I na straži bi na svaki šušanj zapucali. U to vrijeme smo već pitali oficire kada će doći smjena. Dobili smo odgovor da imamo još jedan zadatak.

Ako ga izvršimo, tada će nas možda pustiti kući – prevarili su nas u Klisi. Odveli su nas do Vere i Bobote. Opkolili smo Stari Seleš. Malo selo. Bile su ondje lijepe, čiste kuće u kojima je vladao savršen red. Uređena dvorišta. Straga kokošinjac, svinjac, čardak, slama, ograđeno gnojište, ljetna kuhinja, klijet. Odličnu toplu hranu smo jeli, konačno nešto ukusno. I sir. Ali ipak smo najbolje jeli u Tenjskom Antunovcu. Znate zašto – zato što smo tamo mi prvi ušli. Bilo je još peradi, svinja. Stari Seleš smo odmah razorili. Jedva da je od njega nešto ostalo. Bilo je još civila u selu. Zapovijed je bila: pucati na sve što se miče. Ako prvo vidim mačku, tada na nju; ako čovjeka, onda na njega. To je ‘čišćenje’. Bilo je i staraca. Idemo, a oni sjede u uglu. Jedan rafal i – gotovo. Idemo dalje. Što da radimo s njima? I ranjenike smo poubijali. Kamo da ih nosimo? Ni s vlastitima ne znamo što činiti. Bila je tu jedna zadruga. Sve smo uništili, pokidali s kombajna i traktora. Ovim dijelovima smo dodatno osigurali tenkove od metaka. Razorili smo radionicu, benzinske crpke kao i lijepo olaštene stare parne strojeve i tokarske klupe, koji su ondje bili kao eksponati. Digli smo ih u zrak jer smo dobili naredbu da ih ‘uklonimo’ jer sprječavaju promet. Onda su nas postrojili. Dva sata smo se postrojavali i za pet minuta nestali na vijest da se približavaju vozila europskih promatrača. Promotrili su što su htjeli, a kad su otišli, mi smo se ponovno postrojili.

Pucali na sve što se miče – pa i na svoje

Dozu ruma smo i nadalje svaki dan dobivali. U međuvremenu smo pili i drugo – što god smo našli. Jedna kutija cigareta išla je na dva dana. Nekad smo pušili plavi best, sve je bilo svejedno. Zviždali su metci… Tada smo znali da ćemo navečer ili sljedećega dana krenuti u borbu. Slijedio nam je Novi Seleš. Okružili smo ga s 12 tenkova i stezali obruč. Napad smo počeli u dva sata noću i otvarali vatru do 8 sati. Nitko od tamo nije uzvratio vatru. Snajperisti su pucali s nekoga drugog mjesta na nas. Ako bismo otkrili odakle, okrenuli bismo top i – gotovo. Jednom su nas putem radija upozorili da ne pucamo na sve strane jer smo upucali vlastite izviđače u šumi. Rekli su nam da ciljamo stotinjak metara dalje. U međuvremenu smo živjeli na suhoj hrani. Imali smo još uvijek konzervu rižota koju nismo mogli zagrijati. Naravno, i dalje su dijelili rum. Najviše smo pazili na kamion koji je prevozio rum. Tvrdili su da oficiri ne piju. Kapetan je, međutim, ujutro jedva mogao hodati – toliko je teturao. U početku su stvarno bili trijezni, ali nitko nije mogao izdržati dugo. I vojnici su se navikli na piće. Pohvalili su nas da je bilo malo promašaja. Nakon 10 dana (sve zajedno sam već 40 dana bio vojnik) postrojili su vojsku za pokret. Tada se već i nije vidjelo na ljudima da piju pola litre alkohola dnevno. Dakle krenuli smo, 900 litara nafte progutao je tenk. Svi su bili živčani i bojali smo se da još ne ćemo kući. To smo saznali kada se jedan vojnik odsklizao tenkom u jarak i kapetan je urlikao da kako će ići s takvima na Osijek… Ja sam bio zapovjednik četiriju tenkova, u svakome po četiri vojnika. Svi su bili Mađari osim jednoga Crnogorca. Pješaci su bili uglavnom iz Vojvodine, ukupno 650. Srpski jezik bismo čuli jedino od oficira. Tada smo još imali radio, ali baterije više nismo mogli nabaviti. No znali smo da je trajao prekid vatre. Vjerovali smo da je kraj blizu i da ćemo ipak moći kući. No za nas je rat tek sada počeo. Sada je već svima bilo dosta.

Liječnika je zamjenjivao jedan sanitarac. Jedan tokar. Dali su mu sanitetsku torbicu, ali u njoj osim zavoja nije bilo ničega. Ni flastera, pa ni alkohola. U to vrijeme nitko se nije ni brijao jer nismo dobivali vode. U selima smo razarali vodovodne mreže. U Antunovcu sam pronašao sapun. Miris mu je bio veličanstven. Kod bunara sam oprao ruke. Bolio me zub, stavio sam malo soli na njega od čega je još više bolio… Kasnije je prestao boljeti. Bili smo sve živčaniji i iscrpljeniji. Slijedio je Antunovac. Uništili smo ga. Tri su se tenka izgubila pred napad, tek smo ih predvečer pronašli. Sumnjam da su se baš žurili… Neki kažu da su tukli Josipovac umjesto Antunovca. Nakon što su tenkovi završili posao, došlo je ‘čišćenje’. S pješaštvom smo krenuli u selu s pištoljem za pasom i puškom o ramenu, džepova punih strjeljiva. Dobili smo ga na sanduke, sve je trebalo iskoristiti.

Bilo je staraca u selu. Uvukli su se u podrume. Išao sam dolje stubama i čuo šum. Prekoračio sam prag… Opet šum; netko se miče. Ispalio sam jedan rafal. Netko se skljokao. Vidim… jedna plavuša u četrdesetima. I danas preda mnom lebdi ta slika. Osjećam miris krvi. No samo smo išli dalje od jedne kuće do druge i razbijali vrata. Jednoga starijeg čovjeka i dvije žene zarobili su i htjeli ih odvesti, ali kada su došli na ulicu, drugi su ih poubijali. To je zapovijed. Jesu li bili Hrvati ili Srbi, nitko nije znao. Nije ni pitao. U ovom smo selu ratovali jer na kraj sela su se povukli gardisti. Ušlo nas je 104 u selo, 41 nas je ostalo s 21 ranjenim. Ne znam gdje su ostali. Ne znam ni tko je otpremao mrtve i kada.

S arkanovcima pobili sve u selu i ostavili ih tako

Pogledali smo okolo gdje bismo se mogli zavući. Bilo je peradi pa smo imali što jesti. Snajperski su metci zviždali oko nas i danju i noću. Lovili smo se međusobno. Ima ih koji to vole. Kokarde su nakon nas stigle u selo. ‘Čišćenje’ smo završili s Arkanovim ljudima. Pregledali su što im je bilo potrebno. Iznijeli su na jednu hrpu televizore u boji, videorekordere, kristal i srebro. Nakon toga su po kućama porazbijali sve; posteljinu i odjeću su bacali van. 23 dana smo kunjali u Antunovcu. Mrtvi su cijelo vrijeme bili ondje gdje su pali. S krepanom stokom. Pred Novu godinu dobili smo zapovijed za pokret. Za tri četvrt sata spremili smo se. Išli smo za Bijelo Brdo, padala je kiša. Ledena voda curila je posvuda. Mislili smo da idemo kući. Nije bilo hrane, samo pića. Na kraju su nas uputili k Aljmašu. Slijedilo je ‘čišćenje’ kućica za odmor na padinama Aljmaša. Noću oko jedan sat bi smrznuti i ukočeni ‘čistili’. Ponekad bi pucali iz kuća. Branili su se od JNA. Mi smo uzvraćali vatru. Trebali smo ući u kuće da bismo konačno spavali.

Ujutro je pao snijeg. Kazan za pečenje rakije postavili smo na parket prelijepe vikendice. Izbili smo prozor, isturili cijev i konačno ugrijali vodu. Ovako smo oslobodili i Aljmaš. Oslobodili smo ga od svega: od vina, od rakije i konačno je počeo odmor. Ušli smo u selo. Starce nismo dirali jer su i tako dobili svoj dio od drugih. Od oslobodilaca. U trgovinama ni novac nisu htjeli primiti od mene. Moja 16-člana momčad se smanjila. Crnogorac i druga dvojica su nestali. Dva su dospjela pred vojni sud. Jedan je pri izlasku bio iščašio zglob i nakon što su mu stavili gips, optužili su ga da je pokušao bježati. Drugoga terete zbog samoranjavanja. Skupljali smo potpise da bismo konačno mogli ići kući. Tražili smo liječnike, vodu i sapun. Našli su papir. Bilo je više od 100 potpisa jer je i pješaštvo potpisivalo. ‘Krivci’ su dospjeli pod Subotičku diviziju. Srazmjerno smo mnogo novaca dobili. Nitko nije znao tko koliko dobiva i kako se veličina iznosa utvrđuje.

Bio sam u ratu, došao kući i sada je prekid vatre. Hvala Bogu. Zaboravio sam reći da smo uništili osječki OLT. Bio je poput švicarskog sira. Potpuno izbušen. Događalo se da su granate preko tvornice pogađale grad. Nema veze – rekao je artiljerac s izrazom dosade na licu. Svima je svega dosta. Hoću li ići nazad? Ovoliko je ovoga bilo dosta.

(Navedeni je tekst preveden s mađarskog jezika i objavljen u knjizi: Davora Runtića, ‘Vrijeme modrih kaciga’, na stranici 8.-11. uz zahvalu Hrvatskom informativnom centru, Regionalnom uredu u Osijeku i voditelju Mirku Volareviću.)