MALI NIKO, BOG TE BLAGOSLOVIO… Za takvu ljubav prema ocu i njegovom društvu koje ga je obožavalo!

Dirljiv, nadahnut i divan bio je govor sina Zlatka Kranjčara, malog Nike, kako mu i danas svi tepaju. Njegove riječi o ocu, nimalo pretenciozne, a opet tako velike, protresle su sve prijatelje, suigrače, rodbinu koji su se okupili na prigodnoj komemoraciji u hotelu Westin.

Niko Kranjčar je antropološki rečeno, zajedno sa svojim ocem Zlatkom, ovim govorom zorno pokazao kako bi trebao izgledati odnos oca i sina. U govoru malog Nike bilo je razvidno da je oca i volio i poštovao, kao što se u životu Zlatka dalo i te kako osjetiti da je svog sina podržavao i štitio.

Znali smo za taj njihov krasan odnos od prvog dana, no govorom malog Nike na oproštaju od svog oca dobili smo potvrdu o kakvoj je lijepoj životnoj simbiozi tu bila riječ.

U govoru malog Nike osjetila se sva pažnja koju je sin dužan davati ocu, pa čak i kad je u svojoj mladosti sin mislio da otac radi pogrešno…

Riječima “kako je tata govorio da ga je odgojila majka, ali da to nije baš tako”, Niko Kranjčar dao je ocu najveće priznanje koje jedan otac može dobiti.

“Nije me forsirao prema nogometu, čekao je da se u njega zaljubim”, poanta je tog odnosa koji bi i danas trebao nadahnuti sve sinove i očeve.

Nadasve je mali Niko biranim riječima govorio o okruženju svog oca, prijateljima, nogometnim djelatnicima, svima onima koji su bili uz njega… Time pokazao da opravdava oca i za sitne greške u njegovoj dobrodušnosti, naivnosti, a opet grandioznoj veličini.

Mali Niko je s velikim ocem bio ne samo sin, nego i prijatelj, tako je bilo i obratno. Sam Niko će na komemoraciji reći; “kraj mene si čvrsto stajao i u svijetlim i u tamnim trenucima”.

Mi koji smo bili uz ovu nogometnu obitelj dobro znamo da je trenutaka bilo baš svakakvih. Nikad njihov odnos nije bio narušen. Zapravo, ne sjećamo se da smo ili Niku ili Zlatka ikada vidjeli ljutite ili neraspoložene. A bilo je razloga, i previše…

Zlatko i Niko Kranjčar, svaki u svoje vrijeme, a jedno vrijeme i zajedno, uljepšavali su nam živote. Učili su nas ljubavi i poštovanju, a govor malog Nike na oproštaju od svog oca rasplakao bi i čelik, kamoli ne duše nogometnih, pa i životnih fanatika.

Zlatko Kranjčar, a tako je rekao i sin Niko, živio je život u datom trenutku. Upravo onako kako govore psihijatri, psiholozi i psihoanalitičari da treba živjeti.

Mali Niko se govoreći i svom ocu istovremeno smijao i plakao. To kazuje sve!