Maloljetni branitelj Ivan Anušić: “Rat iz čovjeka može izvući ono najbolje – hrabrost, ljudskost, požrtvovnost – ali i ono najgore”
Danas je voditelj Tv emisije “Veterani mira” Borna Marinić ugostio potpredsjednika Vlade i ministra obrane Republike Hrvatske, Ivana Anušića, s kojim je razgovarao o toma kao je sa 17 godina branio svoju Domovinu.
Gospodine Anušiću, počnimo s osnovnim pitanjem – kako ste se, kao sedamnaestogodišnji mladić, bez ikakve vojne izobrazbe i iskustva, odlučili uzeti pušku u ruke i priključiti se obrani Hrvatske?
Dolazim iz dijela Hrvatske koji je već početkom 1990. godine bio izložen srpskoj četničkoj agresiji – granatiranju, barikadama i svemu onome što smo tada gledali na televiziji. Osjetio sam poziv koji je jednostavno bio jači od bilo čega drugog. Naravno, roditelji su me nagovarali da ne idem jer nisam imao ni 18 godina i trebao sam završiti školu. No, za mene nije bilo alternative – odlučio sam otići u Zbor narodne garde. Škola mi u tom trenutku nije bila važna; znanje se moglo steći kasnije, ali obrana domovine nije mogla čekati.
Tako sam se priključio 106. brigadi, još prije njezinog osnutka. Već sam tada bio u uniformi kao pripadnik civilnih dragovoljačkih odreda koji su čuvali Antunovac – farmu Orlovnjak i ostale ključne točke. Moja odluka bila je konačna, bez ikakve mogućnosti da je promijenim.
Moje vatreno krštenje dogodilo se 6. listopada na farmi Orlovnjak kraj Antunovca. Taj napad bio je pažljivo isplaniran od strane srpske vojske i četnika, a mi smo ostali u okruženju. Tog dana poginulo je mnogo pripadnika moje satnije i voda, ali i civila koji su se našli na farmi, brinući o kravama koje se mogu vidjeti na fotografijama iz tog vremena. Svatko tko je tada pao u neprijateljske ruke – nije preživio. Borba je trajala cijeli dan, no sretnim spletom okolnosti, ili možda pravim čudom, uspio sam preživjeti i izvući se u popodnevnim satima zajedno s još jednim suborcem.
Moj 18. rođendan dočekao sam usred rata, svega tjedan dana nakon tog krvavog 6. listopada. Nije bilo nikakvog slavlja – u tih nekoliko dana izgubio sam prijatelje s kojima sam odrastao, s kojima sam se družio i dijelio školsku klupu. Mnogi su poginuli, a za neke ni danas ne znam gdje im je posljednje počivalište. Taj rođendan bio je samo podsjetnik da smo u ratu, da se gubi sve – i mladost, i domove, i prijatelje.
Nakon pada Vukovara 18. studenog 1991., jugoslavenska vojska i četnici krenuli su prema Osijeku. Okupirani su Laslovo, Ernestinovo i niz drugih sela, a među njima i moj rodni Antunovac. Period od 20. studenog do 5. prosinca bio je najteži – to su bili dani neprekidnih napada. Na Antunovac je 20. studenog krenuo veliki neprijateljski napad, u kojem smo izgubili ključne položaje. Taj dan poginulo je 27 pripadnika Zbora narodne garde, a više od 120 ih je ranjeno. Sjećam se kako smo navečer otišli u Klinički bolnički centar Osijek tražiti prijatelje i suborce – i tada smo doznali taj strašan broj žrtava.
Peti prosinca 1991. bio je konačni udarac – Antunovac više nije mogao izdržati i pao je pod okupaciju.
Prije nego što smo napustili dom, obitelj i ja ponijeli smo sa sobom jedino što nam je bilo važno – fotografije. Slike iz djetinjstva, obiteljske uspomene. Sve drugo – kuća, imovina – bilo je nebitno. Materijalno se može nadoknaditi, ali životi naših prijatelja, članova obitelji – to se nikada neće moći vratiti.
Kada se spominje 1991., uvijek se govori o zajedništvu. Među mojim suborcima bilo je i ljudi drugih nacionalnosti. Svi smo se borili za isti cilj – slobodnu Hrvatsku.
Prosinac 1991. ostavio mi je najteže uspomene. Tada nisam izgubio samo rodno selo, nego i starijeg brata Antu, koji je poginuo kao pripadnik 130. brigade. Svake godine, kad dođu ti datumi, ponovno ih proživljavamo. Okupljamo se, prisjećamo se događaja, razgovaramo – to nam pomaže da nosimo taj teret prošlosti.
Nakon potpisivanja primirja 1992., iako je 106. brigada demobilizirana, nisam želio napustiti Hrvatsku vojsku. Rekao sam da neću stati dok se ne oslobodi svaki okupirani dio Hrvatske.
Nastavio sam ratni put kroz različite postrojbe – 1992. godine bio sam dragovoljac u Dubrovniku, 1993. sudjelovao u akciji Maslenica, zatim pomogao hrvatskom vijeću obrane u Mostaru. Dvije godine proveo sam u specijalnoj policiji na Velebitu – najtežem i najzahtjevnijem ratištu. Bio sam u akciji Bljesak 1995., a potom se priključio 3. gardijskoj brigadi, iščekujući oslobađanje istočne Slavonije. No, tada se donijela odluka o mirnoj reintegraciji.
Današnja perspektiva i političke odluke
Danas, iz ove perspektive, vidim da su političke odluke često neshvaćene u trenutku donošenja, ali kasnije se pokažu ispravnima. Hrvatska je u tim godinama od slabo naoružane i neiskusne skupine branitelja postala jedna od najjačih vojski u Europi.
Rat ostavlja tragove na svakome – nitko iz njega ne izlazi isti. Neki izađu jači, svjesni svega i sposobni suočiti se sa životom, dok neke rat uništi. Ja sam, srećom, preživio – i fizički, i mentalno. Nastavio sam život, školovao se, radio, i na kraju se posvetio službi zajednici.
Rat iz čovjeka može izvući ono najbolje – hrabrost, ljudskost, požrtvovnost – ali i ono najgore. Sve ovisi o tome kako ga netko proživljava i što iz njega iznese.
