Više od 15.000 ljudi je poginulo u ratu protiv Jugoslavije – tako se tada država s kojom smo ratovali zvala, ne Srbija – a izabrani predsjednik se pita u čemu je problem sa zasatavom te države. Njemu, naravno, problem nije ni u čemu jer to nije bio njegov rat: Kako je lijepo objasnio još dok je bio premijer, u rat je ionako išla sirotinja i fukara.

U Rijeci ističu da je ta zastava “dio naše” povijesti”, te kako je to tek dio infografike povijesti Rijeke. Tu su, kažu, i simboli ostalih država kojih je Rijeka bila dio, pa i nacističke Njemačke, u kojoj je Rijeka bila od 1943. do 1945. I to je istina. No, ta nacistička je simbolika onako umjetnički obrađena, više je “umjetnički izričaj” nego stvarna nacistička zastava – jer im je ipak jasno da takve simbole nije primjereno isticati javno, dok je jugoslavenska, ona s petokrakom, istaknuta s punim ponosom, bez “umjetničkih intervencija” na njoj.

I tu je problem. Ne u samoj zvijezdi na Korzu, ne u tome da “ne možemo promijeniti niti izbrisati svoju prošlost” i da je “Jugoslavija dio nje” – onda bi to bila i NDH, zar ne, a znamo da je nitko normalan ne slavi pod tako jadnim izgovorom – nego u odnosu prema toj prošlosti.

Taj odnos je jasno vidljiv iz odnosa prema simbolima, jer svaka kultura u temelju ima simbole. On bi prema petokraki i jugozastavi trebao biti kao prema svakoj drugoj totalitarnoj, nedemokratskoj i u konačnici okupatorskoj državi. Ali to nije slučaj, ne u Rijeci: Tamo je taj odnos je takav da lokalni zadrti komunist -“umjetnik” Nemanja Cvijanović postavlja petokraku na vrh nebodera kao “umjetničku instalaciju”. A izabrani predsjednik kaže da ga petokraka ne smeta, i zastava SFRJ. Smetao bi ga, zacijelo, ZDS. Jer su se ti sa ZDS i križićem oko vrata, takozvani “klerofašisti” devedesetih borili protiv mile im petokrake i svega što ona predstavlja: diktature i neslobode, prije svega, a za demokraciju i protiv beogradskog imperijalizma (ma kako potonji bio minijaturna i nakaradna kopija ruskog).

Nema principijelnosti kod antifašista

Kad se oni koji su protiv petokrake i protiv Jugoslavije ratovali, kojima su petokrakaši i petokolonaši pobili najmilije i uništili život i zdravlje, bune da im ona smeta, onda im se Obersnelovi “kulurnjaci” na primitivan način izruguju u stilu razrednih siledžija, kažu im da su “zabranitelji”, talibani, nedemokrati. Posprdno organiziraju “brisanje Jugoslavije iz kolektivnog sjećanja”, i imputiraju da je “Jugoslavija objekt mržnje svakog Hrvata”, dok su pak u stvarnosti oni ti koji nikad nisu prihvatili ni probavili Hrvatsku, niti se s njom pomirili.

Jer, da jesu, cirkus u Rijeci ne bi bio obilježen jugonostalgijom: Pa ne žele Nijemci brisati povijest time što zabranjuju nacističke simbole i što nisu dozvolili da neki naci-nostalgični gradonačelnik od kakve Hitlerove vikendice ili brodice napravi “turističku atrakciju”! Koja bi svakako privukla više turista nego što će Galeb ikad, no eto, u Rijeci su relikti kulta ličnosti diktatora “zaštićeni spomenici kulture”.

Njihovo je pravo, smatraju, vrijeđati tuđe svetinje i osjećaje, i tuđe mrtve i ideale za koje su poginuli – neovisnost, slobodu i demokraciju. Neovisno sad o tome u kojoj su se mjeri oni materijalizirali u RH.

Kad njima smeta Thompson u Areni ili bilo gdje drugdje, onda oni nisu zabranitelji, nego progresivni, kulturni i “antifašisti” (antifašisti su, ako ste zaboravili definiciju, Srbi i “pošteni Hrvati”). Kad stave petokraku na neboder, kažu, to nije vandalizam niti isticanje simbola totalitaranog režima, nego “umjetnost”. Pa onda isto tako, kad je netko prešara, to nije vandaliziranje, nego performans. Volio bih vidjeti kako bi reagirali da netko stavi “kip svastike” na vrh nebodera, bi li to i tada bila umjetnost, bi li i tada Nina Obuljen govorila da “neće cenzurirati umjetnike”!

Kad im kažete da je europskim rezolucijama zabranjeno veličanje totalitarnih režima – uključujući isticanje njihovih simbola, što svakako pored nacizma i fašizma, svastike i slova U, uključuje i komunizam i petokraku – jer mrtvi u Kolimi nisu ništa lakše mrtvi od onih stradalih u Aushwitzu, niti su poginuli u Jasenovcu išta teže poginuli od onih na Golom otoku  – oni kažu, ne može se uspoređivati nacizam i fašizam. Pa, nije ih ni potrebno uspoređivati niti izjednačavati, naravno da nisu isti – no po čemu se jedan logoraški dan Prima Levija razlikovao od jednog dana Ivana Denisoviča? Oni ovdje inzistiraju na razlikama, iako im je inale sve vrijednosno isto, i sve civilizacije i sve religije i sve “seksualne orijentacije”. Sve osim ideologija komunizma i fašizma. Oni pričom “to nije isto” samo žele dati ad hoc opravdanje “svom” totalitarizmu temeljem toga što je bio suprotstavljen onom drugom totalitarizmu, opravdati njima dragu komunističku diktaturu i njima dragog diktatora time što je taj ratovao protiv nekog drugog diktatora. A okupaciju od strane Beograda kao “oslobođenje”.  Zamijeniti jednu okupaciju drugom nije sloboda!

Viskovič danas pita čemu strah od Jugoslavije, kad smo živjeli u njoj 45 godina. Pa, Viskoviću, čemu, slijedom te logike, strah od obnove NDH, i u njoj su ljudi živjeli, ne 45 godina ali su živjeli. Neki su ubijeni bez suđenja, ali zar je u Jugoslaviji bilo drukčije?

A Obersnel kaže, “Rijeka nije komunistička, no crvena je. Otvorenje posvećujemo radnicima koji su ju gradili, iz toga vučemo dio prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ta zvijezda na neboderu je trebala biti privremena instalacija u kojoj je više od 2800 stakala koji simboliziraju 2800 poginulih u bitki za Rijeku. Mislim da je u ovoj godini kada obilježavamo 75 godina od pada fašizma to primjereno. Mogu razumjeti da je zvijezda u Domovinskom ratu zlopupotrijebljena od JNA, koja je zloupotrijebljena od Slobodana Miloševića, no to je simbol borbe za slobodu”, lamentira Obersnel. Ne, nije ona “zloupotrijebljena od JNA”, ona je od JNA upotrijebljena upravo onako kako je uvijek upotrebljavana i kako je i zamišljeno – upotrebljavana je kao simbol diktature i nasilja.

Petokraka nikad i nigdje nije bila simbolom borbe za slobodu, osim ako slobodom ne smatramo ono što su svojim narodima donijeli komunisti od Staljina do Tita – koji mu je bio najvjerniji i najokrutniji podanik u vrijeme “oslobođenja” 1954., na koje su “antifašisti” tako ponosni. “Oslobođenje” ne zato jer je ono do 45. bila neovisnost i sloboda, nije, nego zato jer ono nakon toga nije bilo suštinski različito. Suštinska je razlika došla tek 91. – a to je razlika između demokracije i diktature, između suverene države i one pod kontrolom susjedne.

Gdje je to i kome zvijezda donijela slobodu? Naprotiv, slobudu je narodima Istočne i Srednje Europe donio pad zvijezde i rušenje “antifašističkih” spomenika pred gotovo 30 godina, praćen povlačenjem ruskih okupatora (a kod nas srpskih, samo ne bez rata) a ponekad i strijeljanjem uglednih antifašističkih lidera, poput Ceaussescua.

No kad bi tko rekao kako su ZDS zloupotrijebile ustaše, i kako je to simbol slobode, ili kako Imotski ili Tomislavgrad nije fašistički ali je ustaški, Obersnel bi vjerojatno puknuo od smijeha. Naravno, ZDS je bio simbol u domovinskom ratu, ali to je rat čije mrtve oni ne broje niti ih se tiču, niti godišnjice obilježavaju.

No stvar ide dalje od razine simbola. Kao i Hitler i Staljin, Obersnel koristi kulturu da bi promovirao propalu i zločinačku ideologiju. Radi o varijaciji na temu sleta na stadionu JNA za Titov rođendan, u kojoj je Obersnel sebi namijenio ulogu Tita, uz svog dvorskog režisera koji je ubrao ogromne pare za nešto što bi se na zapadu Europe obilježilo skromno i u duhu kulture, a ne politike i ideologije.

Jer, upravo se iz pompoznog i kvaziprogresivnog spektakla vidi duh “progresivnih” Jugoslavena. Prvo, Obersnel je do ekstrema ispolitizirao svečanost, dakle umjetnost i kulturu je podredio dnevnoj politici, a umjetnost u službi dnevne politike nije umjetnost, već u najboljem slučaju kič, a u najgorem krkanluk. To se vidi i u dovlačenju transvestita, u sitnim provokacijama koje bi kao trebalo poslužiti tome da naljute Hrvate kako bi Obersnel i slični imali materijala za kritizirati ih jer eto oni ne razumiju i ne poštuju umjetnost, u raspoređivanju dokazanih režimskih umjetnika poput Leta 3, “buntovnika” koji su si dobri sa svakom vladom i žive u gradskim stanovima (lijepo li je biti buntovnik kad te režim voli!).

Drugo, ono što smo vidjeli nije ni umjetničko ni progresivno, nego nakaradno. Ako kopirate trendove (poput spomenutog transvestita, političkih poruka sa scene, itd.) koji postoje već godinama i desetljećima, koji su najblaže rečeno već posve ofucani, i to tako da im ne dodate ništa novo, tako da ih doslovno papagajite kao neku lijevoliberalnu mantru bez da razumijete njihov izvorni kontekst i smisao unutar kultura u kojima su nastali i besmisao njihovog pukog preslikavanja u drugu kulturu, onda niste progresivni nego, naprotiv, zaostali. Kao da nosite preklanjsku parišku modu, pa se pravite važni pred kmetovima kojima do pariške mode baš i nije. No i dalje ste u nečem preklanjskom, i možete impresionirati… pa, zapravo, baš nikog.

Uostalom, dosta je pogledati kako izgleda program otvaranja u Galwayu, gradiću od sedamdesetak tisuća ljudi u Irskoj, temeljen na keltskim i kršćanskim tradicijama. U Rijeci je pak sve temeljeno na komunističkim tradicijama, kao da kršćanstva u Rijeci nikad nije bilo i kao da je komunizam temelj naše kulture. Kultura je kolektivno sjećanje i kolektivna dostignuća jednog naroda, to su zajedničke vrijednosti, a to je nešto o čemu Obersnel nema pojma. Za njega je kultura, kao i za svakog komunističkog krkana, nešto što se koristi za samopromociju. Korištenje kulture u svrhu promoviranja određene ideologije je, uostalom, kulturocid a ne kultura.

Dvadeset godina propadanja

Obersnel, krajnje neuspješno, Rijekom drma dulje nego Bandić Zagrebom. Pa ipak, njega novine ne istražuju, najmovi gradskih prostora ovdje nikog ne zanimaju – poput adventskih kućica u Zagrebu – iako svi u Rijeci znaju kako to ide, i koji točno ljudi mogu dobiti prostore na Korzu u zakup izravno od grada i onda ih davati u podnajam tri puta skuplje. Istovremeno, Rijeka propada puno brže od ostatka Hrvatske. Rijeka je spala sa 164.000 prijeratnih stanovnika na oko 112.000, a iseljavanje iz nje je veće nego iz Osijeka. Luka, nekad najveća od tri u okolici – tu su još Trst i Kopar – je danas na začelju i propada, nije više zanimljiva nikom. Kinezi su novac uložili u Kopar i od njega napravili svoj uvozno-izvozni hub, a mi “nećemo privatizirati našu imovinu” dok god joj vrijednost ne padne na kunu. I tako dalje, da ne nabrajam – uglavnom, Rijeka će ako ovako nastavi postati Potočić.

Ali zato Obersnel sve svoje neuspjehe prikriva, kao i do sad, monumentalnim javnim predstavama i provokacijama frljićevskog tipa. Ne treba imati dileme: “Rijeka europska prijestolnica kulture” je za Obersnela tek prilika da organizira igre sebi i Jugoslaviji u čast. Još da mu je Galeb gotov pa da može u nečem bijelom mahati s palube, osjećao bi se kao svoj idol! “Jugonostalgija” ovdje nije ništa bezazleno kako tvrdi pošteni Albanac Bajruši, naravno da Obersnel ne može obnoviti Jugoslaviju, ali ne radi se o obnovi bivše države već o vrijednostima na kojima počiva ova.

Progresivizam je to koji se poziva na prošlost, glorificira je, i koji u temeljima ima propalu ideologiju iz 19. stoljeća. Što je tu progresivno? Petokraka? Zadnji put je bila “progresivna” – iako i tada na strani masovnih ubojica – tamo negdje u doba Oktobarske revolucije, pred malo više od sto godina… a sve ostalo je samo nostalgija.