Marko Ljubić: Mujin poučak za krizno financiranje antifa udruga

Sva rješenja kojima svjedočimo u borbi protiv epidemije, sva rješenja za trenutnu pomoć gospodarstvu, javnom odnosno državnom sektoru, politička su rješenja. To je važno naglasiti, jer se u predstojećem kriznom financiranju ili raspodjeli već ističe kriterij javnog interesa, pri čemu se “jačanje civilnog sektora” uzima kao neupitno polazište i neka vrsta kanona.

Zato treba naglasiti sadržajnu podmuklost naziva “javni”, koji se odavno terminološki eufemizira po matrici lijevo-revolucionarne ideologije, navodno bježeći od “utjecaja politike na autonomije i struku” i “proširivanja ljudskih prava i sloboda izvan utjecaja države”, a u biti monopolizirajući s pozicija ljevičarskih politika utjecaj nad društvenim procesima, predstavljajući to kao demokratski iskorak i zrelu demokraciju, iako se radi o suprotnosti, sužavanju do uništavanja temeljnih prava i sloboda izmišljanjem novih i beskrajnim razvlačenjem i širenjem pojmova ljudska slobode i prava.

Izuzimajući se pojmom “javni” iz legitimnog utjecaja političke volje birača održavajući stalnu lijevo-liberalnu ljevičarsku prevlast nad identitetskim strateškim procesima, taj model upravljanja i stručne autonomije je izrazito politički. Zato se između ostalog histerično nameće pojam “građanin” i “građanska” umjesto nacionalni i nacionalne, jer je usitnjavanje ljudskih prava i njihovo fabriciranje moguće koliko toliko legitimirati u građanskoj paradigmi, a nemoguće je u nacionalnom kontekstu.

Zato je bilo nužno nametnuti pojam javni, što se može apstraktno odnositi na sve i ništa, dok se pojam državni nužno povezuje s nacionalnom državnošću, tako se onda mora i legitimirati za valjano odlučivanje i tako se materijalizira.

Politika je po definiciji upravljanje javnim interesom, a javno je materijalizirano u narodu i ne postoji izvan naroda, pa zato ni ne smije biti izuzeto od narodnog utjecaja. Koliko god se primjerice naglašavalo da Plenkovićeva vlada konačno upravljanje prepušta struci, to je potpuno netočno. Iako su svaki dan istaknuti kao stručni antiepidemiološki članovi Nacionalnog stožera, i Krunoslav Capak i Alemka Markotić su, dok ih se god predstavlja članovima stožera, političke osobe. Oni zbog toga nisu ništa manje stručnjaci, ali donošenje odluka društvenog značaja i obaveznosti je uvijek politika.

Tako mora biti i u tome nema ništa dvojbeno. Stručnjaci istražuju, analiziraju, projiciraju i predlažu, političari odlučuju, jer jedini imaju mandat nastao na izbornom legitimitetu ili nametnut revolucijom primjerice, ali i zbog toga što političari jedini imaju mehanizme prisile, kojima štite svoje odluke.

Može Alemka Markotić ili Kruno Capak predlagati što želi, nemaju li uz sebe ministre nadležne za potpisivanje i provođenje, te Božinovićov pendrek, mogu samo govoriti buuu i virusu i ljudima.

Sve što se događa nosi potpis Andreja Plenkovića, bilo loše, bilo dobro. S njegovim političkim potpisom će se događati i sve neposredno pred nama. A to već je i bit će zanimljivo, jer se dolazi na teren gdje će financijske brojke govoriti o političkim namjerama i neće se moći koncentrirati fokus nacije na spašavanje života.

Može li se dogoditi da Plenković zbog goleme dubine krize i ekonomskog sloma postane drugačiji nego ga znamo do prije krize, pa da to pokaže nekim vidljivo drugačijim političkim odlukama?

Nekim kolegama se sad najednom ukazuju teorije o naravi hrvatskog naroda, koji kao uvijek iskazuje jedinstvo u krizi, zaboravljajući da je zajednička obrana od ugroza životnog prostora i života i u prirodi vučjeg čopora, neki pametnjakovići vide spas u jačanju odgovornosti, što je jedna od najpotrošenijih floskuletina bivših komunističkih režima, koja se koristila još od Lenjina kao “kritika”, a sve po matrici zamućivanja prostora, iz neznanja ili apologetski, kako bi se sutra imao vrlo širok raspon mjerenja zasluga ili odgovornosti za posljedice odluka. I kako se u biti ništa točno ne bi znalo u tom oceanu mjera i mjerenja, pri čemu onda uvijek ostane onome tko ima jači razglas, u našem slučaju medije, izvjesno predstavljanje svega što radi dobrim i nezamjenjivim.

U takvom razvoju stvari, uvijek je zaslužan onaj najmoćniji, a krivi oni bez političke moći. Takvom razvoju procesa pomažu i kritičari kao već legendarni Zekanović, koji očito ozbiljno i još očitije uvjeren u mudrost svojih misli, sa saborske govornice pita nenazočnog Plenkovića da objasni njemu i naciji, kako to da Indija, Indonezija ili Nigerija ne provode nikakve mjere, a imaju manje zaraženih od Hrvatske i europskih zemalja koje ih provode, očito polazeći od toga da su to zemlje uzori ili relevatne usporedbe?

Čudi me da se Zekanović nije sjetio Bjelorusije ili Sjeverne Koreje u kojima nema uopće koronavirusa, a ljudi žive razdragano i slobodno? Kada netko ima ovakve kritičare, ovakvu opoziciju i ovakve pretendente na vlast, može što god hoće i kako hoće. Sve mu ostaje na volju, pogotovo raspodjela nacionalne imovine.

Može li se, dakle, dogoditi da Plenković donosi odluke motiviran isključivo razumno dokazivim i mjerljivim interesom hrvatskog naroda pa, na primjer, prestane davati nacionalni novac i bogatstvo za dokazanu destrukciju i djelovanje čitavoga niza organizacija i pojedinaca koje nikada nije bilo korisno nikome izuzev tim tipovima koji “delaju”? Ili da Plenković, usprkos potpunog izostanka bilo kakvog interesa silnih hodočasničkih grupa, koje godinama marširaju diljem svijeta zbog “povezivanja” iseljene i domovinske Hrvatske, povezujući lisnice ljudi i svoju “borbu” za Hrvatsku, ponudi državnu pomoć desetinama tisuća ljudi koji će u tuđini ostati na ulici, kao nacionalni ili legendarni javni interes? Za sad to nitko živ, izuzev Ante Đapića, nije ni spomenuo.

Vidjet ćemo vrlo brzo stvarni državni profil Plenkovićeve politike i u ovako dramatičnom vremenu, jasnije nego ikada. Kako će Plenkovićeva saborska većina i Vlada vrednovati ulogu primjerice Lige antifašista, Platforme 112, Centra za mirovne studije, Baba, GONG-u, GOOD grupacije, HND-a, Iskoraka i stotina sličnih u ostvarivanju nacionalnog interesa u razdoblju borbe za opstanak nacije?

Evo naznake iz javno objavljenih podataka. Uredu za udruge od planiranih 319,7 milijuna kuna za razvoj civilnog društva i suradnju s nevladinim organizacijama u prvom “rezanju” uzeto je 950.000 kuna ili svega 0,3%.

Bit će zanimljivo vidjeti nastavak “rezanja”, pogotovo procjenu Plenkovića i Obuljenke, koja je to granica podnošljivosti antifa, kad iskaču iz bunkera s bubnjevima, trubama, balonima i zviždaljkama pod prozore ministrica i ministara i žele li im se suprotstaviti. Za suprotstavljanje i nepopustljivost Plenkoviću ide na ruku potres i načeti krovovi, dimnjaci i fasade, koji mogu kao pravi fašisti ugroziti antifa nejač i lupiti ih po ćivericama ako budu urlali starozagrebačkim ulicama, pa je moguće da antife ne bi smjeli drečati ili zvati Milu Kekina s razglasom na “brijanje”.

Na ruku antifama ide činjenica da ih Plenković i Obuljen ne šopaju novcima samo zbog straha od javne dreke i medijskog nereda, već prije svega zato što su kao i oni, i misle da je to ispravno. A neredom plaše hadezeovce i dobronamjerne ljude opravdavajući ono što sami žele. Na ruku će im ići, i antifama i Plenkoviću, i prilična izvjesnost da se par milijuna današnjih braniteljskih udruga i branitelja neće odreći mrvica s toga stola, kako bi se nastavili “boriti” protiv “četnika”, “udbaša”, “komunjara”, dajući tom “borbom” opravdanje i pokriće za šopanje antifa.

Ozbiljna država, istinski svjesna posljedica ovog sloma bez da trepne okom bi potpuno prekinula financiranje ove parapolitičke mašinerije, a s obzirom na javnu senzibilnost tih antifa, gorljivo zalaganje za solidarnost, pravednost, ljubav, humanost i dokazanu pamet i znanje s kojima autoritativno nastupaju prema zalupanim neistomišljenicima, oni će se lako snaći bez državnih novaca i biti sretni odričući se povlastica.

K’o u nekadašnjem vicu, kad je Mujo predstavnicima republika i pokrajina dijelio padobrane, sedam padobrana, a njih osam. Navodno je Slovenac prvi tražio padobran za sebe s izgovorom da je najpametniji i da je važno da preživi, kako bi nastavio Titov put. Mujo mu je odgovorio – tebi onda ne treba padobran, snaći ćeš se u padu. Točno tu pouku bi trebalo primijeniti.

Što mislite hoće li kriza prisiliti Plenkovića na promjenu mišljenja?