MILANOVIĆ DONIO HRVATSKOJ VELIKU POBJEDU! Da ništa dobrog više ne napravi, povijest će ga pamtiti: Treba istražiti tajne donacije bošnjačkog establišmenta u Hrvatsku

Jedan od najvećih i najvažnijih vanjskopolitičkih ciljeva Republike Hrvatske nakon ulaska u NATO i EU svakako je obnova ustavne ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Vanjskopolitički ciljevi RH, još od osamostaljenja, bili su jasni i nisu bili podložni dnevnopolitičkim promjenama na domaćoj političkoj sceni. Sve hrvatske vlade, neovisno o tome jesu li lijeve ili desne, jasno su u svojim programima zagovarale euroatlantske integracije.

Vanjska politika jedan je od rijetkih segmenata u spektru političkih tema oko koje nikada nije bilo disonantnih tonova. Možda smo upravo zato baš na vanjskopolitičkom planu od osamostaljenja imali najbolje rezultate. No u odnosu na euroatlantske integracije, o kojima je stav svih političkih čimbenika bio gotovo identičan, stav o položaju Hrvata u BiH godinama je bio iznimno podijeljen. Brojni poznavatelji političke situacije u BiH tvrde kako je upravo to jedan od glavnih razloga zbog kojeg je položaj Hrvata u BiH do danas neriješen.

Institucionalno nasilje

Različiti pogledi na položaj Hrvata u susjednoj BiH na domaćoj političkoj sceni prisutni su praktički od osamostaljenja RH. Kulminaciju različitosti mišljenja doživjeli smo u kampanji za predsjedničke izbore 2000., kada su bosanskohercegovački Hrvati postali glavna tema predsjedničke kampanje. Nekoliko isturenih pojedinaca u državnom vrhu 90-ih godina prošlog stoljeća, porijeklom iz BiH, poslužilo je kreatorima kampanja kako bi cijeli jedan narod prikazali kao kočničare razvoja RH. Sotoniziranje cijelog jednog naroda od njegove braće s druge strane granice nezabilježeno je u europskoj političkoj povijesti. No mnogi su na takvoj politici izgradili karijere i više od jednog desetljeća žarili i palili domaćom političkom scenom.

Kada usporedimo vrijeme u kojem se službeni Zagreb distancirao od Hrvata u BiH, vidimo kako je to vrijeme u kojem se odvijalo najveće institucionalno nasilje nad ustavnim pravima bosanskohercegovačkih Hrvata. Prevedeno, distanciranje RH od bosanskohercegovačkih Hrvata bilo je signal raznim službenicima međunarodne zajednice u BiH i bošnjačkom političkom establišmentu da krenu u otvoreno pretvaranje Hrvata u BiH u beznačajnu nacionalnu manjinu. Vrijeme je to u kojem su Robert Barry i Paddy Ashdown donijeli odluke koje do danas u okovima obespravljenosti drže bosanskohercegovačke Hrvate. Međutim, bilo bi nepravedno za sve probleme s kojima se Hrvati u BiH i danas susreću optuživati samo strance. Godinama su na Pantovčaku, u Banskim dvorima te na Zrinjevcu politiku vodili ljudi koji su Hrvate u BiH upućivali “da se dogovore sa Sarajevom”. To je možda najlicemjernija izjava koju su ikada političari iz Hrvatske uputili Hrvatima u BiH. Prvo, zajedno s tzv. međunarodnom zajednicom nametneš zakonske odredbe kojima im gotovo potpuno oduzmeš konstitutivna prava kao narodu, a onda ih pošalješ da se idu dogovoriti s Bošnjacima koji su tri, četiri puta brojniji i koji ih žele izbrisati kao politički narod. Blaža poruka bi im bila da idu izvršiti kolektivno samoubojstvo.

Skandalozne teze

Nekoliko je razloga zbog kojih je službeni Zagreb godinama isporučivao bosanskohercegovačke Hrvate na giljotinu političkom Sarajevu. Prvi je ideološka ostrašćenost. Nažalost, za dio tadašnjeg političkog establišmenta u RH, bosanskohercegovački Hrvati su generalno bili – desni ekstremisti i ustaše. Smatrali su ih prijetnjom njihovoj vlasti. Stoga su činili baš sve kako bi ih oslabili i uništili kao politički narod. Oni su i danas rado viđeni gosti sarajevskih bošnjačkih medija i dan-danas ponavljaju svoje skandalozne teze. Drugi razlog je približavanje Hrvatske NATO-u i EU-u. Nije nikakva novost da su pojedini zapadni političari izravno sugerirali službenom Zagrebu da se distancira od bosanskohercegovačkih Hrvata. S obzirom na prvi razlog, tadašnjem hrvatskom političkom vodstvu nije teško padalo navedeno distanciranje. Treći, za nacionalnu sigurnost možda i najopasniji razlog distanciranja od Hrvata u BiH, jesu donacije bošnjačkog političkog establišmenta pojedinim hrvatskim političarima. O navedenim donacijama u hrvatskoj se javnosti već dulje tiho govori, ali ta tema nikada nije postala predmet interesa hrvatskih obavještajnih službi i Državnog odvjetništva. Je li vrijeme da se i to istraži? Ako bi se informacija pokazala točnom, bilo bi to ravno veleizdaji državnih interesa.

Prirodne, generacijske, smjene na čelu hrvatske politike, ali i okončanje procesa ulaska u EU i NATO, omogućili su hrvatskoj politici da napravi zaokret prema pitanju položaja Hrvata u BiH.
Paradoksalno, zaokret politike službenog Zagreba prema hrvatskom pitanju u BiH nije došao, uvjetno rečeno, s političke desnice, nego s ljevice. Naime, zaokret je napravio tadašnji premijer, a današnji predsjednik Zoran Milanović. Iako je ranije podržavao SDP i Željka Komšića, u jednom je trenutku prekinuo dotadašnju politiku i počeo snažno podržavati zahtjeve bosanskohercegovačkih Hrvata. Upravo je Milanovićev zaokret prema pitanju položaja Hrvata u BiH i dotadašnjim praksama političkog Sarajeva bio okidač za promjenu narativa hrvatske političke ljevice prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Nakon Milanovićeva zaokreta politike prema položaju Hrvata u BiH, HDZ-u nije preostalo ništa drugo nego da bude još glasniji i uporniji od Milanovića. Ako Zoran Milanović ne učini više ništa dobra do kraja svoje političke karijere, ostat će upamćeno kako je upravo on najzaslužniji za promjenu narativa hrvatske političke ljevice o Hrvatima u BiH. Danas, zahvaljujući Milanoviću, ni jedna ozbiljna politička opcija na lijevom političkom spektru ne dovodi u pitanje opravdanost borbe bosanskohercegovačkih Hrvata za ravnopravnost.

Prvi rezultati

Kao što smo već rekli, kad god je hrvatska politika bila ujedinjena oko nekog cilja, rezultati nisu izostali. Onog trenutka kada je Zoran Milanović prelomio i napravio zaokret SDP-a prema hrvatskom pitanju u BiH znao sam kako će, prije ili poslije, doći do rješavanja hrvatskog pitanja u BiH. Velikobošnjačka politika izgubila je onog trenutka kada je službeni Zagreb s uskostranačkih politika prešao na jedinstvenu, državnu, politiku. Uzalud su politički i medijski centri moći u Sarajevu nastojali ponovno angažirati nekadašnje političke aktere u Zagrebu kako bi preko njih utjecali na političko mnijenje u Hrvatskoj. Učinak takvih akcija bio je nikakav, ali je još jednom upozorio na sumnjive financijsko-interesne veze navedenih s političkim Sarajevom. Državna politika koju je Hrvatska počela provoditi prema BiH dala je prve rezultate u nedavnim nametnutim odlukama Christiana Schmidta o popuni Doma naroda Federacije BiH, a uskoro će svoje rezultate dati i u pogledu izbora članova Predsjedništva BiH.