‘MILANOVIĆ JE PREPREDEN, JA MU NE VJERUJEM!’ Tvrdi desničari misle da su ga konačno raskrinkali: ‘On nije vođa, nego razbijač desnog biračkog tijela’

Zoran Milanović kao novi lider desnice, mantra je to koja se posljednjih mjeseci ustalila u domaćoj političkoj areni, ali i u medijskom prostoru koji kontinuirano popunjavaju predsjednikovi istupi u kojima bez puno susprezanja vrijeđa sve one koji mu se nađu na putu, neovisno o njihovu ideološkom predznaku. Posljednji koji je Milanoviću poručio da više ni protokolarno ne pripada njegovu krugu jest šef SDSS-a Milorad Pupovac, koji ga ni radi reda nije pozvao u zagrebački hotel Westin u kojem se održavala svečanost u povodu pravoslavnog Božića, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća, kojim također predsjeda Pupovac, piše 7dnevno.

Prije nekoliko godina, dok je Milanović kao premijer rukovodio svojom Kukuriku vladom, Pupovac i on surađivali su i više nego korektno, što je razvidno i iz toga što se Pupovac, uz pobune niza SDP-ovaca, pojavio na Milanovićevim listama za Europski parlament u koji je, zahvaljujući Milanovićevoj potpori, zamalo ušao. No danas bi se reklo da ovaj Milanović nije ni nalik na onoga iz premijerskih dana jer se taj premijer Milanović svađao s braniteljskom populacijom okupljenom u prosvjednom šatoru u Savskoj.

Podvio rep

Taj isti Milanović u suradnji sa svojim ministrom pravosuđa Orsatom Miljenićem, koji je danas na poziciji njegova savjetnika, osmislio je famozni “lex Perković”, stajući u zaštitu osuđenog udbaškog dvojca, zamjerke je tijekom predsjedanja Vladom iznosio na račun pozdrava “Za dom spremni”, što je, uostalom, činio i u prvim mjesecima predsjedničkog mandata u kojima je s Pantovčaka odletio cijeli niz bista, uključujući i onu prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kojega i ovih dana uvredljivo s Antom Pavelićem uspoređuje veliki Milanovićev prijatelj Milorad Dodik iz susjednog RS-a, koji odlikuje Putina i koji je s hrvatskim predsjednikom dodirnu točku pronašao u simpatijama prema Rusiji.

Niz dodirnih točaka s desnicom, braniteljskom populacijom i generalima pronašao je Milanović koji u svojim istupima staje u obranu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, a onda pada na testu dosljednosti tamo gdje ih doista treba zaštititi – na NATO-ovu summitu u Madridu, gdje je bučni hrvatski predsjednik ostao bez riječi. Bez obzira na sve riječi koje je Milanović izrekao, izborni zakoni u BiH još nisu promijenjeni u korist Hrvata, koje će i dalje predstavljati nelegitimno izabrani Željko Komšić. Sva ta buka tek je jedan u nizu primjera Milanovićeve političke nedosljednosti, koju desno biračko tijelo zaboravlja i gura pod tepih kako bi u krizi kroz koju desnica prolazi našli opravdanje za svojeg novog, transformiranog vođu koji je zamalo na zahtjev generala potpisao zahtjev za pomilovanje Perkovića i Mustača.

Premda Milanović u strahu od gubitka potpore i idućih izbora udbašku dvojku nije pomilovao, već je time što se ta ideja našla na dnevnome redu ipak dao naslutiti o čemu se zaista promišlja u sklopu njegova političkog djelovanja na Pantovčaku, na kojem se predsjednik zaista često susreće s generalima, koje nastoji preoteti HDZ-u, što mu polazi za rukom. Načelno su branitelji i njihove udruge postale dio Milanovićeva klana, što se moglo vidjeti i jesenas u Vukovaru i ljetos na godišnjici Oluje, moglo se vidjeti i tijekom Milanovićevih obilazaka Hercegovine s Rojsom da je on taj koji dominira tim područjem koje je dva desetljeća bilo lojalno Hrvatskoj demokratskoj zajednici i Tuđmanu, u kojemu su Hercegovci vidjeli sveca.

Kave s Mesićem

Vremena se mijenjaju, no je li se Milanović doista transformirao u desničara kao što se čini iz njegovih istupa ili je posrijedi još jedna u nizu obmana koje se podmeću rastrojenoj desnici koja se nikada nije uspjela dokraja ujediniti i zajednički, pod vodstvom jednog snažnog lidera, izaći na parlamentarne izbore, čemu su nerijetko pridonosile velike taštine pojedinaca na desnom političkom spektru. Zna to vrlo dobro i Milanović, koji i danas ispija kave sa Stipom Mesićem, svojim najvažnijim savjetodavcem, koji vjerojatno ni na križanjima ne skreće desno jer je njegov prezir prema desnici toliko izražen da se drugačije i ne može percipirati. Ako se Milanović savjetuje s Mesićem, kako onda može biti vođa desnice?

I ako Milanović doista s Peđom Grbinom sastavlja veliku lijevo-liberalnu koaliciju, kako onda može biti novi vođa desnice? Kako desnicu može predvoditi netko tko u Knin stiže u društvu liberalnog splitskog gradonačelnika Puljka kojeg se nastoji isturiti kao budućeg premijera? Sve su to pitanja i nejasnoće koje se povezuju s likom i djelom aktualnog predsjednika, a na jednom dijelu raslojene desne scene nude svoju verziju priče pa kažu kako Milanović nije nikakav vođa desnice, nego upravo suprotno, razbijač desnog biračkog tijela i desnih stranaka.

Naime, s obzirom na to da desne parlamentarne opcije prolaze kroz krize i vode borbe za političko pozicioniranje, Milanović se odlučio istaknuti kao lider desnice kojoj pravi vođa nedostaje. Na taj se način desnica razbija, a šanse svih onih koji istinski na desnom polju nešto nastoje postići bivaju sve manje, objašnjava nam jedan od dobro upućenih sugovornika, koji Milanovića naziva lukavim i prepredenim političarom u čije transformacije ne vjeruje.

Druguje s Habulinom

Kako bi i vjerovao kada je Milanović i ovoga ljeta gostovao u Brezovici, gdje se pojavio u povodu Dana antifašističke borbe tijekom kojega je ustvrdio kako su partizani odveli Hrvatsku na pravu stranu povijesti, nakon čega se rukovao i s najpoznatijim hrvatskim antifašistom Franjom Habulinom, čime predsjednik pokazuje da balansira i da se nema namjeru odreći se lijevog biračkog tijela zahvaljujući kojem danas i jest tu gdje jest.

Kako zasad stvari stoje, ni ljevica se nema namjeru odreći Zorana Milanovića, predsjednik njegova SDP-a Peđa Grbin još čvrsto stoji uz njega i gotovo papagajski, uz puno manje pažnje, ponavlja ono što Milanović izgovori bučno i pompozno, i to do te mjere da je zasjenio oporbu, djelomično i zbog svojeg prilično agresivnog stila komuniciranja, što mediji vole i prate. Pitanje je, međutim, do koje je mjere to prihvaćeno među biračima, jer iako se u medijskom prostoru neprestano plasira teza da je baš Milanović jedan od najpopularnijih političara u državi, treba imati u vidu i to da se njegova potpora polako počinje topiti.

Prošle godine njegov se rejting vrtio oko 18 posto, dok danas govorimo o političaru s oko 14 posto potpore, što je pad od četiri posto. Tom padu unatoč, Milanovića se zaista može nazivati vođom oporbe, ali to nije uloga predsjednika i pitanje je hoće li mu to biti dostatno za osvajanje još jednog mandata, što je njegova najveća želja. Ne može se reći da je on posve zadovoljan skromnim predsjedničkim ovlastima, no zato se može reći da pozicija predsjednika potpuno zadovoljava njegov karakter i njegove potrebe, bez puno truda i uz podosta buke on je, zahvaljujući predsjedničkoj poziciji, prisutan na domaćoj javno-političkoj sceni i to zaista i jest ono što njega karijerno i politički zadovoljava.

Nije onda ni čudno što Milanović u pokušaju da zadrži taj status koketira i s desnicom, koja se više puta pokazala naivnom, što vjerojatno i jest jedan od razloga zbog kojih do danas u sabornici nije imala značajne predstavnike. Most se ne može nazvati adekvatnom desnom opcijom, riječ je o stranci koja se deklarira kao politička opcija desnog centra, što nije daleko od ovog Plenkovićeva HDZ-a kojim desnica nije zadovoljna, a osim toga, mostovci se u HDZ-u smatraju Milanovićevom produženom rukom u parlamentu, što je više puta otvoreno rekao i sam premijer Plenković, koji je zbog toga posebno prozivao bračni par Raspudić.

Ispali Raspudići

Jedno se vrijeme govorilo da je Milanovićev kandidat za premijera upravo Raspudić s kojim i jest nastojao ujediniti oporbene zastupnike od SDP-a do Možemo, Centra i Mosta, što mu nije uspjelo zato što se premijerskoj poziciji nadaju i Grbin i Sandra Benčić i splitski gradonačelnik Puljak. Iz njihovih križaljki ispao je Most, i to možda ponajviše zbog toga što se Marija Selak Raspudić odlučila kandidirati za predsjednicu države.

I ona će u toj kampanji nastojati privući dio desnog biračkog tijela, na koje će ići i HDZ-ov kandidat, bio to Jandroković, Grabar-Kitarović ili netko treći. Ljevica, koja također prolazi kroz ozbiljnu krizu, boljeg kandidata od profiliranog Milanovića ionako nema pa njemu i ne preostaje ništa drugo nego da se širi na desni spektar i da na taj način pokuša zadržati svoju poziciju, znajući da mu rejting kopni. Onima koji danas gledaju samouvjerenog Milanovića to možda ne znači previše, no njemu itekako znači jer i Grabar-Kitarović i Ivo Josipović na polovici su mandata smatrani najpopularnijim političarima u zemlji. I jedno i drugo izbore su izgubili zato što su se zamjerili desnici. Milanović nema namjeru ponoviti njihovu pogrešku pa sada uz Mesićeve savjete odmjereno kalkulira, ne zaboravljajući da je on predsjednik koji je u kampanju krenuo iz Brezovice, kojoj se redovito vraća.