Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović intervjuu za Večernji list, kojeg djelomice prenosimo, govori o tome koliko smo otišli naprijed, je li optimist u pogledu budućnosti, ali i što vidi kao dobar recept za uspjeh.

Ove godine obilježavamo tri desetljeća hrvatske neovisnosti. To je i malo i puno. Jesmo li se kao društvo poboljšali, idemo li naprijed u svom razvoju?

Idemo mi ipak naprijed, s posebnim obzirom na važnu činjenicu da smo se morali u jednom trenutku vratiti unatrag. Naša država i društvo prošli su kroz pravi rat početkom 1990-ih godina. Gotovo cijelo desetljeće bilo je obilježeno ratom i stradanjem. Kroz takvu vrstu nevolje nije prošla ni jedna druga država, odnosno nacija koja je danas integrirana u Europsku uniju. Kad se svi punti zbroje, još smo mi i dobri.

Čime ste posebno zadovoljni?

Dosta smo ipak otvoreno društvo, u smislu otvorenosti za ideje i vrijednosti od kojih ni jedna nije dominantna. Nikada nitko nije bio dominantan i, u okviru nekakvog šireg političkog spektra, ideologije i vrijednosti ipak su gravitirale prema centru.

Kažete, otvoreno smo društvo. Neki bi rekli da smo društvo koje se oko svega dijeli. Nema teme koja nas neće podijeliti?

Ne možete imati konsenzus o stvarima koje su još uvijek svježe. Konsenzus u politici nije oblik upravljanja. Sabor funkcionira kao predstavnička demokracija u kojoj se odlučuje većinom, a ne konsenzusom. Mislim da imamo konsenzus o prirodi Domovinskog rata i hrvatske borbe, koja je bila pravedna i ispravna.

A o ulozi prvoga predsjednika Franje Tuđmana? Ubraja li se on, unatoč svim „ali“, ipak u „malo dobrih ljudi“?

Come the time, come the man. Bilo je takvo vrijeme i u tom vremenu Tuđman je bio optimalan izbor, i to izbor građana. O tome sam govorio puno puta i ne vidim razloga da išta dodajem.

Bili ste premijer kad je Hrvatska ušla u EU. Je li ulazak u EU posljednji veliki cilj o kojem smo uspjeli postići konsenzus?

Ne možete imati konstantno velike povijesne ciljeve, jer to devalvira vrijednosti velikih ciljeva. Uredna država u smislu administracije, centralna, regionalna i lokalna, koja će se rasprostrijeti da bi iskoristila, a ne povukla, svaki euro koji nam po inerciji stoji na raspolaganju u EU – to je premija ulaska u EU. Cijena je stanoviti gubitak samostalnosti u donošenju nekih odluka. Ako takvu premiju ne uzmeš iz „osiguravajućeg društva“, uzalud si tamo.

Kada smo ulazili u EU, znalo se otprilike što se smatra europskim vrijednostima?

Otprilike je dobra riječ. To su predstavnička demokracija i vladavina prava. U okviru toga kreću se države, ali i razvijaju različite stilove i izražajna sredstva. Ali sve je to klasični oblik drame koja može biti i obična, građanska drama, komedija ili farsa. Tragedija ne smije biti.

Bismo li ušli u EU da je recimo 2012. kod Jasenovca osvanula ploča s pozdravom „Za dom spremni“?

Vjerojatno ne bismo ušli, kao što ne bismo ušli da se Ivo Sanader nije dosta energično pozvao na jedan vrlo opći članak Ustava i micao i smicao fašistička i nacistička obilježja po nekim hrvatskim varošima.

Vi ste već dva puta morali otići s dviju komemoracija zbog ZDS. Mislite li da je vrijeme da se to pitanje konačno i zakonski riješi, jer je očito da s tim imamo problem i nakon 30 godina?

Rekao sam vrlo jasno što o tome mislim i kako ću se ponašati. Radije bih da nisam morao otići. To je, srećom, sve više rezervatski tip ponašanja i ima ga sve manje u Hrvatskoj.

Jeste li optimistični s obzirom na sve i kako vidite budućnost Hrvatske?

Uvijek sam bio optimist. Katkada prema granici naivnosti, ali nikada do te granice, a kamoli preko nje. Optimist sam jer vidim da imamo snage, energije, žilavosti. I pameti. Hrvatska će sigurno i prije nego što mnogi misle isplivati kao čista, sjajna i dobra europska država u kojoj je lijepo živjeti. Zahvaljujući njezinim ljudima, ali i prostoru u kojem imamo sreću živjeti. Nema nas mnogo, niti će nas ikada biti mnogo. Ali kada shvatimo da to nije prokletstvo, nego čak i određena prednost, sazret ćemo kao nacija.Nas četiri milijuna možemo napraviti mala čuda. A za malu zemlju mala čuda i dalje su čuda.