Mit o „građanskom ratu“ – kako se briše karakter Domovinskog rata

Mit o „građanskom ratu“ – konstrukcija koja briše odgovornost

Teza o Domovinskom ratu kao „građanskom ratu“ jedna je od najupornijih i najštetnijih konstrukcija prisutnih u javnom prostoru. Ona se ne pojavljuje slučajno niti je posljedica neznanja, nego svjesnog pokušaja da se rat u Hrvatskoj prikaže kao unutarnji sukob bez jasnog uzroka, agresora i odgovornosti. Iako se često predstavlja kao neutralna ili pomirbena interpretacija, u svojoj suštini ta teza ima vrlo jasnu svrhu – izjednačiti obranu s napadom i zamagliti karakter rata koji je bio nametnut Hrvatskoj.

U vrijeme dok je rat trajao, nitko tko je živio njegovu stvarnost nije govorio o građanskom ratu. Razlog je jednostavan: činjenice su bile očite. Hrvatska je bila međunarodno priznata država, a protiv nje je izvršena oružana agresija koja je uključivala okupaciju teritorija, razaranje gradova i protjerivanje stanovništva. Strukture koje su vodile pobunu nisu djelovale samostalno niti su nastale spontano, nego su bile dio šire političke i vojne strategije s jasnim ciljem – spriječiti hrvatsku samostalnost.

Pojam građanskog rata podrazumijeva sukob unutar jedne države u kojem se suprotstavljene strane bore za vlast ili političku kontrolu nad istim sustavom. Domovinski rat nije imao takav karakter. Hrvatski branitelji nisu ratovali kako bi preuzeli vlast nad nekom postojećom državom, nego kako bi obranili pravo na samostalnost i teritorijalni integritet. Pokušaj da se ta temeljna razlika izbriše nije akademsko pitanje terminologije, nego politička manipulacija.

Teza o građanskom ratu danas se koristi kao alat za reinterpretaciju prošlosti. Najčešće se pojavljuje u kontekstima koji izbjegavaju jasne pojmove agresije i obrane, zamjenjujući ih općim izrazima poput „sukoba“, „nesporazuma“ ili „tragičnih događaja“. Takav jezik stvara privid ravnoteže, ali u stvarnosti briše uzročno-posljedične veze. Ako je rat bio građanski, tada više nema agresije. Ako nema agresije, nema ni jasne odgovornosti. A bez odgovornosti nestaje i moralna dimenzija obrane.

Posebno je problematično to što se mit o građanskom ratu koristi za umanjivanje uloge branitelja. Ako su „svi ratovali protiv svih“, obrana se svodi na sudjelovanje u nekom općem kaosu. Time se žrtva izjednačava s nasiljem, a otpor s pobunom. Takav pristup ne vrijeđa samo one koji su branili svoje domove, nego dugoročno razara temelje povijesnog pamćenja.

Ova konstrukcija služi i relativizaciji zločina. U građanskim ratovima zločini se često prikazuju kao neizbježna posljedica općeg raspada, a ne kao rezultat planskih politika. Primjenom tog okvira na Domovinski rat sustavno se umanjuje karakter organizirane agresije i etničkog čišćenja. Zločini se prestaju promatrati u kontekstu politike koja ih je omogućila i svode se na izolirane incidente bez šire odgovornosti.

Ako se mit o građanskom ratu prihvati kao legitimna interpretacija, Domovinski rat prestaje biti shvaćen kao obrambeni rat, a Hrvatska kao država koja je izborila svoju slobodu. Umjesto toga ostaje nejasna priča o „unutarnjem sukobu“ bez jasnog smisla. Takav pristup ne vodi pomirenju, nego trajnoj konfuziji i gubitku povijesne orijentacije.

Zato je nužno jasno reći: Domovinski rat nije bio građanski rat. Bio je obrambeni rat protiv agresije. Ta tvrdnja ne isključuje složenost povijesnog trenutka, ali ne dopušta zamjenu teza. Razlika između obrane i agresije nije stvar perspektive, nego činjenica.

Odbacivanje mita o građanskom ratu nije pitanje ideologije, nego odgovornosti prema istini. Istini koja je temelj državnosti, ali i temelj poštovanja prema onima koji su u tom ratu izgubili živote, zdravlje i domove. Ako se ta istina zamijeni konstrukcijama, gubi se ne samo povijesna jasnoća, nego i smisao same slobode.

Autor: Kristijan Fereža/PDN