Mladen Pavković: Ako se sjećamo žrtava, trebamo se sjetiti i zločinaca!

Na zagrebačkom groblju Mirogoj i u Macelju i državni vrh,  na čelu s predsjednikom Hrvatskog sabora i Vlade, prisjetio se svih onih koji su nakon Drugog svjetskog rata ubijeni osvetnički i bez suđenja.

• Ovako velike tragedije za brojne hrvatske obitelji, u Hrvatskoj i BiH, predstavljale su bolni ožiljak koji je trajao desetljećima, o kojem se nije smjelo govoriti i o kojem se u široj javnosti malo znalo, poručio je predsjednik Vlade Andrej Plenković te dodao da se u našoj zemlji osuđuju svi totalitarni režimi, i nacistički i fašistički i komunistički, i da Hrvatska teži za povijesnom istinom i za dostojanstvom svake žrtve. Želimo da mlade generacije budu upoznate  i s bolnim stranicama hrvatske povijesti upravo kako se zločini iz Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega nikada ne bi ponovili, kazao je predsjednik Vlade.

Dakle, istina je, danas se u nas slobodno može govoriti i pisati o nevinim hrvatskim i inim žrtvama, poglavito nakon 1945., kada su Titovi partizani i komunisti ubijali pretežno bez suda i suđenja, i kada su, kao u Hudoj jami u Sloveniji, žive ljude zazidali, ili pak bacali u jame, poput Jazovke.

Ali…, ako ste primijetili, nitko i dalje od hrvatskih političara ne govori i ne spominje zločince, njih kao da i nije bilo. Također se prešutno prelazi preko toga – tko su bili agresori tijekom Domovinskoga rata, pa se obično na raznim komemoracijama ističe da smo se borili ili da su nas napali „neprijatelji“..

Dosad nitko nije odgovarao za ta silna ubojstva, poglavito nakon Drugog svjetskog rata, odnosno ni jedan komunista nije odgovarao za ono što se dogodilo u Bleiburgu, Križnim putovima, zatim u Teznom, Mariboru, Hudoj jami, Jazovki, Maceljskoj šumi, pa i Škabrnji, Vukovaru, Voćinu i na stotinu drugih mjesta diljem Hrvatske i Slovenije, gdje su u velikom broju stradali pretežno Hrvati.

Komunisti i bivši partizani okrutno su se osvećivali, osobito i u logorima smrti, poput Golog otoka ili Stare Gradiške.

Tek sada su pozvali na odgovornost neku ženu-partizanku, koja ima preko stotinu godina, ali ni od toga neće biti ništa.

Kad su se Srbi, kao okupatori i zločinci, predali u Gornjem Viduševcu  pokraj Gline, 8. kolovoza 1995. Hrvatskoj vojsci, je li ih je netko tjerao na Križne putove, je li ih je mučio i ubijao?

Jedno je sjećati se zločina, a drugo je pronalaziti krivce i suditi im, tim prije što zločina nema bez zločinaca. Pa, gdje su se onda izgubili zločini partizana i komunista? Ako ih je bilo, a jeste, onda i djeca u školi moraju i trebaju znati njihova imena, kako se zločini nikada ne bi ponovili.

Pored toga, kad se već prisjećamo Titovih i inih zločina, nitko od onih kojih se to tiče, nažalost, ne govori da je vrijeme da se kosti ubijenih Hrvata dostojanstveno pokapaju u Hrvatskoj, a ne da i dalje trunu, bez imena i prezimena, u jamama, poljima, šumama i sličnim lokacijama diljem Slovenije, u kojoj gdje god otkopaš zemlju naići ćeš na nečijeg brata, ženu, baku, djeda ili na malu djecu – Hrvata.

U Hrvatskoj i Sloveniji još postoje živi svjedoci komunističkog i inog terora, ali nitko ih ne zove i ne pita – kako je bilo?

Ljudi koji su ubijeni nakon Drugog svjetskog rata jednim su dijelom pokopani i u Macelju, bez imena i prezimena, kao – brojevi.

Tako će relativno uskoro biti pokopani i oni koji su bili bačeni u jamu Jazovka, dok još za oko 1800 Hrvata koji su ubijeni tijekom i nakon Domovinskog rata još se ni ne zna gdje im leže kosti.

Povijest se dobrim dijelom ipak ponovila.

Partizani-komunisti  uopće nisu odgovarali za zločine, a dosad su tek tu i tamo sudski procesuirani  neki Srbi, Crnogorci, pripadnici bivše zločinačke JNA i slični za stravične zločine, prema hrvatskom narodu, tijekom velikosrpske agresije.

Stoga, naši mili, ako ne znate što je bilo – pitajte heroje, rekao bi Thompson.

Mladen Pavković