Mladen Pavković: Gdje toga ima. Zločinac postao junak, a junak – zločinac!

Grad Bjelovar još će dugo pamtiti 29. rujna 1991., dan kad su hrvatski branitelji nažalost uz žrtve osvojili tamošnju vojarnu JNA „Božidar Adžija“.

Agresori i okupatori nisu se željeli odmah predati, iako su im šanse bile svedene na minimum, tim prije jer su bili opkoljeni.

Major zločinačke JNA Milan Tepić tog je dana u jutarnjim satima digao u zrak sebe i vojno skladište na Barutani u šumi Bedenik kako Hrvati ne bi preuzeli naoružanje. Poginulo je 11 hrvatskih branitelja, 17 je bilo ranjenih, pet civila poginulo je od granatiranja grada i okolice, a u bjelovarsku bolnicu  primljeno je oko 100 ranjenika.  Zločinačka JNA  uništila je  i oštetila  437 stambenih zgrada u gradu i okolnim naseljima, 513 stanova te 169 gospodarskih zgrada. Stradalo je i 25 javnih institucija i poduzeća, a među njima najviše je stradala Policijska uprava Bjelovar, Hrvatska pošta…. Pripadnici zločinačke JNA  izašli su i tenkovima na ulice grada i rušili sve pred sobom.

Tepić je za ovo luđačko djelo (dizanje u zrak skladište oružja) – „za izvanredan podvig u borbi protiv neprijatelja prilikom njihovog napada na kasarnu JNA u Bjelovaru“ – posthumno  odlikovan Ordenom narodnog heroja Jugoslavije i to od strane Predsjedništva SFRJ, kojim je predsjedavao potpredsjednik Branko Kostić, 19. studenoga 1991. (Dan nakon okupacije Grada Vukovara!). Srbija je pak u njegovu čast ustanovila odličje „za posebne zasluge u ratu“. Na taj način ovaj je zločinac postao posljednji „narodni heroj“ – Jugoslavije! Njegovo ime danas nose ulice i trgovi u Beogradu, Sarajevu, Nišu, Bačkoj Palanci, Beški, Inđiji, Kuli, Leskovcu, Novom Sadu (tri ulice!), Odžacima, Pirotu, Smederevu, Somboru, Sremskoj Mitrovici, Termerinu, Velikoj Plani, Vršcu, Zrenjaninu, Tesliću, Gradišci i u više drugih srpskih gradova.

Međutim, za ovaj zločin dosad nitko nije odgovarao, pa čak ni Branko Kostić! Ali..kad  od strane Srba  nitko nije odgovarao za ratnu bjelovarsku tragediju, nekoga je ipak trebala stići „zaslužena“ kazna, odnosno nekoga je trebalo za to i pritvoriti, (a najvjerojatnije i osuditi?), tim prije što ratni zločin „ne zastarijeva“!

Tako Documenta (Vesna Teršelič) na svojem portalu uz ostalo objavljuje da je za zločin u bjelovarskoj kasarni od 8. lipnja 2015. okrivljen Hrvat, bivši predsjednik Izvršnog vijeća Grada Bjelovara i predsjednik regionalnog Kriznog štaba za Bilogorsko-podravsku regiju te predsjednik prvog Ogranka HDZ-a u Hrvatskoj – Jure Šimić (r.1952.). Na Županijskom sudu u Rijeci, prema navodima optužnice, optužen je da je naredio 29. rujna 1991., (dakle na dan kad se u Bjelovaru  hrvatska vojska i policija borila protiv srbijanskog agresora!) ubojstvo trojice zarobljenih oficira JNA, zapovjednika vojarne „Božidar Adžija“ iz koje se pucalo, ubijalo i rušilo po ovome gradu.

Presuda Juri  Šimiću očekuje se 2. listopada, u miru i medijskoj tišini!

Sramotno, ali je tako.

Badava se Šimić branio da nije kriv (po zapovjednoj odgovornosti), iako se još  nije ni utvrdilo tko su ti koji su bili agresori. O smrtno stradalim Hrvatima i rušenju kuća po Bjelovaru se ne govori (nije to predmet rasprave!). To, očito, malo koga i zanima. A hrvatske vojno-redarstvene snage toga su dana uhitile, kao zečeve, i 6o oficira te 15o redovnih vojnika JNA.

Šimić je objavio i knjigu „Bjelovar u Domovinskom ratu“ (2016.) u kojoj sve piše crno na bijelo, ali časni sud nažalost ne čita knjige.

No, možda će pravda ipak pobijediti, možda će hrvatski branitelji u utorak dočekati svog junaka s visoko uzdignuta dva prsta  – Victorija! (Daj Bože!)

Dakle, s jedne strane Srbi istinskog ratnog zločinca majora zločinačke JNA Tepića uzdižu u nebesa, a Hrvatska svojeg junaka, Jure Šimića, tjera što niže, ako može do – groba!

Ali, ima li  pravde,  (uskoro ćemo se uvjeriti), tim prije što hrvatski branitelji nisu bili zločinci, jer su branili – svoje.

I još samo to: zahvaljujući padu kasarne JNA u Bjelovaru, a nešto ranije u Varaždinu (također uz žrtve) u Koprivnici su (30. rujna 1991.) pripadnici JNA predali svoje vojne objekte i naoružanje mirno i bez borbe, tako da su Koprivničanci umnogome zahvalni Bjelovarčanima i, dakako, – Juri Šimiću.