Mladen Pavković: Prvi hrvatski predsjednik je iskreno bio zahvalan hrvatskim braniteljima!

Obilježavamo još jednu  obljetnicu rođenja dr. Franje Tuđmana (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922.-Zagreb, 10.prosinca 1999.), prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe i utemeljitelja RH, kako ga je prvi nazvao general Ivan Tolj. Godine idu, a njegovo ime je sve popularnije i značajnije. Čak i oni koji ga za života nisu uvažavali danas mu „skidaju kapu“. Bez njega i njegovih suradnika, a poglavito i hrvatskih branitelja, sigurno ne bi bilo slobodne, samostalne, demokratske i nezavisne  hrvatske države. Niti bi ušli u NATO niti u Europsku uniju (EU). Prerano nas je napustio, baš kao i njegova desna ruka Gojko Šušak. E, da su oni danas živi  Hrvatska ne bi došla tu gdje jeste, niti bi bivši komunisti, Kosovci i Udbaši i dalje plesali „Žikina kola“. To je čovjek koji je iskreno bio zahvalan ljudima koji su bili prvi kad je trebalo, a poglavito je cijenio stradalnike Domovinskoga rata. Oni koji su došli poslije njega nastojali su „počupati“ i korijenje svega što je učinio. (Svaka čast iznimkama). Tako su među ostalim prvo zapustili jedan od najljepših spomenika u Hrvata – Oltar hrvatske domovine na Medvedgradu, koji je 1994. izgrađen prema zamisli jednog od najboljih hrvatskih i europskih kipara Kuzme Kovačića. Razlog je bio taj što ga je često posjećivao dr. Tuđman. Nu, bez obzira što su pojedinci kasnije govorili da ga treba obnoviti, to se do danas na žalost nije dogodilo. A da je ostao Oltar hrvatske domovine imali bi lijepo mjesto gdje bi dolazili i šefovi država prigodom posjete Hrvatskoj i gdje bi prvo položili vijence i zapalili svijeće za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje, kako se to čini i drugdje u svijetu. Ali, nama kao da to nije važno. U Zagrebu su dr. Tuđmanu dodijelili neki park „na kraju grada“, kao da se srame njegova lika i djela. Taj park malo tko prihvaća. Čak su i nekakve fontane u glavnome gradu dobile ljepše mjesto. Kasnije su Tuđmanu u Zagrebu podigli i spomenik, ali na totalno neadekvatnoj lokaciji.  Pored toga,  najljepši trg u Zagrebu godinama je nosio ime po  Josipu Brozu Titu, koji je govorio da će se Hrvatska osamostaliti „tek kad Sava krene uzvodno“. Sava nije krenula uzvodno, ali Hrvatska je dobila državu. Hrvatski povjesničari (svaka čast iznimkama) i dalje na žalost  pišu „kako aga kaže“. Nikako da osvijetle značaj jednog tako velikog državnika, koji je porazio i jednu od najjačih vojski u Europi. Zamislite da su se početkom devedesetih na čelu države našli ljudi koji su bježali od rata?  Osim što bi izgubili rat, izgubili bi i državu, a svi oni koji su otvoreno bili za nešto takvoga doživjeli bi Bleiburg, križne i ine putove, a Tuđmana bi možebitno „okrunili“ na Gornjem gradu kao nekada Matiju Gupca. Pogledajte samo danas što ta garnitura SDP-ovaca i njihovih satelita radi s hrvatskim braniteljima i stradalnicima. Ne mogu  izustiti ni njihovo ime, a kamoli što za njih učiniti. Svojedobno su 555 dana, po kiši i suncu, oni koji su najzaslužniji, u šatoru u Savskoj 66 u Zagrebu, vikali i protestirali da tako ne može dalje, da im je dosta omalovažavanja, ponižavanja i terora, ali nitko od tadašnje  vodeće garniture političara, na čelu sa Milanovićem, nije ih čuo. Čak su na njih, poglavito na one koji su u vrijeme rata ostali u invalidskim kolicima, slali i specijalnu policiju. A Tuđman je nekoliko godina prije smrti poručio da „znajmo da je naša sudbina samo u našim rukama“. Stoga, i dobar dio hrvatskih branitelja, kojih u Registru branitelja ima danas nešto više od 400 tisuća, snosi jedan dio krivice za ovu tešku i opasnu političku situaciju, jer u dovoljnom broju nisu izašli na izbore ili su pak dobrim dijelom glasovali i za one protiv kojih su se na određeni način i borili (u vrijeme i nakon Domovinskoga rata).

Govoreći o hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, Tuđman je često naglašavao da je bio sveti te da je hrvatska vojska mogla odnijeti pobjedu samo zato što je izrasla iz njedara hrvatskog naroda, samo zato što je čitav hrvatski narod i domovinske i iseljene Hrvatske bio spreman uložiti sve svoje snage, zato što je bio jedinstven sa svakim vojnikom, zato što su na svim bojištima Hrvatske, svuda bili vojnici i ratnici iz čitave Hrvatske.

- To je bio rat čitavog hrvatskog naroda koji je goloruk bio suočen sa najvećom okupatorskom silom u Europi – znao je kazati prvi hrvatski predsjednik, ali i to da je i svijet govorio  o čudima  koje je Hrvatska stvorila, o čudu da smo  uspostavili demokratski  poredak  čvršći negoli u bilo  kojoj drugoj zemlji  koja je izašla iz socijalizma.

- Čudo je da smo mogli pobijediti  takvu oružanu silu i čudo da smo sve to pretrpjeli, a da ipak u Hrvatskoj  nije bilo bijede, gladi i socijalnih nemira. Sve smo to smogli uz  žrtve  i spremnost vlastitog naroda  i uz Božju pomoć.  No, ta naša Hrvatska ima i svoje ljepote i bogatstvo. Najveće bogatstvo su  naši ljudi, a najveća sreća naših krajeva je upravo to  što su hrvatski ljudi  pa i onda kad su bili prognani iz hrvatske domovine, ostali vjerni svom zavičaju i svojoj domovini Hrvatskoj – isticao je dr. Franjo Tuđman, kojem si i danas dive mnogi državnici svijeta.

Inače, valja se podsjetiti i na ove riječi prvog hrvatskog predsjednika, a koje je izgovorio 1995. godine:

• Ja razumijem gnjev i ogorčenje tih naših ljudi, ja znam da je još od Starog zavjeta i u njemu bilo zapisano oko za oko, zub za zub, ali isto tako znam da je to i Novi zavjet htio nadići, isto tako znam da trebamo nastojati da na zlo i zločine ne odgovaramo zločinom. Moramo težiti tome da se što prije sada kada više nemamo protivnika u svojim redovima, osim možda pojedinačnog diverzanta, (e, tu se malo „zaletio“, op.a.) da se svim snagama, sa svim srcem, svom dušom posvetimo mirnoj izgradnji svoje jedine i voljene Hrvatske!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)