Moskva se više ne skriva: Svijet na rubu rata koji može završiti katastrofom i armagedonom

Riječi hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića iz govora uoči Dana državnosti o tome kako se Europa nalazi pred velikom i opasnom krizom, čime je aludirao na vrlo izvjesnu brzu eskalaciju ukrajinskog sukoba i njegovo moguće prelijevanje izvan granica te zemlje, izazvale su različite reakcije javnosti. Najčešće njegovih tradicionalnih kritičara koji mu spočitavaju “ljubav prema Putinu” ili pak njegove riječi svrstavaju u vokabular koji posljednjih tjedana intenzivno koristi mađarski premijer Viktor Orban, a nedavno i srpski predsjednik Aleksandar Vučić koji je upozorio na isto.

Ali pritom je, za razliku od Milanovića koji je suzdržaniji jer je svjestan navedenih reakcija na svoje stavove o ukrajinskom ratu koje dolaze i iz političkog vrha zemlje, a ne samo javnosti, u Srbiji svemoćni Vučić eksplicitno spomenuo Treći svjetski rat kao vrlo izgledan. Pritom se pozvao upravo na Orbana, koji je, kako je rekao, puno upućeniji od njega jer je Mađarska ipak članica EU-a i NATO saveza pa Orban sigurno zna puno više. Viktor Orban ponovno se oglasio, rekavši kako se Europska unija ubrzano priprema za rat s Rusijom. Ustvrdio je: “Postoje tri faze: rasprava, priprema i uništenje. Sada završavamo raspravu i u fazi smo pripreme. Nekoliko smo centimetara od uništenja.”

Ali da ipak budemo jasni. Voljeli ili ne voljeli Milanovića, Europa se uistinu nalazi na sudbonosnoj prekretnici. Naime, iz nekog su razloga američke elite sada otvoreno ukrajinski rat proglasile i za sebe egzistencijalnim, a to su onda prihvatile i europske. Rusija je pak to naznačila još na samom početku svoje invazije, govoreći kako je na to bila prisiljena neprestanim širenjem NATO-a i njegovom sve većom infrastrukturom na svojim granicama, što predstavlja egzistencijalnu ugrozu ne samo njezinim nacionalnim interesima nego i u smislu same državne opstojnosti.

Pred zidom

A kako Zapad nije pokazivao interes za ruske strahove iz sfere strateške sigurnosti te je nastavljao sa svojom strategijom širenja na istok i ponavljao kako to nije prijetnja nikomu, Rusija, prema navodima svog državnog vrha, više nije imala prostora za uzmak, tj. dovedena je pred zid. I to usprkos signalima koje je godinama odašiljala ključnim zapadnim prijestolnicama u smislu da je baš Ukrajina ona “crvena crta” nakon čijeg će prelaska biti prisiljena oštro reagirati.

Rusi svoje mišljenje mogu zahvaliti, osim propagandi svog državnog vrha, i nespretnim i preuranjenim izjavama najviših američkih dužnosnika koji su vrlo brzo nakon početka ruske invazije i uočenih velikih problema s kojima se ona suočila nakon početnih brzih uspjeha počeli govoriti o nanošenju strateškog poraza Rusiji i njezinu dugoročnom izbacivanju iz igre na globalnoj pozornici. Nemali je broj i onih zapadnih analitičara i medija koji su otvoreno zagovarali i raspad Rusije. Dakle, u tom važnom segmentu, homogenizaciji naroda uza se i svoju politiku – Vladimir Putin je sada u puno povoljnijem položaju u odnosu na lidere zapadnih država koji su od svojih građana najprije skrivali mogućnost opasne eskalacije ukrajinskog rata i zabavljali ih svim i svačim, samo ne opasnim ratom koji im kuca na vrata. Sve to u strahu da ne izazovu njihov bunt i da ih ovi ne pometu na izborima i tako poremete njihove strategije usmjerene na očuvanje svoje globalne dominacije, za što im je poraz Rusije u Ukrajini nužan preduvjet. Zapadni političari svojim su građanima već više od dvije godine stvarali dojam i iluziju kako ukrajinski sukob drže pod kontrolom, kako je riječ o krizi koja će privremeno možda i smanjiti njihov standard i dovesti do određenih ekonomskih problema, ali će nakon toga uslijediti novo blagostanje, veće i od onog prije samoga rata.

Životna ugroza

Sada je najvažnije očuvati demokraciju od zlog Putina i pokazati mu da je Zapadu očuvanje njegovih civilizacijskih vrijednosti važnije od svega, bila je dugo glavna mantra zapadne politike prema ukrajinskom sukobu. Drugim riječima, sve se svodilo na ideologiju, tj. potrebu da se Putina zaustavi kako njegov uspjeh ne bi ohrabrio i druge svjetske despote da krenu njegovim putom i ugroze svjetsku demokraciju, a ne zato što bi ovaj svojim vojnim strojem mogao pokoriti Europu.

Na rusku vojnu ugrozu Zapadu, uključujući i onu nuklearnu koju su u početku zapadni vođe kratkotrajno i shvaćali ozbiljno, vrlo se brzo počelo odmahivati rukom, a život zapadnih ljudi mogao se nastaviti uobičajenim načinom. Međutim, gubitak globalne dominacije nikako ne može biti i egzistencijalni problem jer ne predstavlja životnu ugrozu, zapadni dužnosnici, toga svjesni, odjednom sinkronizirano počinju govoriti o nadolazećoj velikoj ruskoj prijetnji za sigurnost Europe i NATO saveza jer se Putin sada neće zaustaviti samo na Ukrajini. Taj je pomak počeo nakon propasti prošlogodišnje ukrajinske protuofenzive. Od tada se sve češće navodi kako treba poduzimati još odlučnije poteze s ciljem onemogućavanja ruske pobjede, pri čemu se sve više govori i o mogućem slanju NATO-ovih instruktora, a neke zemlje najavljuju i slanje svojih vojnih postrojbi i druge opasne korake.

Početničke greške

Povećanje apetita zapadnih stratega u smislu nanošenja strateškog poraza Rusiji bilo je posljedica ispravno uočenih zastarjelih metoda vođenja rata Rusije, čiji vojni vrh ranije nije mogao ili nije želio uočiti važnost pojave novih vojnih tehnologija u svijetu i suvremenih vrsta oružja poput dronova, satelitskog navođenja ili pak uporabe suvremenih komunikacija i učinkovite interakcije među postrojbama na terenu. Očito je ruski državni vrh smatrao kako Rusija više neće voditi velike ratove punog opsega protiv bilo koga, pogrešno procjenjujući globalnu geopolitičku sliku. Također je smatrao kako se nitko neće usuditi vojno napasti Rusiju kao nuklearnu supersilu.

Zbog toga je ruski vojni stroj, slično ruskoj klimi, ostao zamrznut u hladnoratovskom modelu ratovanja koji se oslanjao na veliko iskustvo iz borbi u Drugom svjetskom ratu i golemu važnost tenkova, topništva i zrakoplovstva. Stoga su američki stratezi procijenili kako će zbog velike količine oružja koje je Zapad isporučio Ukrajini i uz veliku obavještajnu, navigacijsku i svaku drugu pomoć koja uključuje i najsuvremeniju satelitsku potporu visoko motivirana ukrajinska vojska uspjeti slomiti agresora bez potrebe za bilo kakvom eskalacijom.

Pritom su smatrali da je rusko vodstvo u šoku, da je uplašeno i neodlučno i da će prije ili poslije pod teretom vojnih poraza i djelovanja nikad strožih sankcija uvedenih protiv bilo koje zemlje biti prisiljeno potpisati mir po zapadnim uvjetima. Ključna za taj scenarij trebala je biti spomenuta dugo najavljivana i opsežno pripremana ukrajinska prošlogodišnja ljetna protuofenziva.
Međutim, kako je ona propala i iskrvarila na “zmajevim zubima” čvrsto uspostavljene ruske obrane i kako je postalo jasno da su Rusi brže nego što se moglo očekivati ovladali novim tehnologijama i pokrenuli masovnu vojnu proizvodnju usprkos sankcijama pred kojima je Rusija pokazala neočekivano visoku otpornost, stiglo je bolno otrežnjenje čije posljedice upravo gledamo.

Novo ratište

Ukrajinska je vojska oslabljena i nakon velikih gubitaka u navedenoj protuofenzivi demoralizirana, što je trend koji traje do danas. Ruska vojska preuzela je inicijativu duž cijele bojišnice, a nedavno je otvorila i novu uz granicu s Harkivskom regijom kako bi uspostavila tampon-zonu prema svojim pograničnim regijama Belgorod i Kursk koje su proteklih mjeseci izložene čestim ukrajinskim raketnim i diverzantskim napadima. Novom ofenzivom Moskva, kako službeno navodi, nema namjeru osvojiti obližnji milijunski grad Harkiv, svega dvadesetak kilometara udaljen od crte bojišnice, ali želi rastegnuti ukrajinske snage i oslabiti ukrajinsku obranu na drugim važnim smjerovima, prije svega u regiji Donjeck.

Nova ruska ofenziva prisilila je Kijev na prebacivanje novih svježih snaga u zonu vojnih operacija oko Harkiva. Navodno je riječ o oko 40 tisuća novih vojnika, zbog čijeg je rasporeda ruska operacija znatno usporena. U tom se smislu ne isključuje, jer je riječ o novopridošlim i dostatno velikim ukrajinskim pričuvnim snagama, da one pokrenu i novu protuofenzivu s ciljem protjerivanja ruskih postrojbi, što bi, u slučaju uspjeha, zadalo neugodan udarac ruskom državnom vrhu. On za poraze ne zna još od jeseni 2022., kada su ruske snage protjerane upravo iz regije Harkiv, a onda se povukle i s desne obale južnog Dnjepra, uključujući i grad Herson.

Tijekom inicijative koju je ruska vojska preuzela na bojišnicama od kraja prošle godine, nedavno je zauzet i jedan od najvažnijih simbola ukrajinskih, krajnje mršavih rezultata lanjske ljetne protuofenzive, selo Rabotine, za čije je oslobođenje Kijev platio veliku cijenu u ljudstvu, a poglavito u zapadnoj tehnici.

Kocka je bačena

Ukrajinski rat sada je i javno postao poligon za vojni obračun Zapada i Rusije, a u nešto drugo više nitko u svijetu i ne vjeruje. Ukrajina i Ukrajinci sada su važni samo kao geografsko bojno polje i utoliko što se za Zapad bore ukrajinski vojnici, dok sve ostalo on čini: financira tu zemlju koja je sada sama postala neodrživa, isporučuje joj sve vrste naoružanja prazneći do opasnih razina i svoja skladišta, opskrbljuje ju najsofisticiranijim obavještajnim podacima i sustavima navođenja, isporučuje joj sve veće količine električne energije zbog nedostatka vlastitih izvora uništenih u neprekidnim ruskim zračnim napadima itd.

Drugim riječima, navedene floskule o privremenom poremećaju blagodati građana Zapada ubrzano se tope poput snijega na proljetnom suncu, a svima postaje jasno kako će posljedice odabira Zapada upravo ovakvoga smjera obračuna s Rusijom biti kudikamo veće i teže i za njega samog. Dakle, zbog potpuno novih vojno-sigurnosnih okolnosti u Ukrajini od ove godine, i konačno su skinute sve maske. Zapadni vođe više ne mogu skrivati goleme razmjere svog sudjelovanja u ovom ratu osim vojnim postrojbama, ali i to je samo pitanje vremena.

Zbog toga se navedene riječi predsjednika Zorana Milanovića moraju shvatiti kao istinite i interpretirati kao priznanje realnosti da se Europa našla pred samim pragom velikog rata s Rusijom. Rata koji Rusija, međutim, ne namjerava voditi konvencionalnim sredstvima, svjesna nerazmjera veličine svojih vojnih snaga i onih združenoga zapada. Neovisno o tome što brojni ruski analitičari danas ukazuju na to kako je ruska vojska sada, u ove gotovo dvije i pol godine sveobuhvatnog i velikog rata stekla veliku prednost u iskustvu ratovanja nad vojskama Zapada. Čak i u pogledu brzine pokretanja vojne proizvodnje i isporuka potrebnog naoružanja i streljiva. Moskva više ni na najvišim razinama ne skriva mogućnost primjene nuklearnog oružja, a to će, kako navodi, ovisiti isključivo o daljnjim potezima Zapada i njegovoj želji za daljnjom eskalacijom.

Spremni na žrtvu

A kako Zapad smatra da je Rusija ona koja eskalira sukob svojom najnovijom ofenzivom oko Harkiva, jasno je kako su njihovi stavovi potpuno različiti i nepomirljivi i da će do opasne, dosad neviđene eskalacije, najvjerojatnije doći. Na koji način i u kojem opsegu, ostaje još nepoznato.

Poznato je samo da je Amerika zbog Ukrajine naizgled postala spremna žrtvovati cijelo svoje carstvo. Slično kako to čini i Rusija u kontekstu one Putinove da će Rusi, ako se međusobno uništimo, biti oni “koji će ući u raj”. Prošlog se tjedna intenzivirala rasprava unutar zapadnih zemalja i međusobno o tome trebaju li dopustiti Kijevu da njihovo isporučeno oružje koristi za napade na ruske vojne ciljeve u dubini teritorija međunarodno priznate Rusije.

U tom se smislu sve češće koriste i karte koje pokazuju udaljenost od ukrajinsko-ruske granice do ciljeva do kojih bi zapadne rakete trebale nanositi udare, od kojih su neke već i dovoljno blizu same Moskve. Slične karte nedavno su u američkom Kongresu koristili zagovornici davanja “zelenog svjetla” Kijevu, a javno ih je prošlog tjedna pokazivao i francuski predsjednik Emmanuel Macron na zajedničkoj medijskoj konferenciji s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom u Berlinu. Macron je sada predvodnik unutar EU-a u tom pogledu, nedugo nakon što je njegova ideja o mogućem slanju francuskih i NATO-ovih vojnika u Ukrajinu naišla na oštre kritike brojnih saveznika, iako ni ona još nije izvan optjecaja.

Dali dozvole Kijevu

Kako god bilo, spomenute bi karte trebale uplašiti Moskvu i prisiliti je na uzmak prije nego što bude kasno, intencija je ključnih zapadnih vođa koji “plešu po rubu” uoči američkih predsjedničkih izbora i izbora za Europski parlament. Ali i ne samo te karte. Održan je sastanak ministara vanjskih poslova članica NATO saveza u Pragu. Iako to još nije odluka samoga saveza, mnoge zemlje članice dale su dopuštenje Kijevu da koristi njihovo oružje u navedene svrhe. Ovdje se svakako moraju uračunati i najavljene isporuke Nizozemske i Danske višenamjenskih lovačkih zrakoplova F-16AM koji bi također mogli nanositi udare po Rusiji dalekometnim raketama. Pritom se te zemlje sve redom “pokrivaju” pravnim tumačenjima da bi se u ovom slučaju radilo o ukrajinskim obrambenim potezima s ciljem odvraćanja ruske agresije, a ne o napadačkim akcijama s ciljem zauzimanja ruskih teritorija.

Problem je, međutim, što za Moskvu takva tumačenja neće imati preveliku važnost. Ona je strana neposredno uključena u rat koji je sama pokrenula, ali ne na način da u njemu ratuje protiv Zapada. Zato sigurno neće gledati prekriženih ruku na napade dalekometnim zapadnim oružjem po svom teritoriju kao na čin kojim se služi isključivo Ukrajina. Ali najprije bih naveo koje su to zemlje NATO saveza dosad dale dozvolu Kijevu, a kako ih nabraja američki The New York Times: Kanada, Velika Britanija, Francuska, Nizozemska, Njemačka, Danska, Švedska, Finska, Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka i SAD djelomično. Zašto djelomično? Prošlog je tjedna medij Politico objavio kako je Washington Kijevu dao dopuštenje za korištenje proturaketnih sustava Patriot za obaranje ciljeva u zračnom prostoru Rusije ako se oni koriste za napade na ukrajinski teritorij.

Nema sloge

Međutim, kako u petak piše britanski Financial Times, predsjednik Joe Biden odobrio je Ukrajini i korištenje američkih raketa ATACMS za udare po ruskim ciljevima u Rusiji, ali isključivo po onima s kojih se izvode napadi na ukrajinsku regiju Harkiv. Talijanska se vlada pak, poput mađarske i slovačke, oštro protivi davanju takvog dopuštenja za isporučeno talijansko oružje, a sve ovo što se sada događa na zapadu vezano uz Ukrajinu naziva opasnim eskaliranjem sukoba, u čemu Rim ne želi sudjelovati. Stavu Italije pridružuju se i Španjolska i Belgija, dok ostale zemlje EU-a zasad mudro šute. Vidjet ćemo dokad.

Iz uvjetno rečeno opreznijeg stava Washingtona vidljivo je kako Biden još uočava opasnost od velike eskalacije i neposrednog sukoba SAD-a s Rusijom i da odlučnost i predvodništvo u eskalaciji vješto prebacuje na ključne europske saveznike. Prije desetak dana Putin je rekao kako će eventualna raketiranja ciljeva na tlu “stare” Rusije dovesti do nužnog ruskog odgovora prema onima koji Kijevu napade dopuštaju, pri čemu je dodao kako bi europske zemlje trebale biti svjesne da su “male i gusto naseljene”. Zaključak o tome što je time želio reći nije teško izvući.

Osim toga, ruski je vođa rekao kako je Rusiji jasno da suvremenim i sofisticiranim zapadnim raketnim i proturaketnim sustavima upravljaju NATO-ovi vojnici iz zemalja koje su Ukrajini to oružje isporučile, i to uz pomoć zapadnih satelitskih komunikacija za određivanje ciljeva i navođenje. Pojedini ruski analitičari ovih dana na državnim televizijskim programima navode kako je došlo vrijeme da Zapad konačno shvati da “Rusi nisu idioti” i da oni dobro znaju kako stoje stvari i tko na zapadu u svemu ovome vuče konce.

Ključna žarišta

Svijet ubrzano ulazi u duboku krizu, čemu svjedoče i dramatična zbivanja na Bliskom istoku o kojima, kao i onima na Dalekom istoku, gdje dramatično raste napetost u zoni Južnog kineskog mora, ovog puta nije bilo riječi. Od pogibije iranskog predsjednika Ebrahima Raisija preko učestalih napada jemenskih hutista iza kojih stoji Iran na američke dronove i vojne i trgovačke brodove u Crvenome i Arapskome moru, zbog kojih je potpuno poremećen pomorski promet Sueskim kanalom te uglavnom preusmjeren na puno duži put oko juga Afrike, do brutalne izraelske vojne operacije u Pojasu Gaze kojoj se ne vidi kraj i zbog koje su pojedine europske zemlje učinile presedan i prošlog tjedna službeno priznale Palestinu kao suverenu državu.

Ali za nas je ipak najvažnije ono što se događa u Europi. A ondje se ne događa ništa drugo doli potpuni europski teatar apsurda. Onaj isti koji je u povijesti 20. stoljeća ovaj kontinent čak dva puta doveo do apokalipse odnosno tragedija neviđenih razmjera, u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Povijest nas u Europi ništa naučila nije pa je vjerojatno došlo vrijeme i za novu kataklizmičku lekciju. Ali ako do nje dođe, ona će sigurno biti i posljednja, iako nas to nikako ne može tješiti jer nas nakon nje više nizašto ne bi bilo briga. Bio bi to potpuni ljudski debakl u svakom segmentu, istinski armagedon.

S jedne strane, u europskom teatru apsurda nastupaju sluđene elite koje više ne znaju što im je činiti i dokle mogu ići zapletene u golemu mrežu laži i licemjerja iz koje nema bezbolnog izlaska, a s druge, ošišane ovce, izmanipulirani građani koji čekaju početak glavne turističke sezone. Jedni da bi zaradili, a drugi da bi uživali na plažama, terasama kafića i noćnih barova, opijeni životom koji to nije. I ono prvo i ovo drugo u tom teatru imaju nešto zajedničko: predstavljaju siguran put u propast.