Beograd, “zlatni most” i stara pitanja: Treba li Hrvatskoj još jedna politička iluzija?

Milorad Pupovac i Jasna Vojnić u Beogradu su najavili novu inicijativu za “podizanje hrvatsko-srpskih odnosa na višu razinu”. Govorili su o “zlatnom mostu”, o dijalogu, o uklanjanju balasta prošlosti i potrebi stabilnih, europski orijentiranih država.

No, u Hrvatskoj dio javnosti na takve poruke reagira s dubokim nepovjerenjem – i to ne bez razloga.

“Ne vjeruj Miloradu ni kada darove donosi”

U političkom folkloru često se čuje parafraza stare izreke: “Ne vjeruj Miloradu ni kada darove donosi.” To nije tek uvreda ni prazna dosjetka, nego odraz percepcije dijela javnosti koja smatra da se iza pomirljivih tonova često krije relativizacija odgovornosti za rat, izjednačavanje krivnje ili politička trgovina.

Ako se govori o “uklanjanju balasta ratova”, tada je legitimno pitanje – gdje je jasna i nedvosmislena osuda agresije na Hrvatsku? Gdje je isprika za razaranje gradova, za masakre nad civilima, za okupaciju dijela teritorija?

Politički dijalog bez jasnog imenovanja agresora i žrtve mnogima zvuči kao pokušaj preskakanja povijesnih činjenica radi pragmatične suradnje.

Politička pozadina: manjine kao most – ili alat?

Pupovac je rekao da su Hrvati u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj godinama bili “zlatni politički most”. No, most podrazumijeva povjerenje s obje strane. U hrvatskoj javnosti često se postavlja pitanje: je li manjinska politika doista bila most ili je povremeno služila kao poluga pritiska u unutarnjim političkim odnosima?

SDSS je godinama sudjelovao u vladajućim koalicijama u Zagrebu, dok su istodobno odnosi sa Srbijom često bili opterećeni otvorenim pitanjima – nestali, ratna odšteta, procesuiranje ratnih zločina, arhivi JNA. Rezultati? Skromni.

U tom kontekstu, najava “međunarodnih konferencija” i novog ciklusa dijaloga zpvuči ambiciozno, ali i apstraktno. Hrvatska javnost više ne reagira na parole – traže se konkretni potezi.

Isprika kao preduvjet povjerenja

Ako netko želi biti most, mora prvo priznati istinu o onome što se dogodilo. U Hrvatskoj je i dalje snažan osjećaj da dio političkih aktera iz srpske zajednice nikada nije jasno i bez zadrške osudio velikosrpsku politiku koja je dovela do rata.

Zato se postavlja pitanje: može li se govoriti o “novoj razini odnosa” bez prethodnog čina moralne odgovornosti?

Isprika nije znak slabosti. Ona je preduvjet povjerenja.

Oprez kao politička nužnost

Ako Milorad nešto nudi – dio javnosti smatra da to treba uzeti s mjerom opreza. Ne zato što dijalog nije potreban, nego zato što je hrvatsko iskustvo 90-ih bolno i duboko ukorijenjeno u kolektivnoj svijesti.

Nitko razuman ne osporava potrebu dobrosusjedskih odnosa. No, dobri odnosi ne grade se zaboravom, nego istinom.

Bez jasnog distanciranja od agresorske politike, bez konkretnih rješenja za nestale i ratne zločine, bez priznanja patnje žrtava – svaka inicijativa ostaje u sferi političke simbolike.

Zagreb uskoro?

Pupovac je najavio sličan susret uskoro i u Zagrebu. Ako do njega dođe, bit će to prilika da se vidi je li riječ o stvarnoj promjeni pristupa ili tek o još jednom krugu diplomatskog optimizma.

Hrvatska ima pravo na stabilnost i dijalog. Ali ima i pravo na istinu, poštovanje i jasne crte kada je riječ o Domovinskom ratu.

Most se može graditi – ali ne preko zaborava.