Na današnji dan: Napad na Sajmište

Krajem kolovoza 1991. godine JNA, pobunjeni Srbi i srpske paravojne formacije pokrenuli su opći napad na Vukovar. Ondje se već nalazila skupina 1. A brigade "Tigrova", no domaćim braniteljima hitno je trebalo još ljudstva. Tako su im se na kratko pridružili "Tigrovi" koji su bili raspoređeni u obrani sela Đeletovci, smještenog na istočnom dijelu vinkovačke bojišnice. Raspoređeni su na Sajmište, a među njima bio je i Darko Čevizović kojemu je od dana provedenih ondje najupečatljiviji ostao upravo današnji dan, 30. kolovoza 1991.

Opisao ga je idućim riječima:

“Tog dana pokrenut je jak napad iz Negoslavaca. Prema Negoslavcima mi smo ranije postavili protutenkovske mine, čisto da se osiguramo 50-100 metara ispred naših položaja. Tog 30-og ujutro spavali smo u kući ispred tog minskog polja. Tada smo imali IC uređaj za noćno promatranje tako da smo mi malo zašli iza prvih linija kako bi imali što bolji pregled. Mene je zapovjednik obrane Sajmišta ‘Srednji Bojler’ naučio na jutarnju kavu tako da smo se u rano jutro prošuljali kraj naših koji su spavali i uputili Petru Kačiću. Naši suborci nisu shvatili da smo prošli i otišli za ciglanu gdje je bilo zapovjedništvo. Kada je počeo napad, tenk JNA je opalio po toj kući i to taman po onom dijelu u kojem smo boravili. Naravno, naši su se uplašili da nas više nema. Mi smo za to vrijeme pili rakijicu i kavicu kod ‘Srednjeg Bojlera’.

Kada smo se vratili skoro smo dobili batina. Nije im ništa bilo jasno. Uskoro je krenuo pakao. Tenkovi su nam se prikrali i nastala je tarapana. S puškomitraljezima su s tenkova tukli po nama. Ivan Slonje Šved, Stojan Marin i jedan Vukovarac otišli su kroz kukuruze i sprašili jedan tenk kojem se raspala gusjenica. Otkriveni su i Šved nije mogao mrdnuti. Mi smo mislili da je gotov. Nitko se nije usudio ići mu pomoći i krenuli smo ‘Srednji Bojler’ i ja. Nismo ga našli i vratili smo se nazad no on se nakon nekog vremena pojavio živ. Bilo je to neviđeno veselje i zbog Šveda i zbog tog odbijenog napada. No uskoro je krenula kanonada po nama. Kada su granate krenule, ja sam počeo trčati, poskliznuo sam se

i pao na stepenice, tada mi je geler otkinuo petu na čizmi. Uspio sam Bogu hvala ubrzo utrčati u podrum. Ja velim, da je Vukovar tako dugo izdržao jer su kuće imale izvrsne betonirane podrume. Uskoro je krenuo i napad iz zraka, a mi smo naivno pucali s automatskim puškama po njima. Garantiram da smo ih pogodili, ja sam pilotu vidio lice koliko su bili nisko, ali u ništa vitalno.”

Ta skupina “Tigrova” idućeg dana povučena je natrag u Đeletovce.

Spomenuti Ivan Slonje Šved svoje je ratne doživljaje s ratišta na istoku Hrvatske prenio na papir, a objavio ih je ogranak Matice Hrvatske u Vinkovcima 1994. godine pod naslovom “Ne pucaj prvi”.