Na Memorijalnom groblju Vukovar pokopan je bivši logoraš Milan Turkalj

"Jučer smo ispratili Milana Turkalja na njegovo posljednje počivalište. Našeg Miću. Ovo je kratki oproštaj koji sam pročitala prije njegovog ukopa. Možda sam mogla bolje, kraće ili duže, kad bi se čovjek mogao pripremiti na gubitak i tugu. Jedno je sigurno, Milana nikada neću zaboraviti, a potrudit ću se da ga ne zaboravi ni Hrvatska.

******

Otkako me sjećanje smisleno služi, u njemu je i Mićo. I djeca, mi koji smo odrastali u borovskim soliterima, a među njima Milan i Marija, teta Ivkini i čika Rudikini. Lako se bilo nama, mlađima, igrati, kad smo znali da naša Marija ima brata, zaštitnika, koji nas je nenametljivo, ali budnim okom čuvao.

Milan je rođen 1964. u Vukovaru, kao prvi od dvoje djece Ivke i Rudolfa - Rudike Turkalja. Završio je višu Poljoprivrednu školu u Osijeku, a kao branitelj Vukovara i dragovoljac, predao se s oružjem u Obućari u Borovu naselju zajedno s ostalim suborcima koji su bili na položaju na Domu tehnike pod zapovjedništvom Zorana Šipoša.

Kada smo se ponovo sreli nakon puno godina, i danas imam tu sliku pred očima, s osmijehom i blago, kao da priča o svakodnevnim stvarima, ispričao mi je kako je živ i neranjavan, dočekao slom obrane grada te kako nije otišao u proboj jer je brat njegovih suboraca bio ranjen. Zbog rane u nozi nije mogao hodati, njegova ga braća nisu htjela ostaviti, a ni on bez njih nije želio otići.

Da, to je Mićo, pomislila sam - miran, tih, pošten i odan. Uz zagrljaj smo se rastali.

A onda sam, puno kasnije, od nekoga čula priču o heroju iz srpskog koncentracijskog logora.

O tada dvadeset petogodišnjem mladiću koji je danima odvođen na ispitivanja pri čemu je sustavno premlaćivan i maltretiran. Nakon još jedne torture, po povratku u nekadašnju staju u koju su njih nekoliko stotina bili zgurani, kada su ih ponovno počeli batinati, zgrabio je štaku od jednoga ranjenog suborca i njom udario zatvorskoga čuvara vičući: „Mi nismo ustaše, mi smo Hrvati, mi smo hrvatski branitelji, ne možete nas tući kao stoku! Mi smo ljudi!“.

Svjedoci su ispričali kako su i oni i čuvari ostali u šoku, a onda su se njih petorica bacili na mladića koji se doslovno tukao s njima vičući: „Živjela Hrvatska, nećete nas uništiti, još će se pjevati Lijepa naša!“.

Ne mogu opisati svoje iznenađenje kada sam saznala da se radi o Mići. A opet… Da, to je bio on. Onaj pravedni, pošteni Milan koji je budno pazio na nas djecu, onaj koji je skakao na nepravdu i branio slabije.

„- U trenutku kada su počeli tući ranjenog mladića pored mene, mislim da je bio iz Zagreba, jednostavno se nešto prelomilo u meni. Zgrabio sam njegovu štaku i s njom počeo udarati tog nečovjeka… - tako mi je rekao kad sam ga o tome pitala, a o ono što se s Mićom događalo poslije, nezamisliva je priča. Od tada, pa sve do razmjene zarobljenika devet mjeseci kasnije, Mićo je nekoliko puta, doslovno, prevario smrt.

Pa ipak, prije dva dana, nebeska brigada hrvatskih ratnika povećala se za još jednog vukovarskog branitelja. Naš Milan je, nažalost, izgubio posljednju bitku. Umorio se ratnik, umorio se Vukovarac, Kudeljarac, kako je za sebe najviše volio reći, a mi Kudeljarci znamo kakve su nevidljive i rijetke spone koje nas vežu, ma koliko godina prošlo od kako se ne bismo vidjeli. Baš kao što tek rijetki zaslužuju takvo beskrajno poštovanje i ljubav koju osjećamo za našeg Miću.

Večeras, kada budeš prolazio našom bojišnicom, svrati Bože i u njegov rov, ispričat će ti najbolnije priče koje zna i bit će iskreniji nego ikad prije.

Zbogom Mićo, prijatelju iz djetinjstva, zbogom heroju moga grada, nećemo zaboraviti tvoju dobrotu kojom si nas obasipao onda kada je dobrota bila jedino što nam je trebalo. Sjetit ćemo te se kad god zasvira Lijepa naša, jer kao što si rekao, nisu nas uništili, živjela Hrvatska!

Anđeli te u raj poveli, jer u paklu si već bio. Svjetlost vječna svjetlila ti, počivaj u miru Božjem. Do ponovnog susreta…"