U vrijeme sukoba devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije, selo Bučje pokraj Pakraca postalo je poprište strašnih zločina i patnje. Logor Bučje, pod upravom srpskih vojnih i paravojnih snaga, stajao je kao svjedok brutalnosti i nepravde od kolovoza 1991. do siječnja 1992. godine.
U tom razdoblju između 200 i 250 osoba bilo je zatočeno u logoru, većinom hrvatskih vojnika, ali i civila, uključujući žene i djecu. Među zatočenicima su bili i civili srpske nacionalnosti koji su se odbili priključiti paravojnim postrojbama ili su surađivali s Hrvatima. Djeca, čak i najmlađa od svega četiri godine, nisu bila pošteđena strahota logora.
Zatočenici su pretrpjeli nehumane uvjete života, a mnogi od njih bili su izloženi sustavnom psihičkom i tjelesnom mučenju. Nažalost, neutvrđen broj zatočenika podlegao je tim nečovječnim postupcima. Dio zatočenika je razmijenjen u kolovozu i listopadu 1991., ali sudbina mnogih ostala je nepoznata. U prosincu te godine, preostali zatočenici prebacili su se srpske postrojbe u logor Stara Gradiška, gdje su čekali slobodu do razmjene u siječnju 1992. godine. Nažalost, 21 osoba se još uvijek vodi kao nestala.
Na današnji dan 1992. godine na Gavrinici u Pakracu izvršena je razmjena posljednjih zarobljenika logora Bučje, čime je došao kraj patnji i stradanjima u tom ozloglašenom prvom kao takvom u RH stratištu u kojem su bili zatočeni brojni nedužni civili. Logor Bučje je kao takav bio prvi u Domovinskom ratu, a zatvoren je kada je probijena cesta Požega – Pakrac, 26.prosinca 1991. godine. Tog su dana zatočenici prevezeni u Staru Gradišku, Manjaču(BiH), a neki iu Srbiju, Sremsku Mitrovicu.
Za zločine počinjene u logoru pravomoćno je osuđeno šest pripadnika srpske postrojbe, ali mnogi odgovorni nisu snosili posljedice za svoje zločine. Dramatična razmjena logoraša iz logora Bučje 16. siječnja 1992. u Pakracu ostala je duboko urezana u sjećanje kao najveća razmjena u to vrijeme. Na slobu su pušteni poslijedni zatočenici logora smrti.
Bučje je od samih početaka sukoba bilo važno središte srpske oružane pobune na Psunju iu zapadnoj Slavoniji. Ondje su se nalazili ključni komunikacijski centar, skladišta hrane i streljiva, zapovjedništvo za planiranje vojnih akcija te sam logor. Pobunjeni Srbi, nekoliko dana prije općeg napada na Pakrac, počeli su odvoditi stanovništvo u Bučje, gdje su ih izlagali brutalnom zlostavljanju.
Nakon oslobađanja Bučje od strane Hrvatske vojske, selo je bilo gotovo sravnjeno sa zemljom, jer su Srbi u bijegu minirali skladište streljiva. Dio logoraša razmijenjen je prije, dok je ostatak prebačen u logor Stara Gradiška u prosincu 1991. godine. Višednevni pregovori rezultirali su razmjenom preživjelih logoraša na Gavrinici u Pakracu, uz posredovanje Crvenog križa i prisutnost promatrača Europske zajednice.
Unatoč razmjenama, sudbina mnogih logoraša, uključujući vođu pakračkih Hrvata dr. Ivana Šretera, ostaje nepoznata. Njihova patnja ostavlja dubok trag u povijesti, podsjećajući nas na važnost sjećanja kako bi se spriječila ponavljanja takvih tragičnih događaja. Logor Bučje ostaje mračna točka u povijesti Zapadne Slavonije, podsjećajući nas na potrebu za istinom, pravdom i sjećanjem kako bismo izgradili bolju budućnost.
Za podsjetiti je da se i za vrijeme II svjetskog rata isto događalo na Bučju.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.