Na Stepinčevo, 10. veljače 1992., skupina hrabrih hrvatskih branitelja iz Paljuva u zaleđu Zadra u potpunoj je tajnosti izvela akciju izvlačenja i spašavanja okupiranih sumještana.

Na Stepinčevo, 10. veljače 1992. godine, skupina hrabrih hrvatskih branitelja iz Paljuva u zadarskom zaleđu izvela je jednu od najsmjelijih i najtajnovitijih akcija spašavanja u Domovinskom ratu, piše Portal Slobodna Lika. U potpunoj tišini i duboko u neprijateljskom zaleđu izvukli su i spasili svoje okupirane sumještane.

Riječ je o jedinoj takvoj većoj akciji na zadarskom području, provedenoj oko 15 kilometara unutar prostora pod nadzorom srpskih agresorskih snaga.

Paljuv je okupiran 31. prosinca 1991. godine. U selu su tada ostala 23 mještana, među njima i trojica hrvatskih branitelja, koji se u ratnom kaosu nisu uspjeli povući prije ulaska neprijatelja. Punih 42 dana proveli su zarobljeni u vlastitom mjestu – u svojevrsnom zatvoru na otvorenom. Neprijatelj je znao da su ondje, izlagao ih fizičkom i psihičkom zlostavljanju, a svaki novi dan donosio je novu neizvjesnost i strah za život. O njihovoj sudbini nitko izvan Paljuva nije znao.

Ključni preokret dogodio se kada se jedan od zatočenih, hrvatski branitelj Tomislav Portada, samoinicijativno i u potpunoj tajnosti uspio probiti do Posedarja nakon 26 dana života pod okupacijom. Njegov dolazak bio je presudan. Detaljno je opisao stanje na terenu, neprijateljske položaje, načine stražarenja te mjesta na kojima su se mještani skrivali po zaseocima. Posebno je upozorio na opasnost jer su agresorski vojnici povremeno noćima stražarili uz civile, postavljajući zamke poput brašna i grančica kako bi otkrili tragove kretanja, u nadi da će uhvatiti još branitelja.

Nakon okupacije Paljuva dio neprijateljskih vojnika i pobunjenih lokalnih Srba nastavio je pljačku. Držali su dominantne položaje na Gradini u Podgradini i u Novigradu, odakle su kontrolirali prilaze hrvatskih snaga, dok su se prvi hrvatski položaji nalazili u Posedarju.

Zapovjednik akcije bio je Ante Baraba – Čiča. I danas, s vidljivim emocijama, govori o toj noći:
„Svi sudionici akcije bili su rodom iz Paljuva, osim Blaža Beretina iz Radovina, danas generala Hrvatske vojske. Cijeli Paljuv može biti ponosan na njih. Kao njihov zapovjednik duboko im se klanjam – svaki je bio spreman položiti život.“

Skupina je odabrana po strogoj dragovoljnosti – iz iste kuće mogao je sudjelovati samo jedan, neoženjeni branitelj. Njih trinaestorica krenula su u prodor duboko u neprijateljski teritorij, vođena jedino ljubavlju prema svome mjestu i ljudima.

Akcija je započela u noći s 9. na 10. veljače 1992. Iz Posedarja su se kretali uz more, iznimno oprezno, stazama koje su poznavali još iz djetinjstva. Pretražili su i jamu kod Nozreta, nadajući se da ondje možda netko traži zaklon. Na čelu kolone uvijek je bio Baraba – Čiča.

Neopaženo su ušli u Paljuv i stigli do lokacije Karatinić, gdje su podijeljeni u tri grupe, dok je jedan ostao kao osmatrač. Svaki pucanj značio bi da su otkriveni. Bili su spremni boriti se do posljednjeg metka, no akcija je, nevjerojatno, provedena bez ijednog ispaljenog hica.

Prije zore su se povezali s mještanima na tri dogovorene lokacije. Susreti su bili potresni – ljudi su teško vjerovali da je pomoć stigla. Među zatočenima su bili starci i nepokretne osobe. Sedmero njih nije moglo krenuti u proboj i sa suzama su odlučili ostati u Paljuvu.

Posebno su dirljivi bili susreti roditelja i sinova. Nakon 42 dana zatočeništva Marijan Baraba zagrlio je oca i majku, a Nenad Baraba majku. Jedan branitelj nikada neće zaboraviti prizor dviju starica koje su se, ugledavši ga, od straha skamenile. „Ne bojte se“, ponavljao je dok su bježale, nesposobne povjerovati da su došli spasitelji.

U najkritičnijih deset sati, dok su se skrivali u šmrikama i čekali dogovoreni trenutak, sudbina 35 ljudi visjela je o koncu. U 19 sati započelo je izvlačenje. Trinaest branitelja povelo je, nosilo i bodrilo 15 sumještana na putu prema slobodi. Metar po metar, puzeći i hodajući, svladavali su povratničku rutu. U akciju je ušlo 13 ljudi – vratilo ih se 28.

Spašavanje je završilo u Punta Skali u Petrčanima, u zagrljajima i suzama radosnicama.

O ovoj se akciji malo zna, a sudionici o njoj govore skromno – učinili su to za svoje selo. Nagrađeni su Nagradom za životno djelo Općine Novigrad, no najveće priznanje, kažu, riječi su zahvalnosti njihovih sumještana.

Simbolično ili ne, dan spašavanja poklopio se s blagdanom Stepinčeva – snažnim znakom ljubavi, vjere i žrtve.

Paljuv je kasnije bio jedno od središta najžešćih borbi u VRO Maslenica. U njegovu oslobađanju ključnu ulogu imala je 4. gardijska brigada, a borbe su vođene i prsa o prsa, pa čak i tenkovima. Zbog strateškog položaja Paljuv je često bio meta protunapada, a prilazna cesta prozvana je „cestom smrti“.

Prije rata Paljuv je imao oko 360 stanovnika, od kojih se 76 uključilo u obranu Hrvatske. Osam branitelja i četiri civila izgubili su život, a dvije se osobe još vode kao nestale. Ulice u Paljuvu danas nose imena poginulih, a u njihovu čast održava se i memorijalni nogometni turnir.

Na pitanje kako su preživjeli 42 dana okupacije, branitelji jednostavno odgovaraju – borbom iz dana u dan. Pekli su kruh bez kvasa, skrivali brašno i suho meso, snalazili se s onim malo blaga što je ostalo. No glad nije bila najveća briga.

Prvo pitanje koje su postavljali, i koje braniteljima i danas odzvanja u ušima, bilo je:
„Di su moji – jesu li živi?“