NAJOPASNIJA PRIJETNJA Čovjek koji ima najveći utjecaj na Putina: ‘Vrijeme je da napadnemo NATO, ovaj gradić bi nam trebao biti primarna meta!‘
Karaganov je dodao kako ne bi želio da se taj scenarij ostvari
Svibanj je donio dosad najopasniju eskalaciju ukrajinskog rata. Još sredinom mjeseca zapadni lideri počeli su javno agitirati da se Ukrajini dopusti zapadnim oružjem gađati teritorij Rusije, na što je ruski čelnik Vladimir Putin pokrenuo nuklearne vježbe s Bjelorusijom, da bi 28. svibnja upozorio Zapad i NATO članice da se “igraju s vatrom”, jer bi se takvim dopuštenjem Kijevu Zapad izravno uključio u rat u Ukrajini, što bi “moglo izazvati globalni sukob” i povećati rizik od nuklearnog rata, piše Damir Pilić u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Ipak, samo dva dana kasnije, 30. svibnja, predsjednik SAD-a Joe Biden službeno je odobrio Kijevu da može koristiti američko oružje za udare po Rusiji – doduše, samo u pograničnom području u blizini Harkiva – što je ohrabrilo i europske saveznike Ukrajine da i oni dopuste Kijevu istovrsno korištenje njihova oružja. Time je Europa praktično ušla u predratno stanje.
Aleksandar Dugin
Pritom je glavni argument Zapada taj da se Rusija neće usuditi upotrijebiti nuklearno oružje, odnosno da su ruska upozorenja na mogući nuklearni odgovor Moskve samo Putinov blef, te da je stoga dovoljno da Zapad pokaže vojnu odlučnost i Rusija će posljedično ustuknuti, svjesna da se u konvencionalnom ratu ne može nositi s NATO-paktom. Čitav ovaj zapadni zaokret i prelazak još jedne ruske “crvene linije” bazira se na toj pretpostavci o ruskoj pasivnosti, pa valja podsjetiti na jedan stari splitski ulični grafit: “Pretpostavka je majka svih zajeba.”
Samo što bi u ovom slučaju ceh pogrešne pretpostavke nepovratno moglo platiti svih osam milijardi Zemljana.
U takvim okolnostima, možda nije nezanimljivo promotriti kako na mogućnost nuklearne eskalacije gledaju vodeći ruski politolozi i politički analitičari, oni koji imaju utjecaj na strateške odluke Kremlja. Prvi na toj listi je Sergej Karaganov, bivši politički savjetnik obojice predsjednika neovisne Rusije – i Borisa Jeljcina i Vladimira Putina.
Premda se na Zapadu glavnim ideologom koji je Putina nagovorio na povijesni zaokret Rusije prema Istoku smatra filozof Aleksandar Dugin, poznavatelji tvrde da je glavni arhitekt te “euroazijske strategije” upravo politolog Karaganov, koji je odvajanje od Zapada zagovarao godinama prije ukrajinskog rata, piše Slobodna Dalmacija.
Iako u umirovljeničkoj dobi, 72-godišnji Karaganov je i danas aktivan na javnoj sceni Rusije. Kao počasni predsjednik Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku, utjecajnog think-tanka koji analizira sigurnosna pitanja Rusije – osobito u sferi nuklearne sigurnosti - i dekan Fakulteta za svjetsku ekonomiju i međunarodne odnose na Visokoj ekonomskoj školi u Moskvi, Karaganov i danas ima veliki utjecaj na rusku politiku i tamošnju javnost.
Sergej Karaganov
Ne čudi stoga da ga je ruska državna televizija prije dva tjedna, 23. svibnja, pozvala da komentira najave zapadnih dužnosnika o davanju dozvole Kijevu da doniranim raketama gađa ciljeve u Rusiji. Karaganov je ocijenio da se “Europa psihološki priprema za rat s Rusijom” i da europski čelnici “jednostavno ne znaju u što se upuštaju”, istaknuvši kako ruski odgovor mora biti takav da odvrati NATO od daljnjih kršenja ruskih “crvenih linija”.
Stoga je, kako kaže, nužno da Moskva usmjeri vojna djelovanja na NATO članice u Europi, najprije demonstrativnim konvencionalnim napadima, ali uz istodobnu prijetnju nuklearnim napadom u slučaju odgovora po ruskom teritoriju. U tu svrhu, veli Karaganov, Rusija mora udariti na američke (NATO) vojne baze u Europi.
Konkretno, vodeći ruski politolog drži da u slučaju daljnje eskalacije od strane Zapada, odnosno u slučaju ukrajinskog napada američkim raketama na ruski teritorij (što je Biden tjedan potom i odobrio), Rusija mora udariti konvencionalnim oružjem po američkim bazama u Poljskoj, Njemačkoj ili Rumunjskoj – odakle dolazi većina zapadne vojne pomoći Kijevu - a takve udare paralelno mora odmah “potkrijepiti ugrozom da će u slučaju protuodgovora po ruskom teritoriju uslijediti ograničeni napad nuklearnim oružjem po tim istim bazama”.
Ukrajinski napad na Belgorod u Rusiji
Kako bi donekle amortizirao strahovito značenje svojih riječi, Karaganov je dodao kako ne bi želio da se taj scenarij ostvari, jer je svjestan da bi u tim vojnim bazama poginuli deseci tisuća američkih vojnika.
- Ali mi se krećemo prema svjetskom ratu i naše će vodstvo morati stati pred užasni moralni izbor, a ako ga mi ne učinimo, dovest ćemo i sebe i ostatak svijeta pred poraz – rekao je Karaganov, upozorivši da će nastavak ukrajinskog rata “neizbježno dovesti do nuklearnog rata”, jer je “Amerika zainteresirana da rat u Ukrajini traje dugo, dok su Europljani izgubili razum”.
Karaganov je uvjeren da ruski napad na američke vojne baze u Europi ne bi bio povod za nuklearni rat, jer se formalno ne radi o teritoriju SAD-a. Naveo je i kako smatra da Washington ne želi isprovocirati situaciju koja bi dovela do nuklearnog rata.
Ovdje moramo uočiti da Karaganov svoj nuklearni prijedlog temelji na istoj vrsti pretpostavke o pasivnoj reakciji protivnika na kojoj počiva i zapadna ideja da daljnja eskalacija neće dovesti do ruskog nuklearnog odgovora. Obje strane svoje eskalacijske postupke i ideje baziraju na pretpostavci da se druga strana neće usuditi na odgovor nuklearnim oružjem. A za apokaliptični scenarij dosta je i da samo jedna od te dvije pretpostavke ispadnu pogrešne.
Šest dana nakon Karaganovljeva istupa, 29. svibnja, o temi nuklearne eskalacije oglasio se i ruski politolog Dmitrij Suslov, zamjenik ravnatelja Centra za europske i međunarodne studije na Visokoj ekonomskoj školi u Moskvi, također istaknuti član Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku. U članku objavljenom u ruskom časopisu Profil, Suslov je istaknuo da Rusija “mora djelovati kako bi odvratila Zapad od prelaska crvene linije”, sugerirajući Kremlju da razmotri “demonstrativnu” atomsku eksploziju.
Zračna luka Rzeszow-Jasionka
“Politički i psihološki učinak atomske gljive, koji će biti prikazan uživo na svim TV kanalima širom svijeta, nadamo se da će podsjetiti zapadne političare na jedinu stvar koja je spriječila ratove između velikih sila nakon 1945. godine, a što su oni već uglavnom zaboravili - strah od nuklearnog rata”, piše Suslov.
Navodeći da je Zapad spreman na sve veću eskalaciju prema Rusiji, Suslov za takvu situaciju okrivljuje i rusko vodstvo, držeći da je previše mlako reagiralo kod dosadašnjih zapadnih kršenja ruskih “crvenih linija”.
“Kao rezultat, strah od eskalacije, koji je bio relativno visok na početku vojne operacije, postupno se smanjivao (...). Dakle, Zapad je došao do zaključka da je cijena poraza Kijeva daleko veća od rizika direktnog vojnog sukoba s Rusijom, kao posljedici dopuštanja da se zapadnim oružjem udara duboko u njen ‘stari’ teritorij. Glasovi koji tvrde da ni ovaj put Moskva neće nanijeti direktnu vojnu štetu zapadnim zemljama postaju sve glasniji”, notira Suslov, držeći da “ova logika može neizbježno dovesti do Trećeg svjetskog rata”, ako se što prije ne prekine.
“Ako se daljnje uključivanje Zapada u sukob u Ukrajini ne zaustavi sada, potpuni ‘vrući’ rat između Rusije i NATO-a postat će neizbježan. Da bismo potvrdili ozbiljnost ruskih namjera i uvjerili naše protivnike u spremnost Moskve na eskalaciju, vrijedi razmisliti o demonstrativnoj, odnosno neborbenoj, nuklearnoj eksploziji”, objavio je Suslov 29. svibnja.
Ako se čini da ovaj politolog iznosi radikalne ideje, valja znati da u ruskom javnom prostoru nije najradikalniji. Već sutradan po objavi njegova članka, 30. svibnja (na dan kad je Biden objavio da dopušta Kijevu gađanje ruskog teritorija američkim oružjem), politički analitičar Dmitrij Popov u listu Moskovski Komsomolec analizira jučerašnji Suslovljev prijedlog i proglašava ga – preblagim i zastarjelim.
“Kijev sada ‘smije’ udarati duboko u Rusiju zapadnim dalekometnim oružjem. Uskoro, mnogo brže nego što mislite, Ukrajina može udariti taktičkim nuklearnim oružjem! Kijev ima još jedan korak do dobivanja atomske bombe. To se može izbjeći samo na jedan način (...). Potreban je šok kako bi se neprijateljski mozak vratio na svoje mjesto.”
A kojom se vrstom eskalacijskog šoka taj “neprijateljski mozak” – dakako, misli se na Zapad – može “vratiti na svoje mjesto”? Popov ima i konkretan prijedlog:
“Neće ga vratiti ni bombardiranje Lavova, u što su svi Ukrajinci uvjereni, a Zapadu ne bi bilo žao. No, recimo, Rzeszów je legitiman vojni cilj, ako vjerujete našem ministarstvu vanjskih poslova koje je izvijestilo o pravu Rusije da gađa britanske vojne objekte ‘izvan teritorija Ukrajine’, a znamo da britansko oružje prolazi kroz Rzeszów. Dakle, Rzeszów raznesen u prašinu - to će biti šok”, piše Popov, misleći na aerodrom Rzeszów Ulma u jugoistočnoj Poljskoj, blizu ukrajinske granice, koji služi kao glavni punkt za slanje zapadne vojne pomoći Kijevu.
Kako vidimo, ni ruska politička misao nije naročito miroljubiva, baš kao ni zapadna. Podjela među ruskim političkim misliocima ne ide linijom rata i mira – u kojoj bi “mekša” frakcija zagovarala hitni prekid ratnih djelovanja, dok bi “tvrđa” tražila nastavak rata – već ide po liniji karaktera i intenziteta ratne eskalacije koja je za obje frakcije neupitna i nužna: mekša frakcija traži “demonstracijsku” atomsku eksploziju, dok tvrđa želi izravne napade na vojne ciljeve NATO-a u Europi.
Ta ruska “nepodnošljiva lakoća nuklearne retorike” može začuditi zapadnog promatrača. No, radi se o tome da je “nuklearni šok” – u smislu otvorene akademske debate o potrebi nuklearne eskalacije prema Zapadu - ruska javnost doživjela još prije godinu dana, kada je jedan ruski politolog prekršio sve dotadašnje tabue i javno zatražio od Kremlja preventivnu upotrebu atomskog oružja protiv europskih NATO zemalja. Taj autor je – već spominjani Sergej Karaganov.
Govorimo o njegovom opsežnom eseju “Rusija mora razmotriti upotrebu nuklearnog oružja”, objavljenom prošlog lipnja u časopisu “Russia in Global Affairs” (Rusija u globalnim odnosima). Dotad su u Rusiji nuklearne prijetnje Zapadu izricali mahom TV novinari i drugi kremaljski propagandisti, uključujući i bivšeg predsjednika Dmitrija Medvjedeva – kome je u Kremlju očito pripala uloga da bude “babaroga” za Zapad – ali taj politološki esej, već i zbog akademskog autoriteta autora, označio je prijelomnu točku u ruskoj percepciji upotrebe nuklearnog oružja.
U najkraćem, u tom članku Karaganov polazi od teze da je zadnjih 75 godina upravo strah od nuklearnog oružja jamčio mir i odsustvo ratnih sukoba između velikih sila, ali da sada Zapad vode političke elite koje ne pamte Drugi svjetski rat i, za razliku od svojih prethodnika, nemaju više strah od od nuklearne eskalacije, zbog čega čovječanstvo srlja u Treći svjetski rat.
“Nuklearni strah mora se oživjeti. Inače je čovječanstvo osuđeno na propast. Ono o čemu se odlučuje na bojištima Ukrajine nije kako će izgledati budući svjetski poredak, nego hoće li biti bilo kakvog svijeta ili će se planet pretvoriti u radioaktivne ruševine”, piše Karaganov.
Ruski politolog u tom eseju tvrdi da se Rusija u Ukrajini ne bori samo za svoju sigurnost, već za sigurnost čitavog svijeta. Tako kaže da će “slamanjem volje Zapada za nastavkom agresije” Rusija ne samo spasiti sebe, nego će i “konačno osloboditi svijet od 500-godišnjeg zapadnjačkog jarma”, jer će natjerati Zapad da se “odrekne težnje za hegemonijom”, čime će čovječanstvo “dobiti novu šansu za razvoj”.
“Vrijeme je da završimo naše 300 godina dugo putovanje prema Europi (...). Vrijeme je da se vratimo kući, samima sebi, i da akumulirano iskustvo upotrijebimo za izgradnju novog kursa. No, kako bi ta budućnost zaista došla, nužno je da svladamo zlokobni otpor sila prošlosti, tj. Zapada, koji će, ako ne bude zgromljen, gotovo sigurno i neizbježno povesti svijet u totalni rat, a vjerojatno i posljednji svjetski rat u historiji čovječanstva. Grubo govoreći, Zapad se mora ‘tornjati’ kako bi Rusija i svijet mogli bez opterećenja nastaviti dalje”, navodi Karaganov.
Da bi Rusija oslobodila svijet zapadne hegemonije, nastavlja autor, “neophodno je potaknuti instinkt samoodržanja koji je Zapad izgubio”, a to će se postići “dovoljno brzom nuklearnom eskalacijom”. Kako navodi, on je osobno pripremio čak 24 eskalacijska koraka u tom smjeru.
“Ne smijemo ponoviti ‘ukrajinski scenarij’. Četvrt stoljeća nismo slušali one koji su upozoravali da će nas širenje NATO-a dovesti do rata. Pokušavali smo odlagati i ‘pregovarati’. Posljedica je da imamo ozbiljan oružani sukob. Cijena neodlučnosti sada će biti višestruko veća”, ističe Karaganov.
Ukratko, doajen ruske politologije drži da svijetu prijeti globalni nuklearni rat, koji se može spriječiti jedino ruskim pokretanjem lokalnog nuklearnog rata. Ali što ako Zapad ne odstupi nakon početne ruske nuklearne eskalacije? To pitanje u završnom dijelu eseja postavlja i Karaganov.
“U tom slučaju morat ćemo pogoditi gomilu meta u određenom broju zemalja kako bismo urazumili one koji su izgubili razum. Moralno gledano, ovo je užasan izbor (...). Ali ako to ne učinimo, ne samo da će Rusija možda umrijeti, nego će vjerojatno i čitava ljudska civilizacija prestati postojati”, zaključio je najutjecajniji ruski politolog.
Koliko god ove Karaganovljeve teze bile apokaliptične, činjenica je da recentni eskalacijski potezi Zapada samo povećavaju njihovu popularnost u Rusiji. Drugim riječima, sve smo bliže konačnoj crnoj rupi.
