NAJSTARIJI JE IMAO 36, A NAJMLAĐI 20 GODINA JOŠ JEDNA KRVAVA OBLJETNICA Prisjećamo se brutalne smrti 12-orice hrvatskih redarstvenika

Tog dana u Borovu Selu iz zasjede su ubijeni policajci Stjepan Bošnjak (1955.), Antun Grbavac (1961.), Josip Culej (1966.), Mladen Šarić (1965.), Zdenko Perica (1965.), Zoran Grašić (1969.), Ivica Vučić (1961.), Luka Crnković (1970.), Marinko Petrušić (1966.), Janko Čović (1965.), Željko Hrala (1968.) i Mladen Čatić (1971.). 

Najstariji policajac imao je 36 godina, a najmlađi tek 20. 

Na današnji dan 1991. godine pobunjeni hrvatski Srbi u zasjedi su dočekali hrvatske policajce, a ono što je uslijedilo ne može se nazvati drugačije nego masakr. "Ovaj krvavi događaj označio je početak Domovinskog rata, a mi ćemo vječno pamtiti veliku žrtvu hrabrih kolega koji su svoj život položili na oltaru Domovine", jedna je od poruka Sindikata policije Hrvatske.

Neposredan povod krvavom pokolju u Borovu Selu bio je incident koji se dogodio noć ranije, s 1. na 2. svibnja kada su dvojicu njihovih kolega, Zvonimira Matkovića i Dalibora Križanovića, tijekom redovite ophodnje, zarobili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi. 

Naime, četiri patrolna policajca osječke PU primijetili su u Borovu izvješenu jugoslavensku zastavu. Stali su, skinuli zastavu i dok su postavljali hrvatski barjak, na njih su zapucali nepoznati napadači. Dvojica policajaca uspjeli su ranjeni pobjeći autom, a dvojicu su zarobili srpski  pobunjenici. 

Pregovori koje su nakon toga vodili načelnik osječke PU Josip Reihl-Kir i načelnik vinkovačke PU Josip Džaja s vođom borovske pobune, Vukašinom Šoškočaninom o puštanju zatočenih policajaca, propadaju i odlučeno je da se policajci oslobode policijskom akcijom.

U prijepodnevnim satima 2. svibnja autobus s hrvatskim redarstvenicima ušao je u Borovo Selo i u samome središtu sela upao u zasjedu, a uslijedio je masakr i brutalno iživljavanje. U svojim svjedočanstvima preživjeli policajci su govorili kako se na njih pucalo sa svih strana, a da su oni se skrili kako je tko i gdje uspio. Puškaranje je trajalo sve dok u Borovo Selo nije

ušla kolona vozila JNA s vojnicima. Tek potom sukob je prestao te se ranjenima moglo pomoći.

Tragedija za koju još nitko nije odgovarao

Možda najbolniji dio ove tek jedne od brojnih stranica ispisanih u tragičnoj krvavoj povijesti herojskog grada Vukovara je ona da i 30 godina nakon krvavog pokolja za njega nitko nije odgovarao. Podsjetimo na obilježavanje 28. godišnjice ubojstva kada je tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ocijenila da zbog toga ne možemo kriviti nikoga jer smo za taj propust "odgovorni sami".

Robert Bosak jedan je od hrvatskih policajaca koji su preživjeli masakr u Borovu Selu, a koji je ove godine za portal Direktno potvrdio da neće sudjelovati na komemoraciji za poginule policajce jer "već 30 godina pričamo jedno te isto. Na tu tragičnu obljetnicu podižu se emocije, a ništa se nije odradilo, nitko nije kažnjen za to".

"Bio sam pripadnik PU vinkovačke, ali raspoređen u ATJ Lučko. Toga sam dana slučajno bio u Vukovaru jer sam s prijateljem došao po plaću. Tu smo čuli da će biti akcija na Borovo i pitali  smo možemo li i mi. Zapovjednik Bošnjak je odbio, ali smo prijatelj i ja uzeli od kolega gornji dio maskirne uniforme i odlučili otići pomoći. Imali smo svoje oružje.  Kada su busevi ušli u selo, krenuli smo za njima pješke. Pridružila nam se skupina lokalnih Srba koji su nas pitali odakle smo, a ja sam rekao iz Pančeva. Oni su rekli da su iz Šapca i 'ajmo brzo, došle su ustaše'.  

"Kad smo krenuli prema centru čuli su se pucnjevi i shvatio sam da je stvar krenula loše za one na ulazu koji su već bili pod rafalima. Uskoro je počela pucnjava i na autobuse", rekao je Bosak u jednoj od mnogih izjava koju je dao za medije proteklih godina.

'Rekao sam to u državnom odvjetništvu na  saslušanju, ali on nije bio optužen'

"Prijatelj i ja smo došli do kafića 'San Marino' i upali u njega. Tu je bio Jovan Ajduković, kojega tada nisam znao i još šest civila.  Imali su oružje, ali nisu shvatili da smo mi hrvatski policajci pa smo ih razoružali i svezali lisicama. Kolega i ja smo gledali kako pucaju na naše dečke i one ranjene na cesti. Bili smo im nemoćni pomoći. U jednom se trenutku preko puta mene pojavio Vojislav Stanimirović s 'papovkom'. Pucao je prema našim dečkima. Rekao sam to u državnom odvjetništvu na  saslušanju, ali on nije bio optužen", ispričao je Bosak, umirovljeni branitelj i magistar politologije iz Vinkovaca. I on se, kao i ostali policajci, prijavio dragovoljno braniti Hrvatsku 1990.".

Skriveni u haustoru jedne kuće, on i prijatelj vidjeli su kako se dvadesetorica pobunjenika iživljavaju nad ranjenim Josipom Culejem. Dokrajčili su ga udarcem sjekire u glavu.

Tijekom povlačenja iz sela, Robert Bosak je naišao na ranjenog kolegu Dinka Sabljića iz Otoka. Imao je prostrjelnu ranu prsa i jako je krvario, a Bosak ga je spasio vukući ga u

deki kroz šipražje i polje sve do izlaza iz sela i nekog auta.

Kao i prošle godine, i ove će se godine zapaliti svijeće i položiti vijenci u 9.00 kod Spomen obilježja, izvijestio je načelnik općine Jarmina Andrija Draganić.