NESTALI NISU BROJ – ONI SU OPTUŽNICA PROTIV ŠUTNJE DRŽAVE

ISTINA KOJA BOLI: VIŠE OD 1.700 NESTALIH, A ODGOVORA NEMA – TKO KOČI PRAVDU I ZAŠTO HRVATSKA ŠUTI?

Pitanje nestalih iz Domovinskog rata ne smije utihnuti. Nikada. Ne zbog politike, ne zbog dnevnih prepucavanja, nego zbog temeljne ljudske i nacionalne obveze – prema više od 1700 ljudi koji su nestali, ubijeni ili odvedeni, a čiji posmrtni ostaci ni danas nisu pronađeni.

Godine prolaze, svjedoci umiru, dokumenti nestaju, a vrijeme neumoljivo briše tragove. I dok hrvatske institucije ponavljaju da potraga neće stati dok se ne pronađe i posljednja žrtva, stvarnost na terenu govori nešto drugo – proces je spor, rezultati su ograničeni, a ključni odgovori i dalje su izvan dosega.

SRBIJA ŠUTI – MEĐUNARODNA ZAJEDNICA GLEDA U STRANU

Najveći problem nije neznanje, nego nedostatak političke volje. Srbija, kao država koja je sudjelovala u agresiji na Hrvatsku, godinama izbjegava punu i iskrenu suradnju. Arhivi su zatvoreni, informacije selektivne, a odgovornost razvodnjena.

Predsjednik Aleksandar Vučić još je 2018. u Zagrebu obećavao aktivno uključivanje u rješavanje pitanja nestalih. Govorio je o tjednom angažmanu, transparentnosti i pomoći obiteljima. Danas, osam godina kasnije – rezultati su gotovo nevidljivi. Je li to bila samo parada kod posjeta ondašnje predsjednice Kolinda Grbar - Kitarović. Nu, obečavili su i drugi i drugima, ali ostalu su samo obećanja.

Obitelji nestalih s pravom se pitaju: je li riječ o nesposobnosti ili svjesnom odugovlačenju?

Jer postoji ozbiljna i sve češće izrečena sumnja – da su brojni posmrtni ostaci hrvatskih žrtava premještani i skriveni na teritoriju Srbije. Ako je to točno, onda se ne radi samo o ratnom zločinu, nego i o njegovom sustavnom prikrivanju.

HRVATSKA TRAŽI – ALI NE DOVOLJNO GLASNO

No, odgovornost nije samo izvan granica Hrvatske. Ključno pitanje je: čini li Hrvatska sve što može?

Dok tražimo nestale iz Domovinskog rata, paralelno se gotovo svakodnevno otkrivaju masovne grobnice iz vremena nakon Drugog svjetskog rata – osobito na području Slovenije. Riječ je o tisućama ubijenih bez suđenja, po nalogu komunističkog režima Josip Broz Tito.

I što se događa? Dokumentarci, članci, povremene komemoracije – ali bez sustavne državne strategije. Bez odlučne akcije da se ti ljudi ekshumiraju i dostojno pokopaju. Bez nacionalnog konsenzusa da su i ti mrtvi – naši mrtvi.

Hrvatska tako šalje opasnu poruku: neke žrtve su važnije od drugih.

BEZ PRAVDE NEMA ZATVARANJA RANA

Najveći apsurd leži u činjenici da se potraga često svodi samo na pronalazak grobnica – bez jasnog i sustavnog progona odgovornih.

Svaki zločin ima ime i prezime. Ali u hrvatskom slučaju, prečesto se zadovoljavamo pronalaskom kostiju, dok počinitelji ostaju izvan dosega pravde.

Usporedimo li to s državama poput SAD-a ili Izraela, razlika je očita. Oni ne odustaju. Traže svakog svog čovjeka, ali i svakog zločinca. Bez kompromisa.

VRIJEME ISTJEČE – HOĆE LI ISTINA IKADA IZAĆI NA VIDJELO?

Pitanje nestalih nije samo pitanje prošlosti. To je pitanje dostojanstva, identiteta i vjerodostojnosti države.

Ako Hrvatska ne uspije pronaći svoje nestale i kazniti odgovorne – kakvu poruku šalje budućim generacijama?

Obitelji nestalih ne traže politiku. Ne traže velike riječi. Traže istinu. Traže grob. Traže mir.

A država? Ona mora odlučiti – hoće li to biti njezin prioritet ili tek još jedna tema koja će s vremenom pasti u zaborav.

Jer ako pitanje nestalih utihne – utihnut će i istina.