NISU DOPUŠTALI DA SE NE VIJORI: Dvojica vukovarskih junaka prkosili neprijatelju barjakom na Vodotornju!
Vukovar je tjednima gorio. Svaki je dio grada držala po šačica branitelja koji nisu klonuli duhom iako nije bilo nikakvog načina da obrane grad od silne vojske JNA i paravojnih postrojbi. Mitnica, dio grada u kojemu su živjeli većinom Hrvati, branila se iz neosvojivog Vodotornja, danas simbola Vukovara – Grada heroja.
Sa svojih 50 metara visine i 2200 kubičnih metara rezervoara bio jedna od najviših građevina te vrste u Europi. Gradio se od 1963. do 1968. godine.
Neprijatelj ga je pogodio s više od 600 projektila no on nije pao. Agresori su ga stalno gađali jer se na njemu stalno vijorio hrvatski barjak.
“Svaki put kad bi granatama uništili barjak, brzo bi na vrhu tornja osvanuo drugi. ‘Ili će se viti il’ nas neće biti” – govorio je Ivan Ivanika, dijete Mitnice, heroj koji je postavljao hrvatsku zastavu na simbol Vukovara svaki put kad bi ona bila uništena.
U obranu grada priključio se s nepunih 23 godine, stražama i organiziranju otpora protiv okupacije.
Zapovjedništvo je bilo u podnožju Vodotornja. Grad se sve više urušavao pod tisućama projektila koji su padali. Prekinute su telefonske linije. Braniteljima je trebala nada, ohrabrenje, svjetlo na kraju mračnog tunela, saznanje da nisu sami i nisu jedini.
Toranj je bio izrešetan. Od 230 stepenica kojima se penjalo na vrh samo je trećina bila čitava i penjanje njima bilo je kao penjanje uz liticu. No u mladom Ivanu rodila se ideja.
“Pri dnu još je bilo čitavih stepenica, ali gore je nedostajalo puno, po 10-12 u redu. Ne znam ni kako se penjao. Išao je uvijek noću, u mrklome mraku, jer bateriju nije smio nositi, nikad nisi znao kad te neprijatelj promatra iz daljine. Trebalo mu je sat i pol da dođe na vrh. Mlad, lud, postavio je taj barjak na vrh Vodotornja”, prisjetio se Karaula hrabrih suboraca prije godinu dana i nastavio:
“Četnicima je to bilo kao novi mamac, direktna provokacija, nešto što ih je izluđivalo, jer oni su na Vodotornju htjeli vidjeti svoju zastavu. Od te noći Ivan je počeo gotovo svakonoćni suludi pothvat. Penjao se na toranj iznova i iznova prkoseći granatama, snajperima i gelerima. Kasnije mu se pridružio i Hrvoje Džalto”, dodao je Karaula za 24sata.
Dvojac Ivanika i Džalto nisu dopuštali da na vrhu Vodotornja nema hrvatskog barjaka. Čim bi on bio uništen, oni bi se opet penjali na vrh postaviti novi. Ne zna se koliko su se puta penjali na vrh Vodotornja.
Bilo im je jedino bitno da se barjak vijori. Jer to je značilo da Mitnica nije pala. Barjak na vrhu Vodotornja svima je davao dodatnu snagu.
Dok se 5. studenog po tko zna koji put penjao na Vodotoranj, Ivanika je ranjen gelerom u vrat. Deset dana nakon toga majku je posjetio u skloništu te su se tada posljednji put vidjeli. Tri dana kasnije doznat će da je Ivan sa suborcem Ivanom Šoljićem preplivao Dunav.
Jesu li na njih zapucali sa suprotne obale kad su se približili ili su se ipak utopili, ostalo je nerazjašnjeno. Ivanika je pokopan u masovnoj grobnici u Iloku, odakle je 2005. godine ekshumiran i identificiran, a u travnju pokopan na Memorijalnom groblju u Vukovaru.
Hrvoje Džalto posljednji se put popeo na Vodotoranj 17. studenog. Iako je Vukovar brojio sate prije predaje neprijatelju, on je postavio još jedan, posljednji barjak.
Istog dana zapovjednik Mitnice Pilip Karaula, počeo je pregovore o predaji. U podne je već počela predaja. Džalto je malo zakasnio. Zaskočili su ga na uglu kraj Vodotornja.
Predao se kao vojnik, u punoj opremi. Sutradan, 18. studenog, u 15 sati posljednji hrvatski barjak postavljen na Vodotoranj zamijenjen je jugoslavenskom zastavom.
Karaula i Džalto nakon pada Vukovara prošli su višemjesečnu torturu u srbijanskim logorima. Obojica su dočekala povratak u svoj grad, no Džalto je preminuo prije nekoliko godina. Nije uspio dočekati da se ponovno popne na obnovljeni Vodotoranj.
Umjesto toga na vrhu Vodotornja, uz barjak, u betonu su izlivene stope dva para vojničkih čizama, Ivanovih i Hrvojevih. Kao trajni podsjetnik na njihovo veliko junaštvo.
