NISU ZABORAVLJENI Na grobu ti ostavljam pjesmu i svijeću: Priča o Zoranu Čikotiću, imao je samo 19 godina
Oni koji su poznavali Zorana Čikotića, od milja Zokija, rekli su kako je to bio nasmijani mladić koji je lako sklapao prijateljstva, društven i radoznao, strastveni navijač Hajduka i zaljubljenik u motore.
Možda bi bio košarkaški reprezentativac, možda bi bio inženjer, vjerojatno bi imao svoju obitelj. Da nije bilo neljudi, prije nekoliko dana, s njima bi proslavio svoj pedeset i drugi rođendan. Zoran Čikotić rođen je 27. travnja 1972. godine u Vukovaru kao drugo dijete Petra Čikotića i Anđe Čikotić rođene Domazet.
Pohađao je Osnovnu školu Stjepan Supanc u Vukovaru, danas Osnovna škola Antuna Bauera, a nakon toga srednju Obućarsku školu u Centru za odgoj i obrazovanje Edvard Kardelj, današnja Tehnička škola Nikole Tesle u Borovu naselju. Netko je jednom napisao: "Gledam ih na slikama, tako su mladi, a mi, koji gledamo njihove slike, imamo već lica izbrazdana borama. Ostarjeli smo. Oni nisu. Ostali su 'zamrznuti' u vremenu onako vedri, veseli, tužni, sanjivi, onako kako ih je fotoaparat uhvatio u trenutku".
FOTO: Privatni arhiv
Posvetili mu pjesmu
U pjesmi posvećenoj Zoranu jedan njegov prijatelj napisao je:
Kako si mi dragi prijatelju moj
Zaboravljen pod blatnim slavonskim poljem
Da li još uvijek negdje biješ boj
Ili si možda u nekom svijetu boljem
Sjećaš li se dragi prijatelju moj
Maturalnog plesa osamdesetdevete
Posljednji trenuci razuma zdravog
Dok nisu zavladale laži i klevete
Za djevojke smišljali smo razne priče
Kleli se nebu u bile i plave
Slušali Haustor, Pušenje i Azru
Pozitivnim mislima punili glave
Kako smo bili puni života
Pred nama cijeli bio je svijet
Mislili smo zaustaviti neće nas ništa
A onda su nam krila skinuli pred let
Pjesme, filmove i romane
Zamijeniše neke parole i govori
Kafiće, igrališta i školske klupe
Srušene kuće, puške i rovovi
Pamtiš li rastanak one noći
18. 11. na kalendaru
Ja sam razmijenjen, a tebe su našli
Mnogo godina kasnije u nekom bunaru
Boli li te prevara prijatelju moj
Prvi smo išli kad su nas zvali
A sada više ne pitaju za nas
Tek možda pred izbore netko nas hvali
Padne li ti na pamet prijatelju moj
Kako je trebalo biti sada
Naša su djeca trebala trčati
Obalom Dunava, istim onim ulicama grada
Ne dolazim često prijatelju moj
Jer sva sjećanja odmah mi se vrate
I na licima ljudi ne vidim osmijeh
Vrijeme ovdje stoji, svi još uvijek pate
Tužna je istina prijatelju moj
Boli jače neko ikoja rana
Na kojem god sada bili svijetu
Svi smo mi umrli toga dana
Valja mi poći prijatelju moj
Na grobu ti ostavljam pjesmu i svijeću
Ne zamjeri ako više se ne vratim
Jer misliti na tebe prestati neću
FOTO: Privatni arhiv
Odbio poziv JNA
Pa ipak, ono što je Zorana najviše zanimalo i okupiralo, bila je košarka. Taj, dva metra visoki mladić, bio je prvo košarkaš KK Vuteks, a s 18 godina standardni prvotimac KK Borovo, kluba koji se nalazio u B ligi tadašnje države. U ožujku 1991. godine Zoran je zaprimio poziv za služenje vojnoga roka u tzv. JNA, ali nije se odazvao.
Pod izlikom da je u Australiji, otac Petar skrivao ga je, kao što ga je, odmah po izbijanju ratnih sukoba, želio poslati kod obitelji u Njemačku. Zoran na to nije pristao i od svibnja 1991. godine kao dragovoljac, rame uz rame s ocem, uključio se u obranu grada i u njoj sudjelovao do posljednjega dana.
Petar Čikotić, Zoranov otac, teško je ranjen u trbuh 16. rujna 1991. godine, a dva dana kasnije u posljednji trenutak ga uspijevaju izvesti iz grada oko koga se zatvarao obruč i prevesti u KB Rebro u Zagrebu. Zoran nije otišao s njim, ostao je sa svojim prijateljima braniti grad, a posljednji položaj mu je bio na Sajmištu, u nekadašnjoj Krašovoj ulici.
FOTO: Privatni arhiv
Nije zaboravljen
Kako je ispričao Zdenko Pančić, jedan od posljednjih suboraca koji su Zorana vidjeli živoga, dana 17. studenoga 1991. godine, kada je postalo jasno da je obrana grada slomljena, Zoran i on su zajedno istrčali iz kuće u kojoj su se nalazili, s namjerom da se povuku prema središtu grada. Ulica u kojoj su bili gađana je tromblonima i kada je Zdenko već pretrčao cestu, okrenuo se i vidio Zorana kako se zbog rane u nozi, šepajući povlači prema jednoj od kuća preko puta pravoslavne crkve i ulazi u nju. On se, zbog minobacačkog napada koji je bio u tijeku, povukao dublje prema središtu grada tražeći zaklon.
Dan kasnije, 18. studenoga 1991. godine, Zoranova majka Anđa i godinu dana starija sestra Manda izvedene su iz skloništa te autobusom odvezene u tadašnju kasarnu JNA, potom Velepromet, a nakon toga preko Rume, kroz Bijeljinu, u Hrvatsku. Tada još uvijek nisu znale za Zoranovu pogibiju, kao ni to da su putem kojim su vožene, vjerojatno prošle pored kuće u kojoj je ležalo tijelo njihova Zorana.
Posmrtni ostatci Zorana Čikotića ekshumirani su 1998. godine iz masovne grobnice na vukovarskom Novom groblju Dubrava. Nakon identifikacije, pokopan je na blagdan sv. Antuna, dana 13. lipnja iste godine na Memorijalnome groblju žrtava iz Domovinskoga rata u Vukovaru. Kada je poginuo, Zoran Čikotić imao je samo 19 godina.
Zorane, nismo te zaboravili.
