NISU ZABORAVLJENI ŽELJKO HRALA, redarstvenik ubijen u Borovu Selu: 'Ako nije mrtav, dajte da ga dokrajčimo, majku vam ustašku', vikali su krvožedni četnici; ali, uspjeli smo izvući njegovo tijelo...

Prošlo je punih trideset godina otkako je 2. svibnja 1991. nezapamćen zločin u Borovu Selu zavio Hrvatsku u crno. Ovaj krvavi događaj, nakon pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića na Plitvicama, označio je neslužbeni početak Domovinskog rata.

Toga dana ranjena su dvadeset i dva pripadnika Posebne jedinice policije iz Vinkovaca, a dvanaest ih je mučki ubijeno. Jedan od njih bio je i Željko Hrala.

Željko Hrala rodio se 27. ožujka 1968. u Retkovcima, kao najstarije od troje djece Ane rođ. Rajković i Antuna Hrale. U Retkovcima je pohađao četiri razreda osnovne škole, a preostala četiri razreda u osnovnoj školi u Ivankovu, kamo se obitelj Hrala preselila.

Nakon što je u Vinkovcima završio poljoprivrednu školu, mehaničar za strojeve, odslužio je vojni rok u ondašnjoj  JNA, u Banjoj Luci, Bosna i Hercegovina. Sestra Nada, mlađa od Željka dvije godine, reći će kako je Željko bio miran mladić te da su često govorili kako je on trebao biti djevojčica, a ona dječak. Pomagao je bakama i djedovima na njivi, majci u poslu, bio je vrijedan i radišan, a u slobodno vrijeme rado je zaigrao stolni tenis, pikado ili nogomet. 

U ljeto 1990. godine Željko završava tečaj Prvi hrvatski redarstvenik te počinje raditi kao policajac, prvo u temeljnoj policiji, no ubrzo potom postaje pripadnik Specijalne policije.

Nakon što su dvojica pripadnika MUP-a iz PU Osijek s 1. na 2. svibnja 1991. zarobljeni od strane srpskih pobunjenika iz Borova Sela, 2. svibnja oko podne pripadnici  Specijalne policije  PU Vinkovci među kojima je bio i Željko, krenuli su osloboditi kolege.

Njih su u Borovu Selu u zasjedi dočekali mnogobrojni naoružani lokalni Srbi i pripadnici srpskih paravojnih formacija iz Srbije. Prema iskazima svjedoka, bio je topao i sparan dan. Na kućama u pustoj ulici kapije su bile zatvorene, a rolete spuštene. Ispred autobusa koji je ušao u selo, samo muškarac na biciklu s kojega naglo silazi, baca ga u stranu i utrčava u jedno dvorište. Netko je povikao: ''Zasjeda!'', ali rafalna paljba na autobus već je otvorena. Bilo je dvanaest sati i pet minuta.

Obitelj Željka Hrale dobit će od Željkovih kolega koji su bili svjedoci njegovog ranjavanja informaciju da je Željko ranjen u nogu, u preponu, da su ga uvukli u jednu od kuća u koju su na silu ušli jer su sve kuće bile zaključane te da su mu, budući da su bili u obrambenom položaju jer je na njih neprestano pucano, uspjeli donijeti vodu koju je neprestano tražio, no ubrzo je, uslijed nemogućnosti pružanja adekvatne pomoći, iskrvario.

Dr. Mladen Karlić koji je tada kao mladi liječnik predvodio ekipu Hitne pomoći koja je iz Vinkovaca upućena u Borovo Selo i koji je, između ostaloga, uspio spasiti živote najmanje dvojici ranjenih policajaca, ispričat će:

''Kada smo napokon uspjeli izaći iz Borova Sela i izvesti sve ranjenike, otišao sam kod načelnika policije Džaje vidjeti stanje, izvješće, koliko je ukupno ranjenih, koliko je mrtvih, bilo je sigurno  pola osam, osam uvečer. Upravo tada su mu javili iz Borova sela, mislim da je to bio potpukovnik JNA Lončar, kako se u selu nalazi još jedan  mrtav policajac i da bi trebalo doći po njega.

Iako nam je bila strašna pomisao vratiti se tamo, učinili smo to moj vozač Jakubovski, tehničar Ivica Tunuković i ja. Odveli su nas u jednu od kuća u kojoj je u sobi na katu, na krevetu, ležalo tijelo mladoga Željka Hrale, a na stoliću pored njega nalazila se čaša s vodom. Stavili smo ga na nosila i iznijeli.

Ući u Borovo Selo po mraku, među stotine krvožednih, naoružanih osoba koje slave, bilo je strašno, izaći s tijelom ubijenog policajca, još strašnije. Mi ga nosimo, a oni viču:  'Ako nije gotov, dajte ga nama da ga dokrajčimo'', psuju nam svima majku ustašku, no eto, uspjeli smo

ga izvući… To je nešto što nikada neću zaboraviti, nešto se ureže u srce i mozak i bio je, iako je kasnije bilo još puno teških dana, najteži dan koji sam ja doživio''. 

'Mama je predosjetila'...

Starija od dvije Željkove sestre, Nada Cerančević, 2. svibnja 1991. bila je u visokom stadiju trudnoće, pa ipak je majci koja je taj dan krečila bratovu sobu i ona pomagala: ''Složila sam mu ormare, presložila robu, jedva sam čekala da dođe i vidi kako smo mu lijepo uredile sobu. Nažalost, nikada to nismo dočekale. Mami je predvečer bilo loše, kao da je nešto predosjetila, trnula joj je ruka, slabo joj je bilo, a mene su poslali kući. Sutradan sam saznala kako moga Željka više nema''.

Željkova petnaest godina mlađa sestra Marija Jonjić, reći će kako joj se u sjećanje urezao posljednji bratov telefonski poziv nekoliko dana prije njegove pogibije, u kojemu joj je obećao pri prvome dolasku kući kupiti šnalice za kosu.

Osim lijepih sjećanja na brata u dušu tada malene djevojčice usjekla su se i ona strašna: ''Lijes u kojem je Željko ležao, bio je otvoren. Sjećam se kako su me podignuli da ga vidim, sjećam se točno kako je izgledao. I sjećam se da sam pitala kad će se moj brat probuditi, zašto je tako hladan. Tu hladnoću koju sam osjetila kad sam ga dodirnula po licu, nikada više nisam zaboravila, i sad je mogu osjetiti. Mene su, budući da sam bila tako mala, pokušali zaštititi i izolirati od svega koliko su mogli, ali nisu uspjeli.

Češljić, sat, dokumenti

Sjećam se majke, nije joj bilo dobro, skamenjene obitelji, susjeda u šoku i muka u dvorištu. Ne mogu zaboraviti jer sve to proživljavamo svake godine iznova. Nakon Željkove pogibije, donijeli su nam njegove stvari, češljić, sat i novčanik s dokumentima. Na novčaniku se vidi trag metka koji je kroz njega prošao, a na iskaznicama je njegova krv. Otac je do smrti te stvari čuvao u jednoj kutiji, danas se one nalaze kod mene''.

Patolog vinkovačke bolnice koji je s još dva liječnika, specijalista  sudske medicine koji su došli u ispomoć iz Osijeka, obducirao tijela ubijenih redarstvenika, ispričat će:

''Stanje koje je vladalo u bolnici 3. svibnja 1991. danas je nezamislivo. U vinkovačku su bolnicu, iza ponoći, dovezena tijela osam redarstvenika, a četiri su ostala u vukovarskoj. Iako je policija trebala osiguravati ulaz, ti su dečki, također, bili izbezumljeni. Sve je bilo otvoreno, vladao je opći kaos, osjetio se miris krvi i zadah smrti.

'Moj je sin poginuo, je li ovdje?'

Odjednom sam pored mene ugledao osobu u civilu, bio je to sitan, mršav čovjek. Zgranuto sam ga pitao koga treba, a on mi je, nevjerojatno pristojno za tu situaciju, rekao kako su mu javili da mu je sin poginuo i da je došao vidjeti je li njegovo tijelo  ovdje. I ja sam bio u šoku, nikako nije smio biti ondje, no nisam ga mogao otpraviti, nisam za to imao srca.

Upitao sam ga kako mu se sin zove, rekao je: 'Željko Hrala'. Znao sam imena mladića koji su trenutno bili na obdukciji, nije bio među njima, pa sam mu pokazao tijela koja su se nalazila u hladnjači. Kod drugog tijela je rekao: 'To je moj sin'. Neko je vrijeme stajao pored njega i gledao ga, bili smo skamenjeni obojica, a onda je tiho rekao: 'Hvala'- i izašao. Nikada više tu scenu nisam mogao zaboraviti.

Dugo godina kasnije susretao sam ga na obljetnicama, uvijek bi mi se javio, tiho i

dostojanstveno, kao i toga dana. 

Željko Hrala pokopan je na groblju u Ivankovu u obiteljskoj grobnici 4. svibnja 1991. godine.

Nešto prije njegova posljednjeg ispraćaja prenesena je dezinformacija o napadu srpskih pobunjenika i paravojnih jedinica na selo.

Željkova sestra Nada, kroz suze će se prisjetiti:

''Nakon strave, ponovo strava. Gotovo u trenutku smo ostali sami u dvorištu, ljudi su se razbježali. Nismo imali kako, pa smo pješice pošli na ukop, skoro sam zakasnila i jedva sam se probila da još jednom vidim brata. Ja sam se porodila šest dana nakon bratove pogibije i sinu sam dala ime Željko. Strašno je to, prvo plačem, a onda nekoliko dana kasnije slavim djetetov rođendan.

Ipak, sve ove godine, ta tri dana, od 2. do 4. svibnja, nosim crninu, tako sam se zarekla. I toliko boli, boli ta rana, koliko god je godina prošlo, bol se ne smanjuje i boljet će zauvijek. Ne mogu još ni danas razumjeti da mi je netko tako ubio brata''. 

Kada je ubijen u Borovu Selu, Željko Hrala, sin i brat, imao je samo dvadeset tri godine.

Željko, nismo te zaboravili.