O BANDIĆEVOJ SMRTI NAGLO SE PRESTALO PISATI! Postoji mučan razlog: Neviđeni bahatluk na sprovodu ogledalo je hrvatske politike!

Od pamtivijeka traju rasprave o oblicima vlasti te procjenjivanja koji je oblik vlasti najbolji. U suvremenom svijetu prevladava mišljenje kako, među svim oblicima vlasti koji su prakticirani u dosadašnjoj povijesti, predstavnička pluralna građanska demokracija predstavlja najbolji, tj. namanje loš oblik vlasti. U prilog tome navode se mnogobrojna načela, prava i slobode, te iskustvene činjenice.

Tako se ističe da su u demokraciji sve punoljetne osobe birački jednakopravne pa imaju pravo birati i biti birane na sve javne položaje. Tomu su formalno prilagođeni nizovi zakonskih odredbi, procedura i instrumenata. Međutim, usprkos formalnim propisima, iskustva demokratskih izbornih praksi u svijetu pokazuju gotovo nevjerojatan raspon deformacija, koje se kreću od blažih oblika do ekstremnih izokrenutosti koje potpuno obezvređuju demokratska načela i smisao demokracije kao oblika vlasti.

Hrvatska već 31 godinu formalno pripada svijetu pluralne građanske demokracije, a prije osam godina primljena je u punopravno članstvo Europske unije, koja samu sebe smatra dijelom svijeta u kojem je demokracija najrazvijenija i formalnopravno i u praktičnoj primjeni. U pristupnim pregovorima RH se obvezala prihvatiti cjelokupnu vrijednosnu i pravnu stečevinu EU-a. To se u velikoj mjeri i dogodilo u formalnopravnom smislu pa se usporedbom velike većine svih razina pravnih propisa, uključujući i propise koji se odnose na izbore, ne mogu pronaći veće razlike između standarda EU-a i RH.

Lažna demokracija

Ali kad se uđe u bilo koji vid praktičnoga života, razlike su zastrašujuće, kao da je riječ o dvama nespojivim svjetovima. To se najjasnije prepoznaje u svim vrstama (ne)funkcioniranja pravne države i opće pravne nesigurnosti, tj. u iznimno visokom stupnju nemogućnosti da građani ostvaruju prava i žive u skladu s formalno propisanim vrijednostima i pravilima. U svemu tome je najtragičnije što se protokom vremena neprekidno povećava stupanj koruptivnosti, nepotizma i ostalih deformacija pa su građani potpuno izgubili povjerenje u institucije i pravnu državu, odnosno, uvjereni su da se ništa ne može postići i ostvariti na temelju propisanih načela, pravila i procedura, nego se oslonci pojedinačnog ili grupaškog preživljavanja vraćaju i svode na asocijalnu divljačku jugokomunističku mitsku parolu: “Snađi se, druže!”. 

U takvim dugotrajućim okolnostima ne samo što građani u RH više ne vjeruju da može postojati i funkcionirati demokracija nego i sam spomen demokracije izaziva bijes i ogorčenje jer se u RH tri desetljeća i u ime demokracije događaju nizovi različitih najtežih iskustvenih prevara, pljački i ostalih negativnosti. Najveće prevare u ime demokracije događaju se na političkoj razini i s njom povezanim svim vrstama javnog govora, pomoću kojega se lažno predstavljaju akteri lažne demokracije. Promatranjem djelovanja političkih stranaka u RH i njihovih međusobnih odnosa može se zaključiti kako je riječ o preslikama iz najokrutnijih filmova i romana koji govore o mafijaškom podzemlju. Posebno velik nered i manipulacije događaju se u RH u predizborno vrijeme. Tada politički klanovi podižu najveću uzbunu i napetost u svim dijelovima svoje korupcijske mreže, nastojeći je iskoristiti za ostvarivanje svojih što boljih izbornih rezultata, do kojih se, prema dosadašnjim iskustvima u formalno demokratskoj RH dolazilo uglavnom prevarama svih vrsta i oblika.

Koruptivna šutnja

Nažalost, nema nikakvih naznaka da će događaji na skorim lokalnim izborima u Hrvatskoj (u nedjelju, 16. svibnja 2021.) biti imalo pošteđeni dosadašnje hrvatske radikalne nedemokratske tradicije. Nakon što su kandidati predali potpise za kandidaturu, nadležna izborna povjerenstva imaju rok od 48 sati za provjeru i objavu

pravovaljanosti predloženih lista i kandidatura, a s tom objavom počinje službena izborna promidžba, koja će završiti u ponoć 14. svibnja. Dan prije izbora (u subotu 15. svibnja) dan je izborne šutnje, koji je uobičajen prije svakih izbora: lokalnih, parlamentarnih, predsjedničkih i europarlamentarnih.

Na svim dosadašnjim izborima bilo je više ili manje službenih i drugačijih javnih prigovora i rasprava o kršenju izborne šutnje tijekom tog jednog dana propisane predizborne šutnje, ali nikada nije bilo ozbiljnijih prigovora zbog druge vrste manipulativne predizborne javne šutnje koja započinje nekoliko mjeseci prije izbora i traje cijelo vrijeme do izbora. Riječ je zapravo o sustavnom koruptivnom medijskom prikrivanju činjenica koje su kompromitirajuće za pojedine moćne stranke i pojedince. Na taj se način suspendira temeljno demokratsko pravo birača da im budu jednostavno dostupne činjenice koje omogućuju objektivnu cjelovitu spoznaju o strankama i pojedincima, kako bi na temelju takve spoznaje svaki birač mogao donijeti svoju stvarno slobodnu i nemanipuliranu odluku komu će dati svoj glas i izborno povjerenje.

Ovo sustavno koruptivno medijsko prikrivanje kompromitirajućih činjenica ne odnosi se na tzv. izravne prevare i diskriminacije koje se događaju kršenjem izbornih zakona. Naime, izborni su zakoni u RH formalno odredili da svi izborni kandidati (stranke, skupine i pojedinci) imaju jednako pravo javnog predstavljanja te da su mediji – u svojim nekomercijalnim informativnim i drugačijim sadržajima – obvezni tijekom službene izborne promidžbe na potpuno jednak način postupati prema svim kandidatima. Određena bitna vrsta nejednakosti izbornih kandidata je i ozakonjena odredbama da se izborni kandidati mogu komercijalno oglašavati u skladu sa svojim financijskim mogućnostima.

Javni nestanak 

Iskustvo pokazuje da se prije izbora u RH događaju diskriminacije izbornih kandidata na mnogobrojne i različite “kreativne” kriminalne načine izigravanjem propisa o nekomercijalnom predstavljanju i komercijalnom oglašavanju. O tome postoje brojna medijska svjedočanstva i službeni prigovori nadležnom Državnom izbornom povjerenstvu (DIP), a jedna i druga vrsta diskriminacije ostajala je nesankcionirana te se nastavljala i devijantno “usavršavala” na svakim sljedećim izborima. DIP se opravdavao nemuštim i neutemeljenim izgovorom kako nema istražne ovlasti, prešućujući da je mogao i morao pokrenuti druga nadležna državna tijela.

U ovome se članku, dakle, neće detaljnije govoriti o tim dvjema vrstama diskriminacije, nego o prvospomenutom višemjesečnom sustavnom koruptivnom medijskom prikrivanju činjenica koje su kompromitirajuće za pojedine moćne stranke i pojedince. Takvo koruptivno djelovanje najsloženije je i najpogubnije za proces demokratizacije općenito i u Republici Hrvatskoj, te to postaje sve razvidnije uoči svakih novih izbora u RH. To nedvojbeno potvrđuje i tijek dosadašnjih predizbornih zbivanja povezanih sa skorim lokalnim izborima, a nema nikakvih naznaka da će se glede toga bilo što promijeniti u sljedeća tri predizborna tjedna.

Najočitije sadašnje predizborno koruptivno medijsko prikrivanje činjenica dogodilo se u Zagrebu i povezano je s iznenadnom i zagonetnom smrću Milana Bandića, koji je gradonačelnički položaj držao od svibnja 2000 godine. I ranije, na svim lokalnim izborima u RH, izborni akteri i mediji posebnu su važnost i pozornost pridavali izborima u Gradu Zagrebu, u kojem živi više od petine stanovnika Hrvatske i u kojem

je koncentrirana politička, gospodarska i društvena moć RH. Zbog toga je neslužbena izborna bitka za ovogodišnje izbore u Zagrebu započela barem pola godine prije izbora, a tri mjeseca prije izbora već je 15-ak osoba najavilo kandidaturu za gradonačelničko mjesto, iznoseći pritom svoje programe upravljanja Zagrebom ako pobijede na izborima. 

Bandićev način upravljanja

Razumljivo je što je većina kandidata u svojim javnim istupima učestalo i u različitim kontekstima spominjala gradonačelnika Bandića, a pojedini kandidati cijele su svoje programe temeljili na negiranju načina na koji je Bandić upravljao Zagrebom. Taj ritam javnog spominjanja Milana Bandića dramatično se promijenio njegovom iznenadnom smrću na kraju veljače, te su Milan Bandić i sve povezano s njim postali središnja medijska tema u Hrvatskoj. Otvorio se niz tema i propitivanja, koje su imale više dimenzija i poveznica. Sve je to u medijima produbljivano i nadograđivano, kao u nekoj zapletenoj sapuničnoj seriji, pa je rasla strepnja izravno zainteresiranih i povezanih s gradonačelničkim djelovanjima Milana Bandića, a rasla je i radoznalost najšire javnosti. Jedna dimenzija odnosila se na surovu analizu i kritiku Bandićeva 20-godišnjeg modela upravljanja Zagrebom te nuđenja površnih fraza o navodno novim strategijama vođenja hrvatske metropole. 

Druga dimenzija bila je pravi medijski dramatični triler o okolnostima smrti Milana Bandića. Njegovi najbliži suradnici i prijatelji (Gzim Redžepi, Sergije Ivanović, Pavle Kalinić) davali su javnosti međusobno potpuno oprečna svjedočanstva o mjestu i načinu njegove smrti. Ta se drama zakomplicirala sredinom ožujka, kad je “aktivist i stručnjak za zaštitu osobnih podataka Stjepan Perko”, zbog smrti Milana Bandića, podnio kaznenu prijavu protiv Gzima Redžepija, Natalije Price, Sergija Ivanovića i nepoznatog počinitelja, a kulminacija se dogodila desetak dana poslije (potkraj ožujka) službenom objavom Državnog odvjetništva da su započeli izvidi o okolnostima smrti Milana Bandića.

Prema tome, u tih mjesec dana od smrti Milana Bandića, obje spomenute dimenzije povezane s njim doživjele su javnu kulminaciju ponajprije zbog toga što su masmediji u Hrvatskoj svakodnevno objavljivali informacije, rasprave, komentare i analize o gradonačelničkoj ostavštini i zagonetnoj smrti Milana Bandića. Logično je bilo očekivati da će se u masmedijima sličnim stilom nastaviti rasplitanje drame u vezi s Milanom Bandićem. Međutim, to se nije dogodilo, nego je najedanput nastupio oštar rez, kojim su krajem ožujka iz javnosti potpuno isključene teme o zagonetkama iz života i okolnostima smrti Milana Bandića.

Korupcijska slava

Razloge iznenadnog nestanka Milana Bandića iz javnoga života ponajprije treba tražiti u različitim moćnim interesima koji su s njim korupcijski uvezivani tijekom njegova 20-godišnjega gradonačelničkog mandata. Nisu ti korupcijski interesi potpuna javna nepoznanica jer su bili javno djelomično spominjani u vrijeme pokretanja ili vođenja pravosudnih postupaka u kojima je gradonačelniku Bandiću pripisivana jedna od glavnih korupcijskih uloga. Nije uopće mali broj takvih pravosudnih postupaka, marljivi medijski kroničari govore o njih više od 200, koji su s Bandićevom smrću postali za njega trajno nedovršeni, ali su ostali na trajnu korupcijsku slavu hrvatskoga pravosuđa.

Iz navedenoga iskustva očito je da korupcijska mreža u Hrvatskoj nije posebno zabrinuta kad ih se javno klanovski i poimenice spominje – u medijima, sa saborske govornice i drugdje – jer su stekli iskustveno samouvjerenje da im ionako nitko ne može nauditi, osim što se njihova svevlast možda može tek načeti na izborima. Zbog toga ne žele da ih se javno spominje u predizborno vrijeme jer se tako ojađenim biračima ukazuje da je Ahilova peta korupcionaša otkrivena samo na dan izbora. Tako postaje razvidno da je vremenska blizina lokalnih izbora bila korupcijskoj mreži glavni razlog za donošenje odluke o naglom prekidu spominjanja Milana Bandića u masmedijima. Taj prekid najvjerojatnije je privremen, pa će se nakon izbora kontrolirano rasplitati dramatične zagonetke iz života i okolnosti Bandićeve smrti.

Samouvjerenost i bahatluk korupcijske svevlasti u Hrvatskoj očitovali su se potpuno otvoreno i u punoj mjeri na sprovodu Milana Bandića, na kojem je, na temelju službenog inspekcijskog nalaza, sudjelovalo više od tisuću osoba, usprkos otprije važećoj i općepoznatoj odluci Nacionalnog stožera civilne zaštite da na sprovodu može sudjelovati najviše 25 osoba. Osim toga, prekršen je i niz drugih propisanih epidemioloških mjera. Grad Zagreb i sve institucije znali su da će na sprovodu sudjelovati veliki broj osoba jer je u njegovu organizaciju unaprijed uključeno i čak 300 Covid-redara. 

Prikrivanje afera

U pravnom i etičkom pogledu najskandaloznije je što su na sprovodu sudjelovale brojne čelne osobe iz najviših institucija državne vlasti, a predvodili su ih Andrej Plenković (predsjednik Vlade koja je osnovala i kojoj je podređen Nacionalni stožer) i Gordan Jandroković (predsjednik Sabora). Na koncu, kazna je kreirana prema običajima diktatorskih režima te je Ravnateljstvo civilne zaštite podnijelo dvije prekršajne prijave prema kojima Zagrebački holding treba platiti 20.000 kuna kazne, dok Roko Gruja, voditelj podružnice Gradska groblja, treba platiti 10.000 kuna, a Općinskom sudu je podnesen optužni prijedlog protiv Grada Zagreba i Jelene Pavičić-Vukičević, v.d. gradonačelnice. Navedene prekršajne prijave su odbačene jer je MUP pobrkao zakonske odredbe!?!

Budući da je 30-godišnja praksa političkog života u RH najvećim dijelom nedemokratska, jasno je da gotovo sve stranke i mnogobrojni pojedinci koji su protekla tri desetljeća bili dio parlamentarne strukture u RH – kao vlast ili kao oporba – imaju veća ili manja iskustva sudjelovanja u predizbornom sustavnom koruptivno-medijskom prikrivanju činjenica, koje ih kompromitiraju kod birača. Stoga nije neobično što im je takva praksa sasvim prihvatljiva i prije skorašnjih lokalnih izbora. U tome je, općenito i kad se radi o Bandiću, najviše zainteresiran Andrej Plenković, koji je prije pet godina lažno predstavljan kao europski demokrat, ali se ubrzo pokazalo da je riječ o neprosvijećenom apsolutistu. On se najveći dio svojeg prvog četverogodišnjeg premijerskog mandata održao na vlasti zahvaljujući tzv. žetončićima koje mu je na raspolaganje stavio Bandić pa je najvjerojatnije bio i najutjecajniji da se teme povezane s Bandićem sklone iz masmedija tijekom predizborne kampanje za lokalne izbore.

Ukratko navodimo nekoliko primjera Plenkovićeva djelovanja na predizbornom medijskom prikrivanju nekoliko kompromitirajućih afera koje bi na skorim lokalnim izborima još više umanjile ionako slabe izborne izglede Plenkovićevih kandidata koje je samovoljno nametnuo HDZ-u.

Antikorupcijska vijest

Prije 20-ak dana ponovno je uhićen bivši direktor Janafa Dragan Kovačević, a to je popraćeno velikim i tipičnim medijskim legendiranjem kako je Kovačević spreman pokajnički reći sve što zna, tj. otkriti cijelu dugogodišnju korupcijsku mrežu koja je pljačkala to javno poduzeće. Međutim, kratko priopćenje USKOK-a sadrži samo uobičajene općenite formulacije kako je u tijeku “provođenje hitnih dokaznih radnji kao rezultat kriminalističkog istraživanja koje se provodi u suradnji” s nekoliko drugih državnih tijela. U priopćenju, pa čak ni u “posebno dobro upućenim medijima”, nema nijedne nove činjenice ili imena, nego su šturo prepričani osnovni podaci iz prošlogodišnjeg atraktivnog rujanskog uhićenja, koje je završilo puštanjem Kovačevića iz pritvora.

Puno je ozbiljnije izgledala antikorupcijska vijest koju su mediji objavili tjedan dana prije Kovačevićeva uhićenja o trima važnim mailovima koji su odlukom suda postali javno dostupni i svojim su sadržajem “teško teretili” Borisa Vujčića, guvernera Hrvatske narodne banke, zbog sudjelovanja u aferi Agrokor, koju je još 2018. godine Plenković uspio privremeno gurnuti pod tepih, iako je bila riječ o uvjerljivo najvećoj organiziranoj pljački na prostoru država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. U nekoliko početnih optimističkih medijskih komentara upućenih novinara probudila se blaga nada kako se u medijsku i možda pravosudnu pozornost napokon vraća skupina Borg koja je najuže vezana uz Plenkovića. Ali gašenje i te antikorupcijske nade brzo je prepoznao i najavio jedan od novinara koji je najupućeniji u slučaj Agrokor, koji je zapazio: “Jučer ispred HNB-a sam vidio nekoliko naših kolega u ležernom razgovoru, tako da sam siguran da će se ovih dana ta priča peglati u mainstream medijima”, dodajući da je “slična situacija bila i za vrijeme skupine Borg” prije nekoliko godina.

Andrej Plenković potrošen

Jedan od najjadnijih prevarantskih predizbornih pokušaja spina ne samo Andreja Plenkovića nego i cijele korupcijske mreže u Hrvatskoj tijekom protekla tri desetljeća dogodio se prije tjedan dana, kada su masmediji objavili “udarnu” vijest da je Državnoodvjetničko vijeće “na sjednici 13. travnja 2021. odlučilo” da se Dražena Jelenića, zamjenika glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, “privremeno udaljuje od obavljanja državnoodvjetničke dužnosti na tri mjeseca“, zbog osnovane sumnje da je nanio štetu ugledu DORH-a jer su mediji u veljači 2020. otkrili da je član masonske lože. Dakle, vrsnom DORH-u je ili trebalo čak 14 mjeseci da zaključe postojanje navedene osnovane sumnje ili se najvjerojatnije radi tek o diletantskom predizbornom spinu koji svjedoči o sve većoj potrošenosti Andreja Plenkovića.