OBLJETNICA NAJVEĆEG MASAKRA SRPSKOG AGRESORA NAD HRVATIMA U BiH: BRIŠEVO - SELO KOJEG VIŠE NEMA

U hrvatskom selu Briševo (4 kilometra južno od Prijedora), 24 - 25. srpnja 1992. godine, smišljeno, planski i organizirano je izvršen masovni pokolj civila - žena, djece i golorukih muškaraca. Nakon zvjerskog mučenja i bestijalnog iživljavanja, ukupno ih je smaknuto 67, od čega 55 žitelja sela. Pobijene su čitave obitelji (Matanović - 13 članova; Buzuk - 10 članova; Ivandić - 9 članova; Marijan - 7 članova; iz obitelji Mlinar i Komljen - ubijeno je po 5 članova). Kao žrtve krvnika, završili su i Mladen Matanović i njegova dva sina: 16-godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović. Najstarija žrtva imala je 81 godinu, a najmlađa tek nešto više od 14.

Ova monstruozna nedjela počinili su pripadnici Banjalučkog korpusa "Vojske Republike Srpske" iz sastava 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta uz pomoć lokalnih srpskih žitelja. Bio je to, nažalost, samo jedan u nizu, ali najveći pojedinačni masakr što su ga srpske snage počinile nad Hrvatima tijekom rata u Bosni i Hercegovini.

 Prema izjavama preživjelih, zločinci su žrtve tukli do smrti, presijecali im noževima tetive na nogama i rukama, trgali im s tijela komade tkiva, parali trbuhe, odsijecali nosove, uši i spolne organe, lomili rebra, klali i ubijali ih krampovima i drvenim toljagama. Sadistička iživljavanja nad muškarcima morale su gledati žene (njihove supruge, majke, sestre), a mlađe žene i djevojke su gotovo sve bile silovane.

Zločin je bio pripremljen

 Srpske paradržavne strukture, u proljeće 1992. godine, nasilno su uspostavile svoju civilnu vlast u općinama Sanski Most i Prijedor, nakon čega su dale ultimatum svima u ljubijskom kraju koji nisu bili Srbi (s rokom ispunjenja zahtjeva od 22. do 30. svibnja), da im predaju naoružanje koje imaju u posjedu, pod prijetnjom granatiranja nesrpskih sela. I sve su to činili pod izgovorom kako se boje pokolja koji nad srpskim narodom planiraju izvršiti "Zelene beretke" i "ustaše".

Hrvati i muslimani ispunili su ovaj uvjet, s tim da su neki od njih (među ostalima i Briševljani) oklijevali i oružje predali dan poslije isteka roka (31. svibnja), budući da se srpskim ekstremistima nije moglo vjerovati, a strah ljudi je bio veliki.

 Pošto je završeno razoružavanje, srpske paravlasti započinju uhićenja - najprije članova i simpatizera HDZ-a i SDA, a potom i svih drugih (najprije) uglednijih i imućnijih Hrvata i muslimana u ljubijskom kraju - i deportacije u logore u Sanski Most (Krings) i okolicu Prijedora (Omarska, Trnopolje, Keraterm). I oni koji su se oduprli prisilnoj mobilizaciji u "srpsku vojsku" također su završili u logorima gdje su mučeni, ubijani i izgladnjivani do smrti. Krajnje miroljubivo držanje domaćih Hrvata i muslimana nije pomoglo da izbjegnu sudbinu koju im je namijenio agresor. Pripadnici 5. kozaračke i 6. krajiške brigade ojačani srpskim dobrovoljcima iz okolnih mjesta, krenuli su 24. srpnja u napad na razoružane civile i nakon teških topničkih udara ušli u sela Raljaš, Briševo i Muštanica (kod Stare Rijeke), gdje su istoga dana i sutradan izvršili masakr.

 Radio Prijedor je bio pokretač propagandne kampanje i glavni promotor huškanja i poticanja na zločin. Preko njegovih su se valova redovito emitirala "saopštenja" tzv. Kriznog štaba "Srpske opštine Prijedor", uz brojne dezinformacije s ciljem daljnjeg raspirivanja mržnje prema žiteljima koji nisu bili Srbi. Tako je ova radio postaja, primjerice, na sam dan isteka ultimatuma za predaju oružja, 30. svibnja 1992. godine, emitirala laž (u vidu "saopštenja" tzv. Kriznog štaba), o "napadu ustaško-muslimanskih snaga na grad Prijedor i na srpski narod". Tako se srpsku paravojsku, ali i stanovništvo huškalo na žrtve koje su bile krive samo zato što ne pripadaju srpskoj naciji i pravoslavnoj vjeri. Ovaj masovni zločin pripreman je barem dva mjeseca prije i on je (kao i svi drugi) bio pravdan "napadima na Srbe" i njihovom "ugroženošću".

Epilog

 U Briševu je 1991. godine živjelo ukupno 405 stanovnika (od čega 370 Hrvata i samo 7 Srba), a danas je selo pusto. Udruga "Briševo" i jedan broj mladih ljudi koji ne zaboravljaju rodni kraj, pobrinuli su se da se obnovi crkva Svetog Petra i Pavla koja je tijekom ljetnog razdoblja okupljalište Briševljana, danas rasutih po cijelom svijetu - od Hrvatske i zapadne Europe, do Kanade i Australije. Dolaze i oni koji su doživjeli i preživjeli pokolj od prije 31 godinu - da se pomole za duše svojih suseljana, članova obitelji, rodbine i prijatelja. I ne kriju da nikako nisu zadovoljni, kako odnosom središnje vlasti u BiH, tako i matične zemlje (Republike Hrvatske) prema njima. "Sjete nas se samo u vrijeme obilježavanja ovog tragičnog događaja iz srpnja 1992., inače se o nama šuti" - to je ono što obično kažu u rijetkim prigodama za medije.

 Pred Tribunalom u Den Haagu, za zločine u Briševu suđeno je u predmetu protiv prvooptuženog Milomira Stakića. Dana 31. srpnja 2003. godine, Sudsko vijeće ICTY-a, proglasilo je krivim Milomira Stakića, bivšeg predsjednika Skupštine općine Prijedor, za sudjelovanje u ubojstvima, istrebljenju i progonima (uključujući deportacije) hrvatskih i muslimanskih civila u Prijedoru i okolici 1992. godine; utvrđeno je kako je optuženi odgovoran za više od 1500 ubojstava i poimence identificiranih 486 žrtava. Za ove zločine, osuđen je na najtežu kaznu - doživotni zatvor.

Još neki od nalogodavaca ubojstava i progona u ovom kraju su osuđeni (sa Stakićem ukupno njih 14), ali najveći broj zločinaca je izmaknuo pravdi.

2015. godine, Tužiteljstvo BiH podignulo je optužnicu protiv Branka Basare i Nedjeljka Aničića (oficira tzv. VRS) za zločine počinjene nad Hrvatima Briševa, ali i za one nad Bošnjacima u prijedorskoj općini. Obojica su u to vrijeme bili na području Srbije i nedostupni tijelima vlasti BiH.

 Od Tužiteljstva BiH, za zločine na području općina Sanski Most i Ključ, bio je optužen Mićo Praštalo - zapovjednik jednog od bataljuna koji su izravno sudjelovali i u pokolju u Briševu 24 - 25 srpnja 1992. godine. Optuženog Praštala optužnica je teretila da je u sklopu sveobuhvatnog i sustavnog napada "VRS" na područje općina Sanski Most i Ključ, a koji je bio usmjeren protiv hrvatskog i muslimanskog civilnog stanovništva, sudjelovao u progonima i ubijanju ljudi, žena i djece, topničkom razaranju i paljenju njihovih domova, te deportacijama u logore (nakon razdvajanja muškaraca i žena) i to kao zapovjednik 6. bataljona 6. sanske brigade "VRS". Ovi su zločini (ubojstva, mučenja, zatočenja i deportacije) okarakterizirani kao zločini iz vjerske i nacionalne mržnje i kršenje međunarodnog prava. Optužnica je potvrđena 17. siječnja 2018. godine, ali on nije dočekao suđenje. U studenome 2018. godine, pronađen je mrtav (navodno je izvršio samoubojstvo vatrenim oružjem).

 Nažalost, Hrvati Briševa, kao i oni u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine i danas, više od 30 godina nakon počinjenja ovih užasnih zločina, još uvijek čekaju pravdu za svoje žrtve - pravdu za žitelje sela kojeg više nema.

Ratni zločini - Briševo (Prijedor) - selo kojeg nema (VIDEO):

 

Zlatko Pinter/PDN